dsercar 17.07.19..

Sretan rođendan dsercar!

UPRAVO SADA

cune

Upravo i baš sada, Cjelina svoje tajanstvene skute širi

davninama zamotane u tmastim dubinama nestajanja;

sada se, netom rođena, tirkizna iskra života u oku raširi

nudeći dovoljno otvorenom, zadnju odluku prihvaćanja

Upravo sada slapovi svijesti brzace Postajanja porađaju

kapljice pršte po ispucanim usnama usamljenika i tragača;

mnogi se, skriveni u sebi, tuđe vrijednosti pronaći nadaju

tragajući za zadnjom brazdom čudesnog sjemena Sijača

Upravo sada tanani Osjećaj postaje sjemenom spoznaje

za one koji su svojim slutnjama mreže samih sebe ispleli;

samo se u olovnoj šutnji najsvetija oda životu prepoznaje,

nudi se onima koji zbog svoje greške nisu drugog razapeli

Upravo sada ptice spavaju u zjenici oka, umornog od tuge

ne znajući da je u svakoj od ljubavi jedan koji manje voli;

u Sada se mogu ugraditi sve davne neodbolovane poruge

dok se u i najmanju suzu, mirom mogu uliti najveće boli

Upravo sada, dijete shvaća da mu je Nedohvatno najbliže,

svjesno prava tražiti ga bez kapljice straha i grama srama;

samo odrastanje kroz zaborav, neprelazne prepreke podiže,

bojeći se, tražiti Bogove da se s njime ponovo vrate igrama

Upravo sada, buduće uz minulo u jednoj jedinoj točki drijema;

sadašnjost je buduća prošlost za klas u kojemu zrna ne niču,

u svakom je sadašnjem koraku lista mogućih ciljeva skrivena,

sa svakim se sadašnjim slovom nove riječi Spoznaje sriču

Upravo sada, mnogi od sanjara halapljivo sanjaju buđenja,

ne znajući da im je Sudbina poklonila biti vizionarima ljepote;

kao što poneki pjesnik zaboravlja da je izraz njenoga čuđenja

i da mu je jedini smisao rađanja nikao, tek nakon zadnje korote

Upravo sada Moć raste, vrijedeći jedino ako se s nemoćnim dijeli

da bi i on rastao u vlastitom svjetlu kao svjetionik na kraju svijeta;

u Sada je mnogo prosjaka ljubavi od prebogate trpeze ogladnjelih

i letača visokog neba koji se usprkos krilima, plaše vlastitog uzleta

Život da bude pobjednik

 

cune

Ako po neki puta upadneš u ambise tame, iznikle iz duga neznanja

i ako te, umjesto jasnosti ispravnog cilja, iluzije sa sobom povedu,

neka od tebe-željeza na nakovnju, otpadne crna šljaka pripadanja

i neka ti zadnja čvrsta odluka o življenju, donese odsudnu pobjedu

Život u tebi neka postane jedinim stvarnim ciljem i pobjednikom,

jer nove prilike za druge izbore u ovome sada, možda nećeš dobiti

umjesto njega u tebi, on će postati tvojim neumoljivim posjednikom

a ti ćeš morati, po tko zna koliko puta, ovoživotnu priču ponoviti

Stog; živi u ovome sada, i samo za ovaj realni danas ispijaj udahe

i sve će se za putovanje potrebno, javiti kroz male najbolje stvari;

one su dusi koji u pravilu dolaze sami kroz sebe i uz korake plahe

ne dopuštajući niti suncu da im još snena jutarnja buđenja pokvari

Jedino količina ljubavi gradi razlike između velikih i malih stvari

što si im je dao, da bi i same opstale u matici koja kola unutar tebe;

bilo bi tužno živjeti kad drugi ne bi, makar u malen ti dio, vjerovali

i kada zalutali putnici ne bi od tebe ništa dobili za svoje naslijeđe

Ako si se zbog straha zatvorio u zlatnu krletku svojih mogućnosti

gdje god da kreneš, u svakom susreta sretat ćeš jedino samoga sebe

i ako Tvoji koraci ne budu znali kako da te izvedu iz takvih prošlosti,

ni najveća vjera u Svjetlost neće te dovesti do zadnje prave pobjede

Ne možeš živjeti u prošlom sada, a sebi buduće obećavati i sniti

jer s takvim načinom puta, niotkuda i nikamo nećeš moći stići;

ako ne shvatiš da se prije moraš sagnuti da bi se mogao uspraviti,

još manje ćeš razumjeti potrebu padanja da bi se mogao podići

Ako ne spoznaš da su jedino maleni, dobili sva prava za veliki rast

i da se prošle greške, u Sada, često pokažu jedino ispravnim putom

morat ćeš bolno naučiti prije svakog uzleta odbaciti suvišan balast

i zašto je svaki poraz, uvjet stupanja na stazu izvjesnošću obasutom

 

 

LAKO JE

cune

 

 

Tako je lagodno biti rođen lavom a živjeti životom miša; sebi u bescijenje nudeći iluzije o življenju iz vijeka u vijek, a onda odjednom u trenutku svjetla kada Sada sve utiša shvatiti kako je jedino teško, baš sada, živjeti kao Čovjek.

Tako je lako buditi se kao mali, slab i prestrašen

sklupčan u sebi dok vanjski izazovi naokolo prijete;

tako je lako vjerovati da si baš ti u svemu promašen

i ne dopustiti da iz tebe izraste još uvijek zaspalo dijete.

Tako je lako misliti da je mnogo bolje onim drugima

dok se ti ne usuđuješ izaći iz svog skrivenog kuta;

lako povjerovati mnogobrojnim vanjskim čudima,

ne puštajući svoju čežnju da po životu slobodno luta.

Tako je lako očekivati da neki drugi kažu tko si ti,

ne osjećajući u nutrini puls snage cijeloga Univerzuma;

tako je lako za sebe potrebnu sigurnost od drugih prositi,

i zaboravljati odredbe s dušom potpisanog sporazuma.

Tako je lako kada te oni drugi svojim putevima vode

dok ti stavljaš svoja stopala u njihove utabane tragove;

kako je lagodno ni ne krenuti samome sebi u pohode,

a sigurnijim se čini ne prelaziti neke posve nove pragove.

Kako je lako kada su svi oni drugi i u svemu krivi,

zbog čega si i ti konačno stekao pravo da i njima sudiš;

kako je lako kad bijes umjesto k tebi na drugom oživi,

sprečavajući te da bez vlastitog puta i cilja ne poludiš.

Tako je lako biti smiren dok se hoda po ravnoj crti,

nacrtanoj bjelilom krede na čvrstome tlu sigurnosti;

kako je lako na njoj, od tla uzdignutoj, bojati se smrti,

propuštajući iz života u život rasti u učenju upornosti.

Tako je lako stajati pred otvorenim prozorima dvorca,

žudnim pogledom stremiti k njegovoj prijestolnoj dvorani;

lako je ne koristiti prava, samome sebi životnog tvorca

i da bi k njoj stigao, krenuti hodnikom izgubljenim u tami.

Lako je biti uvjeren da promjenjeni dio cjelinu ne mijenja

nekom vlastitom slobodom pradavno donijete odluke;

lako je, za na vijek, potisnuti mnoga prestrašena bdijenja,

ne želeći čuti izvorni tekst, rukom sudbine pisane poruke.

Tako je lako tvrditi da su hrabrost izmislili ludi pjesnici

da sebi poklone oprost jer ga od drugih nisu mogli dobiti;

lako je povjerovati da baš oni nisu života burevjesnici,

čiji bi te huk i iz posljednjih tamnica uma trebao osloboditi.

Tako je lagodno biti rođen lavom a živjeti životom miša;

sebi u bescijenje nudeći iluzije o življenju iz vijeka u vijek,

a onda odjednom u trenutku svjetla kada Sada sve utiša

shvatiti kako je jedino teško, baš sada, živjeti kao Čovjek.

 

 

 

 

Sretan rođendan dsercar!