Dok se Mark Zukenberg, osnivač Facebook-a preznojava pred raznoraznim komisijama zbog povrede privatnosti i zloupotrebe podataka članova Facebook-a, ja se prisjećam nemile situacije u redakciji magicusa koji je valjda još jedino mjesto u virtuali na kojem ljudi mogu anonimno pisati. Naravno, anonimnost ne dopušta nikakav oblik neprimjerenog ili čak kažnjivog ponašanja.

Prije dosta vremena se dogodilo da je jedna naša autorica tražila e-mail adresu druge osobe ili bilo kakav drugi kontakt. Bila je vrlo aktivna autorica i na to se pozivala, a mišljenja u našoj redakciji su bila podijeljena. Predložila sam da sama zatraži od te osobe kontakt, no ona je mislila da joj redakcija treba izaći ususret. 

Dio naše redakcije je sentimentalno, zajedno s njom, moljakao, a ja sam ispala "bešćutna vještica", jer sam kategorički odbila, s obrazloženjem da "cilj ne opravdava sredstva" i da neću riskirati tužbu, čak ni ako je to iz dobrih razloga.

Ostala sam usamljeni "glas u pustinji", ali smatrala sam poštivanje privatnosti svih naših autora svojom obvezom. Tako je bilo otpočetka i tako će biti i dalje.

Spomenuta autorica se uvrijedila i odtada više ne piše, što mi je svakako žao. Ali, nadam se da je shvatila da takvim stavom štitim i njezinu privatnost.

Danas, s podugačke vremenske distance vidim da sam bila u pravu.

Nisam ja Mark Zukenberg.