Nimfa Eho imala je posao odvraćanja Herine pažnje dok ju je Zeus varao, hvaleći je i laskajući joj. Kad je Hera otkrila prijevaru, proklela je Ehu da može govoriti samo riječi drugih. Otud i sinonim za jeku = eho.

Nimfa Eho zaljubila se u mladića Narcisa koji je bio toliko prekrasan da bi se svaki mladić ili djevojka istog trena zaljubili u nj. No, Narcis je bio bezosjećajan te nije nikoga volio. Jednog ga je dana srela i Eho, personifikacija jeke, te se zaljubila. Budući da nije mogla razgovarati s njim, slijedila ga je samo da ga vidi, ali dovoljno daleko da ne bude viđena.

Narcis se izgubio i povikao: "Ima li koga ovdje?" Eho, nimfa jeke, uzvratila je: "Ovdje, ovdje, ovdje." Narcis je zatražio osobu da se pokaže te je Eho to i učinila. Nije mogla govoriti pa mu je rukama pokazala koliko ga voli. Narcisu se nije sviđalo što ga toliko ljudi voli te ju je odbio. Eho, slomljena srca, molila se Afroditi da je usmrti. Njezina je molitva uslišena, ali Afroditi se svidio njezin glas pa ga je pustila da zauvijek živi kao jeka.

Izvor: wikipedija

Narcis je bio sin rjecnog boga Kefisosa i bio je tako lijep da svi koji su ga vidjeli zaljubili su se u njega. On sam je pak odbijao njihovu ljubav. Isto se to desilo i nimfi Eho koja nije mogla vise ni na sto da misli. Hera ju je nekad prije kaznila da nikad prva ne moze kontaktirati neku osobu a sa druge strane kad neko drugi prica da i ona prica istovremeno. I ona je pocela da ga proganja i svaki put kad bi se on oglasio u sumi ona bi to isto ponovila za njim sto je njega naravno ljutilo. To ju je povrijedilo i postidilo tako da se pocinje sakrivati sve dok samo glas nije ostao od nje. Cak i danas se kaze da zivi po brdima i sumama ali je niko ne moze vidjeti ali moze cuti.
Afrodta se zbog toga naljutila na Narcisa sto je odbio Eho ali i jos neke druge nimfe i kaznila ga je da se zaljubi u samog sebe. To se desilo jedan put kad se vratio iz lova i kad se htio napiti vode u jednom zdencu vidjevsi svoj odraz u cistoj vodi. I sve je vise zelio da gleda svoj odraz ( nesto kao zene danas :D) ali svaki put kad bi pokusao da ga dirne nestao bi taj lik. I tako je potrosio cijeli zivot i kad je zadnji put uzdahnuo i umro na tom mjestu je izniknuo cvijet. Bijeli narcis.

http://arrakis-mitovi.blogspot.com/2010/03/narcis-i-eho.html

Eho

Tek što je ušutio, i duboko uzdahnuo začu glas s planine: "Ajjooj!"

Znatiželjno, dječak uzviknu "ko si ti?" Ali, odgovor koji dobi bijaše: "ko si ti?"

Onako povrijeđen pod bolom, ranjene noge, naljutivši se dječak iz sveg glasa dreknu: "Kukavico, javi se!"

I ponovo začu samo svoje riječi: "Kukavico, javi se!"

Zbunjeno pogleda na oca i upita ga bojažljivo: "Babo, šta se ovo dešava?"

Sine - reče otac, obrati pažnju: Tada otac glasno viknu "Divim ti se!"

Glas odgovori: "Divim ti se!"

Otac ponovo uzviknu još jače:"Divan si!" i ponovo se začu "Divan si!"

Dječak je bio iznenađen, ne shvatajući šta se dešava.

Otac mu objasni: "Sine ovo što si maloprije čuo, to ljudi zovu eho. Ali, eho, to ti je sine ustvari život.

Zapamti, život ti uvijek vraća ono što mu ti daješ. On je ogledalo tvojih djela.

Želiš li više ljubavi, daruj više ljubavi.

Želiš li više dobra, ne budi sebičan, podari više dobra, želiš li razumijevanje i poštovanje, a to sigurno želiš, tada razumijevaj i poštuj.

Ako želiš da ljudi budu strpljivi s tobom i da te uvažavaju, tada i ti budi strpljiv s njima i uvažavaj ih.

Ovo se odnosi na svaki dio života.

Život uvijek vraća ono što daješ.

Tok naših života nije slučajnost, on je ogledalo naših djela."

Otac pomože sinu da ustane, sjede ga na panj za koji je zapeo, zadiže mu nogavicu i uze da mu pregleda nogu. Na sreću, nije bilo ozbiljne ozljede.

Dok su sjedili dječak je razmišljao o očevim rijecima i tiho, u sebi, obećao da će biti upravo takav.

Radit će dobro da mu se dobro vrati.

Sretan, nasmijao se, lagahno ustao i zajedno s ocem pošao naprijed kroz šumu.

http://www.mm.co.ba/tr/sehara/
zanimljivitekstovi/171-eho

Poslano: 11.01.2010 | admin

Na obali donjega maksimirskog jezera sagrađen je Paviljon jeke i posvećen gorskoj božici Eho. Kada prođeš kroz paviljon, stižeš do mosta koji desno preko jezera vodi u Zoološki vrt na Labuđem otoku. Ili, možeš nastaviti ravno sve do slapa niz koji gornje jezero otječe u donje.

Sagrađen je na dvanaesterokutnoj (ili trinaesterokutnoj!?) osnovici s dvanaest (ili trinaest?) polustupova. I još s malom replikom na krovu nalik na kružni grčki hram s kupolom. Stupove nikad nisam brojao. Niti ne znam koliko ima prozora svinutih u luk? A, boja? Neka siva, prljavomodra, što li? Iako su mi sve vlasi točno izbrojene i svaki stup i kamen mojega života stoji točno na svome mjestu, ja, naravno, ne znam brojati. Mute mi se, kao običnom smrtniku, proporcije i omjeri, ne znam razlog zakrivljenosti prostora, ni smisao šiljka usmjerenog u nebo. Diže se sa zelene livade svojim mračnim arkadama kao kakva De Chiricova metafizička vizija. Preprečuje, propušta i nadsvođuje put svojim bezrazložnim mitskim razlogom. Staza se diže i prolazi povišenim betonskim podom na drugu, zoološku, stranu smisla hodanja. Koliko sam puta u djetinjstvu prolazio ovuda na putu u Zoološki vrt? Kako me samo radovao i plašio susret s ovom zagonetnom šupljinom! Nisam tada, vjerojatno, ni čuo za grčke mitove, ponajmanje za nimfu Eho. Jedino što sam dobro iskusio jest to da unutarnjost paviljona gromko odjekuje. Strugao sam o betonski pod, ili toptao nogama, uzvikivao: "Hej!" I jeka mi se točno, proračunato i pedantno vraćala, zapravo dosadno i jednoliko, a, ipak, vjerno, žestoko i uzbudljivo.

Još uvijek prolazim povremeno kroz ovaj mali paviljon. Iz desetljeća u desetljeće produbljujem njegovu tajnu, sve ga manje razumijem i sve mu se više čudim. Katkad mi čitav moj život nalikuje na jeku djetinjeg hira koji sam davno otopotao negdje izvan vremena, i čitavim vremenom, i još uvijek topoćem topotajima srca: Tup! - Lup! Na trenutak mi sve oko mene bljesne kao tanahna gusta mreža jedne jedine beskrajne jednadžbe u kojoj je svatko sam sebi jedina nepoznanica, a sve ostalo biva providno, proračunano, lijepo pokrenuto i raspoređeno u prostoru. I pad lista, i cvrkut ptice, i zrcalo jezera u kojem naopaki svijet čeka posljednji poljubac dvaju zenita.

U daljini se čuje kako tramvaj klopoće, i škripe ljuljačke jednoličnom škripom. I svi ti prolaznici, umirovljenici, majke s kolicima i mala djeca, zastali u trenu kao kipovi, kao da putuju u sebi u nekomu neprotežnom prostoru prema konačnom susretu s Neznancem. Vjetar raznosi mirise krošnji i kovitla oblake. Vrijeme je stalo, i ludo teče, razlijeva se u svjetlosti. Kako šuplje odjekuje prostor u meni! Netko u paviljonu plače. A to, ipak, nisam ja. Netko. Mjeri me prostor između dvaju udisaja. I makar plačem. Još je taj Netko u meni. Kada ćeš doći? Ti koji prebireš i sviraš mojim dahom! Hej! -Haj! Ne, to moj mali sin istrčava, topoće i viče. Neobično živo klupko otrgnuto od mojega mesa, moja otrčala čežnja. On skakuće drukčije nego što sam ja ikada skakao. I sanja druge snove. Juri za svojim vlastitim hirom. I tka posebnu sudbonosnu mrežu. Puštam ga naprijed. Jer, što mogu drugo? Svi ćemo se, ionako, susresti na mostu gdje se jezera prelijevaju poput klepsidre i nepovratno klokoće vrijeme. Svi smo tu kao još neprepoznata jeka. U dubini. A ja, svejedno, topoćem i dalje. Nevidljivo i nečujno. Smrtonosno zaljubljen u nešto bliže od samoga mojega srca. I sveobuhvatno. Ako ugledam sebe, bit će to nesreća. No, ako opazim Tebe? Kotač se svejedno okreće u meni, jezero zrcali Sunce, i Mjesec, labudovi pjevaju, Pitagora geometrijski izoštreno brusi svoju dalekovidnicu, sve je titraj i obrnuta slika. No, tko sam onda ja?

http://spiritus-movens.puh.hr/index.php/poezija/
paviljon_jeke/