Dragi Megicusi..

Mnogo vam hvala na divnoj čestitki koja me je jutros docekala kada sam otvorila omiljene stranice.. Vjerujete da mi je to bio jedan od najljepsih poklona.. kada znas da je nekom stalo do toga da budes sretan. Čak mi se i jedna suza omakla, radosnica... Hvala vam mnogo! Rekli ste da ne znate mnogo o meni.. pa evo, da se malo opišem.

Rodom sam iz Slavonskog Broda, tu sam i sad. Jucer sam napunila 19 godina.. Da, mlada sam, premlada.. Jedno veče sam sjela za kompjuter i odlučila malo istražiti ovo prostranstvo interneta. Tražeći neke priče ( inače sam veliki ljubitelj istinitih priča, podjednako ih volim i pisati i čitati ), slučajno sam otvorila i vašu stranicu. Bila sam oduševljena otkrivenim, pa sam se odlučila i registrirati, mada još uvijek ne znam koji su kriteriji za učlanjenje... Kad sam napisala svoj prvi tekst, u meni se nešto probudilo.. dobila sam veliku želju da se tu i „nastanim“ bar na neko vrijeme, dok vam ne dosadim... Iz mene je izbijala bujica riječi.. ovdje sam rekla i stvari koje inače, u stvarnom životu, nikom ne bih mogla otkriti. Postali ste mi mala porodica, i vjerujte, da svaki put kad otvorim vaše stranice, osmijeh mi zablista, jer znam da postoji neko ko je spreman saslušati mene i moje muke. Možda ja vama i nisam prirasla srcu kao vi meni, ali, svaki slobodan trenutak koji imam iskoristim da vas malo posjetim, pa ako već nemam vremena da pišem nešto, bar vas pročitam. To mi je postala jedna od obaveznih stvari koje učinim naveče prije spavanja, pa evo, i sad vam pišem u to vrijeme, jer prije ne stignem. Moj život nije bajka, nikada to neće ni biti, ali živjeti se mora, i ja sam to prihvatila. Mada sam mnogo puta u životu došla do te granice, a dva puta sam i pokušala, da si oduzmem život, ipak je razum prevladao. I ne, ne stidim se pisati o svom životu, zašto bi? Neka moj život bude pouka svima koji tek počinju živjeti, jer život je surova igra, igra strasti, strpljenja, umijeća življenja.. sve je to prošarano bolom, srećom, tugom. Koliko god da je meni teško, isto tako tamo daleko postoji neko ko misli da je njemu najteže.. to je začarani krug, i ja bih voljela da uskoro izađem iz njega. Duboko se nadam da i hoću. Treba samo vjerovati, a ja još uvijek imam vjere.. Bar toliko...

I da, odlučila sam ostaviti svoj email... glasi cocco_ness@hotmail.com... pa ako vam ikad zatrebam, bar kao utjeha, znate gdje me možete pronaći...

I još jednom, zahvaljujem vam iz dubine duše...

Ljubi vas i voli vaša chocolino...

I prošlo je eto,

to davno ljeto,

al' danas je opet taj

dan...