Kad bi ti čovječan bio,
oči bi moje upaljene sjale
danju i noću,
i uperene bi tako bile u tebe
što sav bi blistao,
kao onaj što se okrunio bio
sunčevim plamenom.

Kad bi ti čovječan bio,
moja bi usta voće bila
za tvoju žeđ,
i za tvoj san muzika ljubavna,
svečanost utjehe
za tvoje nježnosti.

Kad bi ti čovječan bio,
ja bih bila igračka djetinja,
oružje za tvoj rat,
flauta u poznim ljetima
koja bi pjevala
obredu vrlo bliskom
smrti.

Kad bi ti čovječan bio,
O, Odabrani,
ja bih sve bila u tvome postojanju,
Ali sam ništa...
Nisam drugo već ova
žudnja neodoljiva da postojim,

I, mislim, kad bi ti čovječan bio,
da bi ruke moje živjele, vezući
nježnost i svilu,
da ti prinesu haljine
čudesne legende.

CECILIA MEIRELES (1901-BRAZIL)
preveo: Cettineo