fanda 
19.03.1939.
Sretan rođendan fanda!
SLAVONIJA
Dobriša Cesarić
Stara se Slavonija opet
Otvara ganutome srcu.
Slušam ... U klasju pjeva cvrčak
Da dani žetve dohode,
I da će skoro smeđi hrčak
Žitu doć u pohode.
Po stazi koja poljem vodi,
Dalekoj đermi žena hodi,
I pjeve za sebe, na putu,
Pjesmu široku, otegnutu,
K'o ova zemlja što je rodi.
Balada o prolaznosti
A. Dedić
Kad lutali smo svijetom
ko raspršeno sjeme,
govorili smo sebi-
to je za neko vrijeme.
I ne znajuć da smo
na izgubljenom brodu,
mi vikali smo: "Kopno!"
dok gledali smo vodu.
Kad ljubili smo kratko
u tuzi kiše noći
govorili smo za se
da ljubav tek će doći.
Postavljali smo stvari,
al opet ne zadugo.
Za sva smo mjesta rekli -
odredit ćemo drugo.
Kad rađala se sreća
i čekala je slava,
pomišljali smo opet -
to nije ona prava.
Kad prijatelja nema,
a dani idu sporo,
govorili smo za se
da vraćaju se skoro.
Gdje najviše smo dali
dobivali smo manje,
al mislili smo - to je
tek privremeno stanje.
Kad gubili smo žvot,
govorili smo: "Neka"
i vjerovali črsto
da pravi tek nas čeka.
Putovali smo dalje
kad davno već smo stigli.
Tek počeli smo nešto,
a drugo već smo bili.
I ostali smo tako
kraj odlazeće vode,
nerazjašnjeni sasvim
i pomalo van mode.
U započetoj priči,
u ljubavi bez traga,
jer svakoj smo se kući
približili do praga.
U privremenom redu
nekorištenih stvari
ni osjetili nismo
da sami smo, i stari.
Dok vjerovali još smo
da samo put se mijenja,
mi rekli smo si zbogom
govoreć do viđenja.
Ruža
Ogolio sam te kao ružu
da bih ti vidio dušu
a nisam je našao.
Ali sve uokolo
obzorje, zemlja i more,
sve do beskraja,
ispunilo se mirisom,
neizmjernim i živim.
Kažu 'Vrijeme blaži'
Kažu "vrijeme blaži",-
Ne čini vrijeme to;
Kroz vrijeme pravo zlo
Ko i tetiva snaži,
Vrijeme je kušnja tek
Za bol, a nije lijek.
Drugačije kad se zbilo,
Ni boli nije bilo.
Emily Dickinson
TREBA ZNATI
Smiješiti se dalje,da, to treba znati
kada je najbolje ustati od stola
kada pred nama stoje samo prazni sati
u tome životu glupome do bola.
Trebalo bi znati,ma koliko stoji,
sačuvati ponos, onaj što preosta,
i usprkos svemu, prijatelji moji,
zauvijek otići,znati da je dosta.
Pred sudbinom svojom koja sve ti uze,
kad već ništa nemaš,kada sve si dao,
trebalo bi znati sakriti svoje suze.
No ja,srce moje,ja to nisam zano.
Zato treba znati napustiti stol
kad je ljubav odavno pojedena,
ravnodušna lica skriti svoju bol,
zauvijek otići tiho kao sjena.
I usnama treba reći da se smiju
iza maske jada, i stisnuti zube,
a krikovi mržnje u tebi da gnjiju,
te posljednje riječi onih koji ljube.
Treba znati mirno otići na kraju,
ušutkati srce što već umrlo je,
sačuvati obraz ko neki što znaju,
dok još nije pao.
Trebalo je znati,
suviše te volim,
ja to nisam znao.
/Charles Aznavour/
bglavac
irida
