Što je to: zavist, oholost ili zloba?

Bilo je rano proljetno jutro. Sunce je izlazilo u svoj svojoj raskoši, ljepoti i moći.Kao i uvijek Marija je ustajala vrlo rano. Otvorila bi širom prozore svoje kuće kao bi  energija novog dana zamijenila staru. Nakon tog izašla bi u dvorište, pogledala svoje prvo proljetno cvijeće uputila mu  pažnju svojim mislima ili kojom rečenicom. Na kraju obilaska sjela bi na klupicu ispod rascvjetale breskve te započela svoj dijalog s Bogom.

On joj je bio sve, između ostalog i najbolji prijatelj kojemu je mogla povjeriti svoje i najskrivenije misli. Prvo je molila. Današnju molitvu započela je riječima;" Gospodine, molim te za mir, za mudrost i snagu, molim te za vodstvo i jačinu moje duše. Pred tvoje Presveto lice donosim Ti duše moje djece, molim Te pomozi im na njihovom putu kako bi ostvarili svoju životnu svrhu, molim te za njihovo psihičko i fizičko zdravlje kako bi završili fakultet i postali odgovorni za svoje odluke i svoje živote. U svoje molitve uvijek je stavljala svu svoju rodbinu, prijatelje, neprijatelje i sav svijet. Nakon toga ostajala je neko vrijeme u tišini slušajući taj tihi mili glas koji ju je uvijek hrabrio i davao nadu. Na kraju je zahvalila: "Gospodine hvala ti na svemu što si mi dao, što mi daješ i što ćeš mi dati".

Nakon ovog jutarnjeg rituala Marije je nahranila svoje kućne ljubimce i krenula na posao. Radila je u obližnjem gradu i na posao je uvijek išla biciklom kako bi uštedjela na prijevozu jer bio joj je potreban svaki novčić za školovanje njeno troje djece. Voljela je svoju djecu i za njih se je borila kao lavica. Bila je udovica, uvijek pod lupom obitelji njenog pokojnog supruga i susjedstva ali ne u smislu da bi joj itko pritekao u pomoć već ono podlo i zlonamjerno kao što to u tim slučajevima biva. No, Marija nije marila za to. Imala je ona i previše obaveza.  

 
    Tog jutra bila je nekako puna radosti i elana. Ta kako ne bi, pa danas se njena djeca vraćaju iz Zagreba. Još sinoć je ispekla kolač. Već je vidjela svoju malu obitelj kako uz čaj pričaju i jedu njihov omiljeni kolač. U takvom raspoloženju došla je na posao. Uvijek bi dolazila prva i skuhala za kolege na poslu kavu. Voljela je svoj posao iako je tu postojalo nešto što ju je jako boljelo. Njena predpostavljena nije ju voljela. Uvijek je koristila posebne trenutke kako bi ju povrijedila i ponizila. Nadala se da danas neće biti tako. Prošlo je nekih sat dva i njena glavna ju pozove zbog materijala koje je trebala završiti. Pregledala je to površno tek toliko te onako uz lažni osmjeh upita ju“ kako ste“, „ kako su vam djeca“. Dobro, odgovorila je Marija sretna sam što daju godinu za godinom. Ove godine će najstariji sin diplomirati elektrotehniku pa će mi biti lakše.

 
Znaš Marija neka ti ne bude žao što si sirota i ništa nemaš, zamisli kako je meni. Ujutro ne znam u kojoj sam kući spavala s kojim budem automobilom išla na posao, a tek koliko sam energije, truda i vremena uložila da to sve namjestim po posljednjoj ,modi. Koliko me je samo živaca koštalo to natezanje s tim umjetnicima kad sam kupovala slike. Pa oni si svi misle da su neznam tko. Pa ja ih sve kupim. Pa tek koliko vremena potrošim dok organiziram čistačice i one su koje kakve, htjele bi 20 kuna po satu, a sve samo smrljaju. Onda ti ljudi kojima iznajmljujemo stanove i kuće. To je strava ništa ne znaju cijenit. Sve unište. Moj muži ja smo to poštenim i mukotrpnim radom stekli. Vidiš to su ti problemi.

Marija je to odslušala mirno i s razumijevanjem te kratko odgovorila, mora da vam je vrlo teško. Puno je to posla. Kad je odlazila bilo joj je teško u duši . Još su joj zvonile riječi ti ništa nemaš. Moje bogatstvo su moja djeca i topli dom u kojem vlada mir i u kojem su moja djeca sretna.Ubrzo je stavila na stranu taj razgovor te se posvetila poslu. Nakon pauze na koju Marija nikad nije išla jer bi ponijela malo kruha, namazala ga pekmezom koji je sama ispekla popila bi čaj i to je bilo to, uputila se je kolegici na kraju hodnika.
Odjednom je čula razgovor . Njena glavna je pred nekoliko kolega govorila , pa zamisli djeca od te sirote kaj dolazi na biciklu na posel stalno u istim hlačama i izbljedjeloj bluzi, daju godinu za godinom, gdje je tu pravica. Moj sin ima stan u Zagrebu i nikako  da se makne s druge godine, kćerka živi u Gracu već pet godina i još nije završila. Sve sam im omogućila tako da niti doma ne trebaju dolaziti.

 Marija se je okrenula šokirana takvim razmišljanjem ne znajući da li se tu radi o zlobi, oholosti ili samo o zavisti. Ostali koji su prisustvovali tom razgovoru nisu ništa rekli jer ne možeš imati svoje mišljenje kad ti je predpostavljeni podoban i k tome bogat. Tužno je to, ljudi su neke osnovne postavke okrenuli naopako. Sada stvari stoje tako: IMATI – ČINITI – BITI. Umjesto BITI – ČINITI- IMATI.

Marija je nekoliko puta duboko udahnula, otpustila ovo što nije trebala ćuti i ostatak dana na poslu provela radeći i radujući se trenutku susreta sa svojom djecom.

Božica Glavač