Komentar:

....a i ja sam nešto iskopao iz jednog zagubljenog sticka i sporadično.

**Nesporazumi i sukobi među sljedbenicima Kastanedinog učenja

Citat:   

ovako pred svima...nisam ja... mislim... nije da ja to namjerno radim, nego ne shvacam kako bi mi uopce bilo moguce razmisljati tudjom pameti. Pa i ti si to napisao oslanjajuci se na svoju, zar ne?  

Ovdje se ne radi direktno o procesu razmišljanja, već o efektima tog razmišljanja kroz ponašanje (komunikaciju). Ličnost ne može egzistirati bez procesa razmišljanja. Svako takvo razmišljanje je posljedica uređenosti određenog realiteta u okviru kojeg se odvija proces razmišljanja. Radi se o potpunoj svjesnosti, ili kako ju sen-sei naziva ,,kad se "gledaš" dok nešto činiš ili govoriš,, da je to razmišljanje neobjektivno i time neupotrebljivo u njegovoj primjeni. Smisao citirane rečenice ( "Dakle, sad imam samo tu pamet koju imam, pa cu se ja licno za sebe sasvim sigurno oslanjati na tu svoju pamet, jer ja druge pameti nemam, a i ne zelim se oslanjati na neciju tudju pamet.) je u ponašanju ( reagovanju) u smislu ,,oslanjati na svoju pamet,,. 

Biće koje je dostiglo određeni stepen razvoja svijesti, osjećaj sebe (sebstvo), osjeća odvojeno od procesa (logičkog) zaključivanja ili kako sen-sei kaže: ,,Stvara se neka vrsta podvojenosti – PUKOTINA,,. To je u stvari osjećaj da bilo koji zaključak ili stav koji se donese istinski nije moj zaključak ili stav. Automatski u komunikaciji pod tim uvjetima prestaje potreba davanja bilo kakvog svog mišljenja ili prezetiranje svog stava. 

Taj osjećaj ,,moj,, ili ,,ja,, u procesu logičkog zaklučivanja unutar analize nekog sadržaja ne postoji, već samo u procesu prihvatanja i identifikacije misaonih formi u smislu uklapanja u određeni koncept svojih stavova, što se u ovoj temi izražava čuvanjem uređenosti svog realiteta (kontejnera). 

Već je rečeno da je percepcija stvarnosti kroz svjesnost sebe, stanje neutralnog posmatrača, koje zbog civilizacijskih uslovljenosti (komunikacije koja uslovljava logičko zaključivanje) prisiljava takvo biće da komunikaciju i ponašanje eksponira kroz proces kojeg je Kastaneda nazvao kontrolisana ludost. U principu, visoko razvijena svijest zbog te svjesnosti nema ni najmanju potrebu za civilizacijski formiranom komunikacijom ili za civilizacijski određenim načinom ponašanja. Nepridavanje značaja uobičajenim civilizacijskim manifestacijama, visoko razvijena svijest doživljava proces razmišljanja identičan onom u stanju meditacije. U tom slučaju, biće opet logički razmišlja, ali je to razmišljanje usmjereno isključivo u smjeru Suštine svoga bića, tj prema unutra i prema vani. 

S druge strane, takva svijest mora voditi uobičajenu komunikaciju sa logičkom pozadinom razmišljanja koje je krajnje formalno i ne dodiruje više centre, i time ta svijest doživljava odvojenost tog formalnog intelektualnog eksponiranja od svojih viših centara koji tu svijest drže u funkciji. 

Vrlo je teško razlučiti uzročno-posljedičnu povezanost gubitka potrebe za logičkim zaključivanjem i gubitka potrebe za komunikacijom, jer se jedno i drugo u oba smjera, međusobno uslovljavaju. Biće, koje u okviru samorazvojnih vježbi nastoji kroz namjeru da logičko razmišljanje svede na što je moguće manju mjeru, gubi potrebu za komunikacijom koja u tim uslovima nema smisla. Vrijedi i obrnuto, kada se biće izoluje od bilo kakvih mogućnosti konflikta ili nesporazuma, gubi se ,,moj,, ili ,,ja,, koje čuva određeni realitet, te time značaj logičkog zaključivanja koji daje smisao jasnoće određenom realitetu gubi svoj smisao, što umanjuje potrebu logičkog zaključivanja kroz komunikaciju. 

Ta svjesnost se postiže mukotrpnim radom kroz svjesnost svojih reakcija, postupaka, razmišljanja i emocija (,,pamćenje sebe,, kako to Uspenski naziva ili,,kad se "gledaš" dok nešto činiš ili govoriš,,). Za takav proces praktičnog vježbanja su neophodni mučitelji kojih Generalni zakon ima u neograničenim količinama, koje običan čovjek doživljava kroz ugroženost i patnju. 

Nesporazumi i sukobi međe sljedbenicima Kastanedinog učenja 

U komentarima koji slijede su korišteni i materijali sa http://www.stazaratnika.svcfreehost.info/forum/viewtopic.php?f=4&t=3) 

Obzirom da se ova tema bavi nesporazumima i sukobima, bilo bi korisno oslikati stanje i ponašanje Kastanedih sljedbenika kroz prizmu Praktične gnostike. 

Sve što bude napisano i odnosi se na Kastanedino učenje odnosi se na sve pravce, škole i intelektualne sadržaje koji se mogu posmatrati kao sadržaj učenja. 

Kastaneda je prezentirao šamanizam na komercijalan način. Posljedica toga su između ostalih, 

uvedeni pojmovi i sadržaji koji su samo literarno i kvantitativno obogatili njegova djela. Raznolikost ponuđenih sadržaja daje mogućnost da svaki profil ličnosti nađe nešto što mu odgovara u formi ,,priljeganja srcu,,. Posebno se u tome treba napomenuti pojam ratnika kojeg intelektualna svijest bez dobro uvježbane samokontrole u procesu razmišljanja nesvjesno veže za civilizacijsko poimanje ratnika ,,kao fizičkog borca protiv letača,,. 

Kastanedin literarni prikaz kroz autobiografsko iskustvo, tj literarni izraz kroz prvo lice takođe pomaže lakšoj identifikaciji čitaoca sa prezentiranim sadržajima čime se gubi vlastiti identitet. 

Takođe je tu prisutno i uvođenje pojma Duha, o kojem je Kastaneda napisao samo nekoliko rečenica bez konkretnog i cjelovitog značenja. Jedino je isticao njegovo prisustvo. Iz tih sardržaja u kojima spominje Duha se može zaključiti da je on tom pojmu prilazio bez strahopoštovanja (devocije) što se uklapa u smisao njegovog poimanja ratnika. Nije problem tumačiti ,,kosmičku silu koju tradicija don Huana naziva sledećim terminima: Duh, Namera, Volja, Orao, Tamno More Svesti, Nagual,,, već devociono (religioznim strahopoštovanjem) se odnositi prema toj sili koji tu tradiciju don Huana pretvara u religiju. Različiti aspekti ispoljavanja te sile nemaju ulogu i značenje svemoćnosti. Pa ipak, na podforumu se toj sili prilazi kao Svevišnjem. Čak su i molitvu izmislili.(Str 61. Komentar od 12. 12. 2007) Evo jednog dijela: 

Citat:   

...(Postupno) 

na toj neuporedivoj stazi 

unesi u naš život 

još više 

radosti, sreće, 

zadovoljstva, 

duhovnosti i lepote!!! 

Daj nam 

više strpljenja, 

energije, i pronicljivosti, 

za još lepšu igru!!! 

Zaštiti nas od 

zla i nedaća i 

nauči 

kako najlepše 

da te prizivamo, 

kako najbolje da ti ugodimo, 

čime da te ispunjavamo. 

Posebno pomozi onima 

koji su Te 

na dosadašnjem putu 

malo „videli“ i „osećali“!!! ...  

Iskusni Kastanedin ratnik za Orla piše: 

Citat:   

Pošto je on izvor svesti, logično je da je on njen (i naš) gospodar.  

Ovaj drugi dio rečenice takođe ukazuje na taj religiozni koncept. 

Nedorečeno i nekonkretno, a ponekad i protivrječno tumačenje određenih stanja, u Kastanedinim djelima daju mogućnost svakom čitaocu da samostalno racionalizuje sadržaje prema svojim mogućnostima što dovodi do razumjevanja tih prezentiranih istina na svoj poseban način. Može se za primjer uzeti naslov knjige Orlov dar koji nedvosmisleno ukazuje da Orao navodno poklanja slobodu zasluženim borcima dozvoljavajući im da prođu pored njega sa svojom svijesti što predstavlja prelazak fizičkog tijela u drugu oblast postojanja. I pored toga se mogu pročitati komentari, kako ratnik treba neopaženo proći pored Orla. 

U svim knjigama se don Huan trudio da objasni Kastanedi da njegov racionalan um treba izdvojiti iz procesa prikupljanja znanja kojeg mu on prezentira. Stalno je govorio da njegov racionalan um to ne može da shvati. Čak se i šalio na račun njegovog akademskog znanja. Smisao toga je bio da Kastaneda prihvati svoje aklademsko obrazovanje u formi kontrolisane ludosti jer je jedino na takav način moguća ravnoteža između učenja don Huana i akademskog znanja. Sve promjene koje su se dešavale u istorijskom razvoju učenja don Huana su bile rezultat razvoja svijesti kroz iskustvo. Međutim, savremeni vidovnjaci (kako su sebe proglasili neki Kastanedini sljedbenici), taj razvoj svijesti su poistovjetili sa intelektualnom prezentacijom Kastanedinog učenja koju nazivaju ,,pronalaženje novog izraza,,. 

Evo kako to iskusni Kastanedin ratnik obrazlaže. (Citat sa gore naznačenog linka) 

Citat:   

Taj zadatak pronalaženja novog izraza za drevno znanje je imperativ za nas i svaki savremeni ratnik mora da se potrudi da uzme učešće u tome. Sve to u stvari znači potrebu da se pronađe nit koja spaja savremenu nauku sa tim znanjima. Moramo pokušati da te stvari što je više moguće objasnimo terminima savremenih prirodnih i društvenih nauka i da ih klasifikujemo i složimo na način koji odgovara stanju svesti modernog čoveka. Zato je Kastaneda insisitirao da savremeni vidovnjaci steknu akademsko obrazovanje.  

Kako izgleda taj novi izraz ilustruje citat sa našeg foruma: 

Citat:   

Nije bas sveti cin,mada svaki sex za zenu osim sa srodnim parom (sjemenka to naziva twin flame) je strasan,jer muskarci ispustaju male energetske crve u matericu zene i do kraja njenog zivota oni preko tih crva snadbevaju se njenom energijom.Sa sto vise muskaraca je zena bila to je gore(vise rekapitulacije je porebno ),vise energije gubi svakog dana.Isto tako bi trebalo da muskarci rekapituliraju sve svoje odnose,jer sve te energije vrte se u krug,a letacice samo jedu.Samo sa srodnim parom moze se biti u ravnotezi,imati odnos gde ce oboje ispustati i primati ogromnu energiju,i PLUS POD USLOVOM da su oboje besprekorni,tj.bez letaca,jer ako ih samo jedan ima,letac pojede CELU ENERGIJU,ukljucujuci i energiju orgazma.I dragi ljudi,ZASTO bi letac dobio i kvant energije?Umesto toga,efekat je takav da sex donosi jos energije.Ali,letaci ubedjuju ljude u suprotno za svaku sitnicu,ili prave suprotno.  

Gurđijev je tu vrstu komunikacije (kroz novi izraz) nazvao jezička zabuna, gdje svako priča svoju priču, što ima za posljedicu da niko nikog ne razumije. 

Ova mogućnost individualnog tumačenja Kastanedinog učenja onemogućava stvaranje zajedničkih duhovnih istina, a samim tim i različitih globalnih tumačenja. Često se mogu pročitati komentari Kastanedinih sljedbenika da je to učenje toliko orginalno, jasno i nedvosmisleno, da se nisu pojavili pojedinci koji bi kroz masovne uticaje mogli kontaminirati čistotu tog učenja. Međutim, stalne prepirke i svađe na podtemama Kastaneda, ukazuju na zaključak da predator nema potrebe praviti haos kroz različita globalna tumačenja, jer je on kroz pojedinačna tumačenja i različita praktična iskustva već prisutan tu. 

Kastaneda je ideju suprotstavljanja civilizacijskim šemama i obrascima razmišljanja i ponašanja kao što je strahopoštovanje, vjerovanje, ugroženost, sukob, itd minimizirao. I na kraju, rezultat takvog literarnog izraza je vidljiv kroz nesporazume i sukobe. 

Da se primjetiti da u tim raspravama nedostaju stavovi i mišljanja o ,,ne radu,, ili ,,ne delanju,,. Kastaneda je taj pojam upotrijebio kao sredstvo za izlaženje iz uobičajenih šema i obrazaca razmišljanja i ponašanja. Analizom tog pojma bi se moglo doći do nesvrsishodnosti ,,pronalaženja novog izraza,, kroz akademsko obrazovanje, jer je dosadašnji Kastanedin izraz vrlo jasan i precizan za one koji su kroz namjeru formirali potrebu sticanja besprijekornosti. Iz te perspektive se potreba ,,pronalaženja novog izraza,, sa intelektualnog nivoa prebacuje u praktični rad na samom sebi kroz interakciju sa sredinom u kojoj ratnik egzistira. Zbog nedostatka praktičnog iskustva koje uslovljava besprijekornost, vančulna percepcija koja se u takvom stanju intelektualno namjerava, ne može u ratniku stvoriti ispravne predstave o namjeravanom iščekivanju određenih sadržaja, jer intelektualna svijest te prezentirane sadržaje tumači na osnovu svojih trenutnih intelektualnih osobina i sposobnosti koji su daleko od stvarnog poimanja ponuđene Kastanedine realnosti. Praktičnim ovladavanjem besprijekornosti, vančulna percepcija se na osnovu iskustva doživljava spontano kroz izraz Duha, (a ne kroz intelektualno formiranu namjeru), kako bi se Kastanedinim riječnikom moglo kazati. 

Izostanak tog praktičnog rada na sebi, neadekvatno intelektualno stvaranje predstava izloženog sadržaja, i na osnovu toga stvaranje vančulne percepcije kroz tako formiranu intelektualnu namjeru, ima za posljedicu ubjeđenje o vlastitoj besprijekornosti, pa čak i nagualskim osobinama što se i uočava kroz takvo ponašanje. Tu se i krije potreba ,,pronalaženja novog izraza,, prilagođenog individualnom razumjevanju takvog ,,ratnika,,. 

Uzimajući u obzir da se Kastanedino učenje tumači iz dva osnovna ugla, jednog čije informacije stižu direktno od Kastanede, i drugog od interpretatora tog njegovog tumačenja, smatra se sasvim logičnim dati prioritet onom orgilanom Kastanedinom tumačenju. Toresova knjiga Susreti sa Nagualom citira Kastanedine komentare upakovane u literarni okvir intelektualnog razumjevanja samog Toresa. Vjerovatno se i zbog toga pojavljuju protivrječnosti koje potpomažu stvaranju individualnog tumačenja usvojenih sadržaja iz tih različitih izvora. Kao primjer može se upotrijebiti citat iz Toresove knjige: 

Citat:   

” Don Huan je rekao kako bi svaki ratnik ovog novog ciklusa trebalo da ima bar fakultetski stepen obrazovanja, kako bi iskoristio odbranu koju je proizvela savremena nauka protiv dezinformacija. To će uvećati šanse za opstanak cele grupe, a u budućnosti će to postati čak još dragocenije.”  

Inače, intelektualno obrazovanje daje mogućnost boljem razumjevanju Suštine ličnosti, ali na žalost kroz neuporedivo teže iskustvo koje ne dozvoljava intelektualnom znanju da egzistira kroz civilizacijske šeme i obrasce razmišljanja i ponašanja kao što je,, kultivisanje svojih umova,,. Na osnovu tako usvojenog intelektualnog znanja i jake polarizacije u odnosu na Suštinu ličnosti, moguće je jednostavnije uočavanje protivrječnosti između sredstava (načina) na osnovu kojih se eksponira to intelektualno znanje i iskustva kroz razvoj Suštine. U tom smislu je Kastaneda tu intelektualnu komponenetu isticao, jer zapadnocivilizacijski uticaji u toj obrazovnoj komponeti imaju smisao mučitelja i predstavljaju objekat za sticanje te besprijekornosti. 

Prosječan čitalac Kastanedinih dijela nije u mogućnosti uočiti, da kontakt između don Huana i njegovih učenika (uzimajući u obzir i Kastanedu) predstavlja neprekidan praktičan rad čije se iskustvo kroz čitanje takođe treba samoposmatranjem preživjeti, i na taj način sebe osposobiti da se takva identična ili slična iskustva dožive svjesno i ispravno u svom praktičnom životu. Reakcije i ponašanje u takvim situacijama predstavljaju stvarno ,,pronalaženje novog izraza,, koje nema veze sa intelektualnim rasipanjem Kastanedine ,,mudrosti,,. 

O civilizacijskim emocijama (emocijama iz nižih centara) on je pisao na indirektan način kroz događaje koji nisu posebno naglašavali značaj tih emotivnih stanja, tako da čitaoci okupirani opisima i sadržajima radnje nisu u mogućnosti obratiti posebnu pažnju na emocionalni značaj tih opisa. Pozitivna emocionalna preživljavanja su opisivana na primjer, u trenutcima kada don Huan sluša poeziju koju mu je čitala žena-nagual iz njegove grupe. Primjer u kojem je Kastanada vezan za drvo i ispoljava bijes, je prikazan u formi samovažnosti, tako da taj pojam potpuno isključuje emocije kao manifestaciju samovažnosti. Na taj način rad na suzbijanju samovažnosti Kastanedinih sljedbenika ima samo intelektualnu formu koja ne daje mogućnost prepoznavanja vlastitih negativnih emocija. Ispuštajući važnost emocija, on je uskratio svojim sljedbenicima mogućnost (samo)svjesnosti i kontrole negativnih emocija koje uzrokuju sukobe. 

U Kastanedinim djelima je jasno i precizno opisino utvrđivanje nagualstva kod neke osobe. To utvrđuje nagual iz loze don Huana koji na osnovu uputa Duha i viđenja energetske svjetleće lopte određuje svog budućeg nasljednika. Obzirom da ne postoji ni loza don Huana, ni kompetentan nagual, nemoguće je utvrditi nagualstvo kod neke osobe na način kako je opisan u Kastanedinim djelima. U tom smislu, proglašavanje sebe ili nekog drugog za naguala u okviru Kastanedinog učenja nema smisla, jedino pod uslovom da se vrši dječija identifikacija sa Kastanedinim sadržajima. 

Da se primjetiti da se Kastanedini sljedbenici drže principa kolektivne, organizovane i nagualom vođene grupe koja bi prema dosadašnjem načinu ponašanja i intelektualnog izražavanja mogla vrlo jednostavno poprimiti osobine sekte. Interesantno je da u svemu ovom ima upetljane ,,prste,, i Duh koji se trudi da obezbjedi što vjerodostojnije dokaze o ispravnosti razmišljanja, a samim tim i ponašanja Kastanedinih sljedbenika. Inače je to uobičajena manifestacija u svim novim i starim tumačenjima svih duhovnih škola, pravaca i načina razmišljanja. U ovom dijelu teksta, Duh nije pod navodnicima zato što oni koji imaju iskustvo kroz Njegovo ispoljavanje, a nisu pali pod Njegov uticaj upoznati su sa osobinama tog ispoljavanja. 

Biće koje ima iskustva u samorazvoju svijesti drugačije doživljava Kastanedina djela. Gledano iz tog ugla može se kazati da da je njegovo djelo pisano za široke mase, a šifrirano za pojedince. Interesantno je da se prisustvo i uticaj Duha intenzivno pojavljuje kod ove prve vrste populacije što u najbudalastijim situacijama stvara utisak orginalnosti i istinitosti. Ako se posmatraju sljedbenici i iz drugih duhovnih pravaca, može se primjetiti isti takav uticaj, ali u mnogo manjoj mjeri izražen. 

Skoro svaka duhovna škola, pravac ili intelektualni sadržaj koji je u funkciji objelodanjivanja Istine sadrži ,,skrivenu,, namjeru da intelektualna svijest u procesu duhovnog razvoja ne ,,skuži,, svoju programiranost. Nije riječ o svjesnosti vlastite programiranosti, već o protivrječnostima koje ukazuju na programiranost, ili bolje rečeno zaluđenost. Za razliku od njih, Kastaneda je imao upravo suprotan cilj. Završetak Kastanedine loze je (literarno) opravdao objelodanjivanje civilizacijske programske šeme razmišljanja i djelovanja. Oni koji su njegove knjige pročitali ne samo kroz literarni (intelektualni) proces praćenja sadržaja, već i dubokom samopercepcijom kroz proces istovremenog praćenja svojih emocija i stavova, mogli su osjetiti alegoričnost tih tekstova u odnosu na preživljeno iskustvo kroz čitanje tih sadržaja. 

Tačno je da se pojam lažne ličnosti pojavljuje u ezoteričkim učenjima, ali je ipak Kastaneda prvi ukazao na uzrok i posljedicu takvog stanja intelektualne svijesti. Ovdje se izrok i posljedica ne vezuju za Predatora ili Letača čiji je um instaliran, već na protivrječnosti koje uvode svijest čitaoca u spoznaju svoje vlastite programiranosti. Iz priloženih nesporazuma, može se zaključiti da Kastanedini sljedbenici ne uočavaju te protivrječnosti, što za posljedicu ima upiranje prsta u letače kao objekte izvan svoje vlastite nesavršenosti. 

Litraran proces pisanja i logički proces razmišljanja unutar Kastanedinih sadržaja zahtjevao je uvođenje novih pojmova koji bi (u civilizacijskim okvirima) logički dali smisao poruke o civilizacijski programiranoj svijesti. I tu se na žalost pojavljuje intelektualna interpretacija tih novih pojmova kao zasebnih logičkih nizova koji ponovo kroz civilizacijski operativni proces zadržavaju osjećaj sebstva unutar tog civilizacijskog programa kojeg nazivamo moja pamet ili moj razum. Mahanjem otvorene knjige u kojoj Kastaneda govori o instaliranom umu, posmatrača i mahača uvodi u proces intelektualnog zaključivanja u kojem je stalno prisutan osjećaj da je taj predatorov um instaliran nekom drugom. I na taj način svako osjeća kroz svoju objektivnu percepciju da je njegov um izuzet iz te kategorije iz raznih razloga koji imaju smisao samo za njega. Kod Kastanedinih sljedbenika je to sindrom vlastite besprijekornosti. . 

Zaustavljanje unutrašnjeg dijaloga ima kao posljedicu strogu štednju lične energije. To je proces razmišljanja koji odvaja bitno od nebitnog. Između ostalog, u tom procesu nestaje potreba za komunikacijom na civilizacijskoj ravni što se dopunjuje kontrolisanom ludošču. U tu civilizacijsku komunikaciju spada i polemika, replika i javno etiketiranje sa negativnom konotacijom koje se sa višeg nivoa svijesti smatra sukobom. Zato se kaže da Kastanedin Ratnik nikad ne ulazi u direktan sukob, jer njegova priroda bića nije u okviru civilizacijskog procesa razmišljanja. Jednostavnije rečeno, sukob kroz repliku i etiketiranje je po Kastanedinom učenju manifestacija mučitelja, tj gubitnika. 

Ratnik nikad ne koristi svoj društveni položaj za nametanje određenih pravila ponašanja, jer je to osobina najprimitivnije forme samovažnosti. Ranjivost mučitelja je u njegovim mučiteljskim osobinama koje se ispoljavaju kroz predvidivo šablonsko ponašanje koje prema Kastanedinom učenju Ratnik usmjerava prema samom mučitelju sa svim njegovim posljedicama. Ako se Ratnik ,,otvori,, u tom smislu, izložen je nepredvidivim formama napada koje odgovaraju vlastitoj nesavršenosti. I ta se nesavršenost prikriva tumačenjem uticaja Letača u smislu ometanja iznošenja istine Kastanedinog učenja. Evo i konkretno primjera u tom smislu: 

Citat:   

Međutim, oni koji moćno i javno zagovaraju duh i slobodu uvek bivaju dočekani na nož, osudu i lomaču velike većine hodajućih mtrvaca od kojih se sastoji ovo čovečanstvo. Lažni um koji upravlja njihovim bićem, ili implant kako reče Stalker, ustaje protiv krvnog neprijatelja i hoće da ga ubije. To je odbamreni mehanizam letačkog uma koji se bori da sačuva svoje pozicije, svoju vlast nad robovima ovog sveta, da sačuva svoj život! Ubistvo je njegova omiljena metoda odbrane. Dokazano je to kroz istoriju čovečanstva zverskim ubijanjem skoro svih osoba koje su pokušale među ljude doneti istinu duha i slobode od okova ovog sveta iluzije, kokošinjca-zatvora.  

Ovaj citat kroz intelektualnu analizu ima puni smisao. Međutim, ovdje se razgovara o Kastanedinom učenju po kojem ovaj citat predstavlja negaciju tog Učenja. Ovakav komentar ne može doći od Kastanedinog Ratnika, koji mora biti svjestan ,,ratničke igre,, u kojoj težnja za besprijekornošću i primjeri prikradanja ne dozvoljavaju gore citirano razmišljanje, pa i izjašnjavanje. Kastanedin Ratnik sigurno nema takve citirane probleme. 

U svim Kastanedinim knjigama je prikazan odnos Ratnika prema spoljnim civilizacijskim uticajima kao potpuna dominacija Ratnikovog znanja po kojem On kao režiser manipulacijom ljudskih predrasuda i navika pravi pozorišnu predstavu od tih uticaja. U tim vezama sa spoljnjim svijetom ne postoje ni neprijatelji, ni prijatelji, ni sukob, a još manje potreba za odbranom. Postoji samo vještina prikradanja. 

Nedostatak iskustva kroz rad sa mučiteljem jasno ilustruje citat jednog navodno iskusnog ratnika: 

Citat:   

Onaj ko nema neprijatelja ne vredi ništa. Zaista, ako nemate neprijatelja onda s vama zaista nešto ozbiljno nije u redu! Ako vas svi vole i uvažavaju, niko vam se protivi, u gadnom ste sosu. Potpuno ste pod kontrolom sisitema letača, pa nemaju razloga da vas napadaju, hehehe!  

Može se postaviti pitanje: Kako je moguće da iskusni ratnik takvim komentarima negira Kastanedino učenje. Četvrti put u tom problemu vidi uzrok u lažnoj ličnosti koja se sastoji od ogromnog broja pojedinačnih Ja koji djeluju neovisno od situacije do situacije. U ovom slučaju, dok jedno Ja posmatra i analizira vještinu prikradanja, drugo Ja ima sasvim drugačije mišljenje o napadu i odbrani, a treće Ja posmatra cijelu citiranu situaciju kroz pojam letača. Praktična gnostika uzrok u tom ispoljavanju pojedinačnih Ja vidi u kontajniranoj svijesti. Ako učenik-ratnik radi na sebi kroz kontakt sa mučiteljem, njegovo iskustvo je isprepletano elementima vještine prikradanja, i istovremenom svesnosću o prisustvu letača. To daje sveukupnost Kastanedinom učenju. Međutim, ako se samo intelektualno bez rada na sebi i bez kontakta sa mučiteljem pročitaju Kastanedine knjige, onda se svaki prezentirani pojam prihvata zasebno kao odvojeni realitet. Na tom principu i funkcioniše intelektualna svijest. Unutar svakog tog realiteta se oko pojma vezuju logički nizovi koji tom realitetu (pojmu) daju logičku popunjenost, tj intelektualnu jasnoću. Među tim logičkim nizovima se može naći po neki koji povezuje neki drugi realitet sa tim matičnim. To povezivanje se ispoljava kao poseban komentar koji strogo logički povezuje ta dva pojma. Kao primjer odvojenosti realiteta može se uzeti pojam ratnika. Sve što se zna o tom pojmu predstavlja zaseban realitet. Na takav način je formiran i pojam vještine prikradanja. Međutim, Kastaneda je u svojim knjigama opisivao događaje u kojima vještinu prikradanja nije intelektualno analizirao upirući prstom u naznačene logičke detalje koji oslikavaju proces razmišljanja i način izbora određene reakcije usmjerene prema mučitelju, i time nije intelektualno povezao vještinu prikradanja sa postupcima ratnika, gdje bi se konkretno mogla vidjeti veza između ta dva pojma. To je prepušteno samoposmatranju kroz intelektualnu samoanalizu za koju opet treba praktično iskustvo. Posljedica toga je vještina prikradanja o kojoj intelektualna svijest kao papagaj zna sve. Isto važi i za pojam ratnika. Identična stvar se dogodila kod davanja intelektualnog opisa pojma letača u kojem su ispušteni detalji koji ukazuju na prisustvo letača i ponašenje ratnika koje to prisustvo drži pod kontrolom. Zbog toga, gore citirani komentar u svojoj analizi nije obuhvatio ta dva pojma (vještinu prikradanja i pojam ratnika), već je dao mislenu konstrukciju isključivo iz realiteta Letača u kojem taj citirani komentar ima puni smisao. Ovakav proces razbacivanja sa Kastanedinom ,,mudrošću,, je neprekidno prisutan u komunikaciji Kastanedinih sljedbenika. 

U svemu ovome nastaje nesporazum o pojmu iskustva. Iz komentara Kastanedinih sljedbenika se može zaključiti da oni pojam iskustva vezuju za doživljenu vančulnu percipciju i koincidencije sa događajima koje povezuju sa Duhom. Međutim, ispušteno iskustvo sa mučiteljem koje je osnovni uslov za razumjevanje Kastanedinih sadržaja se primjeti kroz nesporazume i sukobe. 

Trajna rekapitulacija spriječava nesporazume i sukobe 

Razumjevanje rekapitulacije je poseban problem za Kastanedine sljedbenike. Prihvatanje rekapitulacije kao mehaničkog prisjećanja u smislu oslobađanja ogromne količine energije koja je kroz interakciju s ljudima zarobljena gubi smisao u onom dijelu Kastanedinog učenja gdje se govori o aktivnosti Orla. Prema učenju don Huana, Orao ljudima poklanja svijest da bi mu oni nakon smrti tu svijest vratili obogaćenu životnim iskustvom. Jedino čime se svijest energetski dopunjuje kroz iskustvo je emocionalni potencijal koji je u pozadini interakcije sa stvarnošću. Posebno je značajan emocionalni potencijal nastao kroz nesporazume i sukobe i jake pozitivne emocionalne interakcije. Drugim riječima, pamćenjem prijatnih i neprijatnih događaja svijest se obogaćuje tim emocionalnim potencijalom. Prilikom smrti se taj potencijal zajedno sa svijesću oslobađa i Orao ga jede zajedno sa svješću. Kastanedin opis te cjelokupne situacije ukazuje da je takva svijest leguraste strukture, gdje emocionalni potencijal daje određeni ,,ukus,,. Ako se rekapitulacijom, iz svijesti izdvoji taj emocionalni energetski potencijal i pošalje Orlu na trpezu, On više nema interesovanja za drugi dio čiste svijesti, što znači da je u toj situaciji moguće skupa sa tako očišćenom sviješću proći pored Njega. Obzirom da taj emocionalni potencijal kao komponenta opterećuje svijest, njenim otpuštanjem svijest postaje energetski jača i bogatija. 

Iz iskustva se može kazati da postoje dva različita pristupa doživljavanja kroz rekapitulaciju. U prvom slučaju je rekapitulacija događaja iz prošlosti kroz nesporazume i sukobe, gdje se svaka uvreda ili bol nanenesena drugom doživi pod istinskim osjećanjem mjesta i uloge osobe kojoj je neprijatnost nanjeta. Skoro je nemoguće u tom procesu neutralisati moralno opredjeljivanje u smislu ko je u pravu i zašto, jer njega održava integritet ličnosti. Ličnost u ispravno postavljenim prisjećanjima isključuje bilo koji proces opravdavanja svojih postupaka i susreće se sa tim događajem kroz osjećaj da tu neprijatnost njemu neko drugi nanosi. Taj proces nastaje spontano (kao reakcija namjere) u kojem ličnost istinski osjeća nevidljivu silu koja joj nanosi tu neprijatnost uz istovremenu svjesnost sebe i tog preživljavanja. Rekapitulacija na takav način osposobljava svijest da neprijatne uticaje ne doživljava u formi ugroženosti, tj kroz integritet ličnosti već kao neutralni posmatrač. Osim toga, taj doživljaj postaje navika u svim situacijama u kojima se vrši presuđivanje (donošenje negativnih zaključaka o nekom ili nečemu na osnovu civilizacijskih normi) što predstavlja manifestaciju samovažnosti. 

U drugom slučaju su doživljene neprijatnosti koje je ličnost preživjela kao žrtva ili doživljena pozitivna emocionalna iskustva. Ličnost u takvim prisjećanjima isključuje bilo koji proces postavljanja sebe u poziciju ugrožene osobe ili žrtve. Drugačije rečeno, svako prijatno ili neprijatno iskustvo je intelektualni zaključak čiju logičku popunjenost (opravdanost) održava lažna ličnost koja u pozadini tog zaključka ima uskladišten emocionalni potencijal. Svaki put, kada se ličnost prisjeti takvog iskustva istovremano se javlja i emocionalna reakcija. Uglavnom, toga ličnost u početku nije svjesna. Sa većim ostvarivanjem unutrašnjeg mira, ličnost postaje osjetljivija na osjećanje sve suptilnijih emocionalnih reakcija, tako da se u takvom stanju može osjetiti emocionalna reakcija na bilo koju zamišljenu neprijatnu situaciju ili nesporazum. 

Problem koji izaziva neprijatnu situaciju je intelektualne prirode i vezuje se za nesvjesnost uzroka i posljedice. Nesvjesnost uzroka i posljedice kroz vlastitu svijest i nesvjesnost trenutka preživljavanja tog emocionalnog stanja stvara iskustvo koje se svjesno ili podsvjesno pamti. Manifestacija takvog pamćenja se u intelektualnoj formi doživljava kao uvreda, napad, ugroženost, učinjena nepravda, kao značajno seksualno iskustvo, komična podvala nekom ljudskom biću itd. Nesvjesnost uzroka i posljedice bi se moglo opisati kroz primjer doživljene neprijatnosti od djeteta u smislu da bez razloga nekoga pljune, da mu isplazi jezik, da ga pogodi nekim tvrdim predmetom itd. Svjesnost uzroka i posljedice će u takvim situacijama bez obzira na doživljenu fizičku bol sprijećiti nastanak negativne emocionalne reakcije u smislu ataka na integritet ličnosti, jer ta fizička bol dolazi od bića koje nije odgovorno za svoje postupke. 

U slučaju doživljenog negativnog emocionalnog šoka, praštanje znači utvrđivanje doživljene nepravde, prihvatanje tog emocionalnog stanja i njegovo zadržavanje u svijesti ili podsvjesti kao neprijatnog iskustva na osnovu civilizacijskih kriterija i formalno oslobađanje odgovornosti stvaraoca te neprijatnosti. To se može sagledati kroz komentar: On (ona) je meni učinio(la) to i to i ja sam mu to oprostio(la). Znači, ta se neprijatnost pamti, a to pamćenje je podržano kroz civilizacijsku normu praštanja. Kao takvo, to neprijatno iskustvo je i nakon praštanja vezano za svijest kroz prošlost. Zato Praktična gnostika posmatra praštanje kao (negativan) nepotreban i štetan civilizacijski obrazac ponašanja. 

Drugi slučaj nastaje kroz nesvjesno preživljavanje pozitivnih emocija, npr. seksa. Obzirom da se takva iskustva vrlo teško mogu doživljavati kroz svjesnost sadašnjeg trenutka, to svjesno preživljavanje se doživljava kroz rekapitulaciju. Pozitivna komponenta emocionalnog potencijala se u tom slučaju preživljava kroz unutrašnji mir u formi neutralnog posmatrača, gdje se cjelokupno iskustvo ponovo doživljava kroz svjesnost, ali ovog puta bez emocionalnog preživljavanja. Tada se ti događaji svjesno doživljavaju ponovo, tako da se ta stanja više ne doživljavaju kroz stvarnu akciju koja onemogućava svjesnost, već kroz mirno stanje svjesnosti uzroka i posljedice i svjesnost trenutka tog doživljavanja. U tom procesu se oslobađa ona negativna ili pozitivna emocionalna komponenta koja daje značaj tom događaju (a ne npr. seksualno uzbuđenje). Svaki prijatan događaj ima svoj značaj zbog kojeg se pamti i u pozadini drži emocionalnu komponentu koja podržava taj značaj. 

Svakodnevnim prisjećanjem prošlih događaja sa jasnim ponovnim doživljavanjem tog stanja, stvara se navika da se i događaji iz bliže prošlosti rekapituliraju kako bi se određene greške u razmišljanju i ponašanju otklonili.Tada se govori o trajnoj rekapitulaciji. U tom slučaju intelektualna analiza kroz prošlost, ko je šta trebao uraditi ili ko je kriv za nešto, uopšte nema smisla. Radi se o suočavanju pojedinca sa stvarnošću oko sebe. Ličnost tom prilikom zna šta u određenoj situaciji treba da uradi. Ako to nije urađeno na ispravan način (jer se javljaju negativne posljedice), onda ličnost tu situaciju treba doživjeti kroz rekapitulaciju, ali ovog puta na ispravan način, aktiviranjem namjere koja će u sljedećeoj sličnoj situaciji dati ispravan impuls za kvalitetnu reakciju. To je lako za objasniti. Međutim, za ponovnu šansu nekad je potrebno čekati mjesecima pa i godinama, i to najčešće u različitoj formi u odnosu na sadržaj tog događaja. Inače se samorazvoj svijesti odvija kroz te lekcije u formi ispita. 

Iskustvo je pokazalo da trajna rekapitulacija uvodi postepeno ličnost u preživljavanje sadašnjeg trenutka. Taj proces neprekidnog preživljavanja u sadašnjem trenutku ima osobinu brisanja emocionalne komponente u memoriji, jer je takav doživljaj kroz svjesnost potpun. Drugim riječima, ličnost u preživljavanju sadašnjeg trenutka ne osjeća prošlost, tako da ju prijatni i neprijatni događaji ne pogađaju kroz integritet ličnosti. Još jednostavnije rečeno ne postoji uvreda, nepravda, ugroženost, prijatnje, uspomene itd. Osim toga, što se svijest više vezuje za sadašnjost, to sve manje ima vezu sa događajima u prošlosti. To stanje se u ezoteriji naziva ,,napitak zaborava,,. Ovaj proces djelimično ulazi i u brisanje lične istorije, jer se gubi smisao i značaj događaja u prošlosti. Iz tog razloga, događaji koji se nisu dogodili u sadašnjem trenutku, trebaju proći kroz rekapitulaciju. 

Treba naglasiti da u pozadini svih aktivnosti u šta spada i rekapitulacija stoji namjera za postizanje besprijekornosti. To je pokretačka snaga viših centara koji uvode red u proces razmišljanja po principu prioritetnosti, ali ne kroz civilizacijske obrasce razmišljanja i ponašanja, već kroz principe koje određuje viša svijest. U ezoteriji se to stanje naziva ,,napitak sjećanja,,. 

Ta namjera za postizanje besprijekornosti kroz proživljavanje u sadašnjem trenutku se manifestuje kao inteligentna samorefleksivna sila koja djeluje neposredno nakon ili za vrijeme percepcije sa ciljem korekcije misli i postupaka. 

Kroz upotrebu citata Filip Dika od Jan 15, 2008 u temi Kastaneda-Umetnost Sanjanja se može dati predstava o uticaju te samorefleksivne sile koja šalje impulse iz viših centara praveći samorefleksivnu korekciju u procesu razmišljanja: 

Citat:   

Imam osećaj da si u stvari opisao samog sebe ali nesvesno, to je tvoja "senka". Ili drugim rečima - projekcija. Većina ljudi svoje nedostatke i loše strane i osobine pripisuje drugim ljudima jer nisu sposobni da se iskreno suoče sa samim sobom. Njihov um ih laže i stvara im lažnu sliku o sebi tako da su uvek drugi "loši", "glupi", "ne vole nas", "u zabludi"itd.a mi smo savršeni i sve je "u redu". Sve što nam smeta u drugim ljudima je ono što u stvari nosimo u sebi. To je ta "senka" i kad se suočimo sa njom, može se reći da smo počeli da radimo na buđenju svog pravog ja, započeli smo borbu protiv letačkog uma.  

Obzirom da Kastanedine podteme na ovom forumu obiluju otvorenim sukobima mišljanja uz dijagnosticiranje (,,Imam osećaj da si u stvari opisao samog sebe ali nesvesno...,,) i etiketiranje (,,...to je tvoja "senka",,), može se zaključiti da je Kastaneda u svom učenju nešto (konkretno) ispustio. To ispušteno bi se moglo nazvati sticanje sposobnosti uočavanja vlastite samovažnosti. 

Kada se kod učenika- ratnika kroz rekapitulaciju razvije ta osobina, on je u svim situacijama trenutno svijestan svojih negativnih emocionalnih previranja što mu daje direktan svjestan signal manifestacije njegove samovažnosti. U slučaju negativnog emocionalnog šoka kroz doživljeno neprijatno iskustvo, u njemu se nastavlja samorefleksivna aktivnost upozoravanja na samovažnost. 

U normalnim životnim okolnostima odmah nakon negativnog emocionalnog šoka u ličnosti se počinju stvarati misli koje u civilizacijskoj psihologiji predstavljaju odbranu integriteta svoje ličnosti u formi dijagnosticiranja i etiketiranja. 

U slučaju da je učenik-ratnik stekao sposobnost uočavanja vlastite samovažnosti, kod njega se tom prilikom svaka tako stvorena misao samorefleksivno doživljava kao osjećaj vlastitog nedostatka koji sadržajno predstavlja tu misao. 

Konkretno, dijagnoza: ,,Imam osećaj da si u stvari opisao samog sebe ali nesvesno...,, istovremeno stvara osjećaj koji ima smisao: Ovaj moj negativni zaključak je u stvari nesvjesno opisivanje samog sebe. 

Praksa je pokazala da već kod ove prve samorefleksivne reakcije učenik trenutno prekida unutrašnji dijalog kojim se eksponira ta negativna reakcija. 

U slučaju da ratnik ne prihvati tu samorefleksivnu primjedbu, on ponovo u trenutku stvaranja etikete ,,...to je tvoja "senka",, dobija novu impuls u obliku trenutačnog osjećaja koji ima smisao: Ove negativne osobine koje pridružujem svom mučitelju, su moja vlastita "senka". 

Ako i to učenika-ratnika ne uvede u svjesnost o svom nekontrolisanom stanju, novoformirana misao ,, Većina ljudi svoje nedostatke i loše strane i osobine pripisuje drugim ljudima jer nisu sposobni da se iskreno suoče sa samim sobom.,, se doživljava u smislu: Ja svoje nedostatke i loše strane i osobine pripisujem drugim ljudima, jer nisam sposoban da se suočim sa samim sobom. 

Nova (samo) primjedba ima smisao: Moj um mene laže i stvara o meni lažnu sliku tako da su uvjek drugi "loši", "glupi", "ne vole me", "u zabludi"itd. a ja sam savršen i sve je u "u redu". 

Slijedeća korekcija je: Sve što mi smeta u drugim ljudima je ono što u stvari ja nosim u sebi. 

I na kraju slijedi zaključak: To je ta "senka" i kad se suočim sa njom, mogu sebi reći da sam počeo da radim na buđenju svog pravog Ja, započeo sam borbu protiv letačkog uma. 

U cjelosti ta samorefleksivna kritika izgleda ovako: 

Ovaj moj negativni zaključak je u stvari nesvjesno opisivanje samog sebe. Ove negativne osobine koje pridružujem svom mučitelju, su moja vlastita "senka". Ja svoje nedostatke i loše strane i osobine pripisujem drugim ljudima, jer nisam sposoban da se suočim sa samim sobom. Moj um mene laže i stvara o meni lažnu sliku tako da su uvjek drugi "loši", "glupi", "ne vole me", "u zabludi"itd. a ja sam savršen i sve je u "u redu".Sve što mi smeta u drugim ljudima je ono što u stvari ja nosim u sebi. To je ta "senka" i kad se suočim sa njom, mogu sebi reći da sam počeo da radim na buđenju svog pravog Ja, započeo sam borbu protiv letačkog uma. 

Na taj način se cijela negativna kritika sekvencno pretvara u istinski emocionalni doživlaj, ali ovog puta preživljen na način kako ju preživljava onaj kome se kritika upućuje, ili u rekapitulaciji gdje se ta stanja doživljavaju kroz prisjećanje konfliktnih situacija u prošlosti. 

Veća blizina sadašnjosti znači manje preživljenih trenutaka neposredne prošlosti, a samim tim i manje emocionalnih reakcija koje najčešće nastaju kao reakcije nakon percepiranih detalja. Samim tim se i negativna emocionalna preživljavanja postepeno smanjuju što u konačnom rezultatu uzrokuje potpuno eliminisanje negativnih emocija. Pri tome, civilizacijski pojmovi koji su vezani za sukob (ugroženost, pravednost, napad, odbrana, prepirka, svađa itd) gube smisao, jer negativna pozadinska emocionalna komponenta ne postoji. Ti pojmovi se rijetko koriste u intelektualnom smislu jer se cjelokupna slika sukoba drugačije doživljava zbog neopredjeljivanja, nenegativnog zaključivanja, neetiketiranja, nepresuđivanja itd. 

Ovaj proces je značajan pri otklanjanju samovažnosti, (ili prema Gnostici: odumiranju lažne ličnosti) i predstavlja samo jedan segment samorefleksnog doživljavanja. Drugi segmenti se odnose na svjesnost direktnog emocionalnog preživljavanja, svjesnost logičkog zaključivanja, svjesnost upotrebe civilizacijskih normi (od kojih su vrlo značajne moralne norme), itd. 

Kod svjesnog ratnika se takav citirani dijalog ne vodi. On već prije napada ili u toku napada ima svjesnost cjelokupne situacije i u djeliću sekunde svojim ponašanjem odustaje od nanošenja mogućih neprijatnosti sebi (kroz samorefleksiju samovažnosti) ili nekom drugom. 

Može se postaviti pitanje: Kako je moguće u smislu prenošenja znanja djelovati pozitivno na sredinu ako je ukazivanje na nečiju samovažnost u stvari isticanje svoje samovažnosti? Odgovor je: Svojim besprijekornim ponašanjem (prikradanjem). Upravo onako kako je član Dragan Pedisic uradio na podtemi Generalna diskusija, na 52. stranici. 

Vješto je ,,provocirao,, iskusnog ratnika i iznuđivao agresivne reakcije. Obzirom da je taj iskusni ratnik bio istovremeno i moderator, ta dominacija ga je pravila mučiteljem. Prema Praktičnoj gnostici, a i prema Kastanedinom učenju, provokacija je intelektualna operacija usmjerena prema integritetu ličnosti koji je osnovni nosilac samovažnosti. Odbrana integriteta ličnosti radi po civilizacijskim šemama i obrascima (na osnovu moralnih normi iz kojih je i stvoren osjećaj ugroženosti) u smislu navodno strateške odbrane, i pri tome ličnost nije svijesna svojih reakcija. Prema iskustvu prikradanja to su ,,samoubilačke reakcije,, koje ličnost nesvjesno uvlače u za njega nepredvidive negativne situacije. Ono što čini ograničenost te percepcije je nemogućnost uočavanja uzroka zbog emocionalnog preživljavanja posljedice. Za iskusnog ratnika je upravo spoznaja te ograničenosti intelektualne svijesti, glavna osobina njegove nevidljivosti. On ne posjeduje integritet ličnosti jer ga njegova besprijekornost odvaja od civilizacijskih normi, naročito moralnih. Recimo, da je moderator u trenutku provokacije bio svjestan odnosa sebe prema članu foruma koji ga navodno provocira, pronašao bi način da tu provokaciju pretvori u ozbilnu komunikaciju, ili ju lukavo zaobiđe pokušavajući, recimo da kroz sadržaj napravi komplikovanu sitiuaciju i time minimizira neugodno pitanje. Time bi praktično demonstrirao iskustvo ratnika kroz Kastanedino učenje. Ne bi sigurno u toj situaciji koristio svoju moderatorsku poziciju da kroz nju interveniše. Međutim, desilo se suprotno sa svim posljedicama za iskusnog ratnika i moderatora. 

Da je prikradajne vrlo teška psihološka disciplina u odnosu na samokontrolu (trajna rekapitulacija), opet se kao subjekat potvrđuje Dragan Pedisic. Otvorenim, neopreznim, direktnim, off topic i u odnosu na situaciju nepotrebnim ispoljavanjem nezadovoljstva, iznuđuje svoje baniranje. 

Citat:   

Zdravo deco, sta ima? 

Posto su uppergrounda administratori ALARMIRALI bez ikakvog upozorenja, neznam zbog cega ? 

DRAGAN IS BACK 

....  

To eksponiranje se dogodilo u najnepovoljnijem trenutku kojeg je Dragan kao iskusni ratnik trebao biti svjestan. Na taj način se vezao samo za posljedicu (baniranje kolege) a da tom prilikom nije istom važnošću analizirao uzrok tom događaju. Obzirom da su u podtemama Kastaneda postojale grupe sa različitim stavovima, u diskusijama je stalno bila prisutna verbalna borba koja je razgrađivala smisao, kvalitet i ideju Kastanedinog učenja. Poslije 70-ak stranica vrlo malo funkcionalnih komentara Generalne diskusije, vjerovatno je intervenisala rukovodeća ekipa foruma i napravila selekciju odstranjujući inicijatore tog haotičnog stanja. U takvim situacijama, gledajući iz Kastanedine perspektive, obično stradaju i oni neoprezni kao što je Dragan. Za iskusnog ratnika to je samo jedna lekcija.

Zatvaranje u Kastanedin realitet (kontajniranje) kroz pojam skupne tačke. 

Ovaj tekst koji slijedi pokazuje kroz konkretan primjer na koji se način učenje neke škole ili pravca zatvara u realitet koji kao posljedicu kod sljedbenika nosi razmišljanje i ponašanje identično religioznom i u principu je prisutan u svim školama i pravcima, grupnim ili individualnim. 

Jednostavnost načina nabacivanja realiteta i manipulacija svijesti unutar njega je stvarnost za svaku ličnost koja traga za istinom. Jedina je razlika u intelektualnoj konstrukciji ličnosti koja ,,po slobodnoj volji,, i ,,po svom izboru,, pronalazi realitet unutar kojeg su skoro ,,sve kockice na svom mjestu,, s težnjom da se ,,sve kockice uklope,,, što se osjeća kao napredovanje u razvoju svijesti. 

Kastaneda je dao pojam skupne tačke (energetski koncentrat veličine teniske loptice, koji se nalazi za dužinu ruke iza ramenih lopatica) i objasnio da naša svijest skupa sa emocijama i uvjerenjima doživljava stvarnost kroz tu nepokretnu skupnu tačku i da je tom nepoketnošću naša svijest zarobljena. 

Sam pojam nepokretne skupne tačke stvara logičku predispoziciju o logičkom samouvođenju novog poojma, pokretljivosti skupne tačke. 

Kada donekle razvijena svijest čita taj sadržaj o pomjeranju skupne tačke, a istovremeno je svjesna svojih emocije i misli (u procesu čitanja) može istovremeno ,,osjetiti,, nelogičnosti izlaganog sadržaja o skupnoj tački u formi nekoliko pitanja: 

1. Ako je tačno da naša svijest skupa sa emocijama i uvjerenjima doživljava stvarnost kroz nepokretnu skupnu tačku, hoće li se stvoriti objektivnija slika stvarnosti ako skupna tačka postane pokretljivija? Za normalnog čitaoca koji je prihvatio svu Kastanedinu (do tog trenutka) logičku popunjenost je pozitivan odgovor. Međutim, pitanje je za posmatrača sa strane neodređeno, a pozitivan odgovor dolazi iz realiteta (kontajnera) koji je zatvoren, tako da ta zatvorenost daje pozitivnost odgovoru. 

Sam pojam skupne tačke je nov pojam koji može biti i potpuno izmišljen bez naročite praktične pozadine, i kao takav krajnje subjektivan. Da bi se logički povezao i uklopio u daljnje razumjevanje, potrebno ga je intelektualno prihvatiti. Međutim, na taj pojam se vezuje novi pojam (nepokretljivost i pokretljivost skupne tačke) koji u logičkoj vezi sa definicijom skupne tačke gradi logički niz, koji opet zbog razumjevanja daljnjeg izlaganja treba intelektualno prihvatiti. U drugom logičkom nizu se daje pojam u formi posljedice pomjerene skupne tačke koja znači da skupna tačka u nekom drugom položaju daje drugačiju percepciju stvarnosti. Drugim riječima, ličnost kojoj se pomjerila skupna tačka doživljava drugačije stvarnost, ili drugačiju stvarnost. Znači, uloga i značaj skupne tačke se postepeno i selektivno prikazuje kroz logičke uslovljenosti koje prihvatilac tih informacija zbog intelektualnog razumjevanja (kroz logičku razumljivost) nesvjesno prihvata kao logičke istine. Taj proces stvaranja logičke cjeline kroz linijski formirane logičke nizove Praktična gnostika naziva formiranje realiteta. Ovakav proces intelektualnog logičko-linijskog praćenja izloženog sadržaja ne dozvoljava stvaranje i održavanje osjećaja sumnje da je sva ta priča u potpunosti izmišljena, ili da predstavlja iznošenje jednog iskustva koje može da se posmatra kao istina. Ako se pojavi taj osjećaj, onda je on nastao kao posljedica odbacivanja, ili bolje rečeno, neidentifikacije tih logičkih nizova sa već stvorenim nizovima u nekom drugom zatvorenom realitetu iz kojeg se vrši analiza ponuđenog sadržaja. To je na pr. slučaj kod religioznih ljudi koji prate sadržaj iz religioznog realiteta. U slučaju da pri praćenju sadržaja nije neprekidno prisutan osjećaj da su veze između ponuđenih pojmova samo mogućnosti, pojavljuje se intelektualna ultimativna odluka: (intelektualno) prihvatiti ili ne prihvatiti ponuđeni sadržaj. Intelektualni proces razmišljanja ne zna za prihvatanje sadržaja kao mogućnosti. Nije naučen na to. Da bi se takav sadržaj prihvatio, osim neometajućih (religioznih ili sl.) realiteta mora postojati i određena intelektualna predispozicija u već formiranim realitetima i formirana određena namjera, recimo u smislu traganja za nečim paranormalnim. Problem se pojavljuje kada se taj sadržaj prihvati kao intelektualno (logički) istinit, jer se tom prilikom on istovremeno prihvata i kao istina. To je nesvjestan proces kojeg pokriva lažna ličnost koja u određenom trenutku sumnje, proturi impuls osjećaja pojednostavljivanja u formi: ,,Ne komplikuj!,, , što djeluje umirujuće na ličnost. Osjećaj istinitosti je različito stanje od intelektualnog logičkog povezivanja izloženih elemanata sadržaja. Za tako formiranu istinu (kroz osjećaj istinitosti) Praktična gnostika kaže da je zatvoreni kontajner ili realitet. Tu više ne postoji mogućnost, već postoji osjećaj da je to tako. Da bi se odgovorilo na predhodno postavljeno pitanje (Ako je tačno da naša svijest skupa sa emocijama i uvjerenjima doživljava stvarnost kroz nepokretnu skupnu tačku, hoće li se stvoriti objektivnija slika stvarnosti ako skupna tačka postane pokretljivija?) izvan zatvorenog realiteta, moraju se pojmovi koji su dati neprekidno držati ,,otvoreni,, kao mogućnost bez intimnog opredjeljivanja. Po tom principu, na to pitanje se može pozitivno odgovoriti, ali pod uslovom ograničenja, tj svjesnosti da se taj zaključak donosi iz perspektive Kastanedinog tumačenja, a ne subjektivno kroz osjećaj istinitosti kroz sebstvo. 

2.Drugo pitanje bi bilo: Da li to znači da skupna tačka daje objektivnu sliku stvarnosti ako je u neprekidnom pokretu? 

Iz Kastanedinog opisa se može zaključiti da statičan položaj skupne tačke određuje odgovarajuću stvarnost kroz opštu logičku potpunost, a utisak je da se prelaz u novu stvarnost obavlja u vidu skokova. Na osnovu toga se intelektualnim zaključivanjem po istom principu može dati negativan odgovor. 

Prije nego se postavi treće pitanje potrebno je napomenuti novi uvedeni pojam koji se naziva Nulta tačka ili Centar razuma. Kastaneda tvrdi da od svih položaja skupne tačke postoje i oni položaj koji stvaraju sliku stvarnosti koju on prezentira u svom učenju. U ovom trenutku za one koji su se zatvorili u realitet prihvatajući gore navedene pojmove kao istinu serviran je novi logički niz koji ako se prihvati kao istina predstavlja zavlačenje ličnosti u fišek. Taj logički niz predstavlja tvrdnju (stav) da ti položaji skupne tačke stvaraju najobjektivniju (ili objektivniju) sliku stvarnosti i predstavljaju (relativno) istinitu percepciju na osnovu koje on gradi svoje učenje. 

3. Ako se praćenje sadržaja obavlja po principu vanjskog posmatrača, spontano se javlja protivrječnost u formi pitanja: Na osnovu kojih kriterija se može tvrditi da ta viđenja iz tih određenih položaja imaju prioritet i veću važnost od ostalih položaja skupne tačke, od viđenja recimo kroz stanja svijesti religioznih ljudi? 

Za Kastanedine sljedbenike ne postoje kriteriji za tako nešto ili postoje za sve položaje osim za te izabrane. Oni taj stav smatraju istinom i u okviru njega se razmeću logičkim sadržajima. Za čitaoca koji je zadržao intelektualnu neutralnost što se u Praktičnoj gnostici smatra, najbliže rečeno, ,,pozitivnim kulturnim ponašanjem,,, ti određeni položaji skupne tačke imaju istu praktičnu vrijednost kao i ostali položaji. 

Ako se intelektualno prihvati taj pojam skupne tačke bez opredjeljivanja, kroz sam Kastanedin sadržaj može se doći do slijedećih pretpostavki: 

-Skupna tačka kako ju Kastaneda opisuje je (vjerovatno modeliranjem DNA) proizvod Letača. 

-Položaj skupne tačke određuju Letači što u prevodu znači nametanje određenog realiteta kojeg posjednik osjeti i doživljava kroz sebstvo u prvom licu kroz manifestaciju,, moj pogled na svijet,,. 

-Način na koji je Kastaneda opisao viđenje stvarnosti kroz pojam skupne tačke navodi na zaključak da je to viđenje hologramsko. 

-Nepokretnost skupne tačke daje uvjerenje i osjećaj ličnosti da ono što njegova intelektualna svijest vidi je objektivna realnost. 

-Odbranom svojih stavova i principa kroz integritet ličnosti je proces nesvjesnog nedozvoljavanja pomjeranja vlastite skupne tačke. ,,Vlastite,, znači da ličnost sama sebe čuva u zatvoru svojih predrasuda. 

Ličnost koja prati ovaj sadržaj može se saglasiti da pri čitanju već ima taj osjećaj vanjskog posmatraća. Međutim, ovaj tekst je uporedni materijal koji ima za cilj da čitaoca kroz samopercepciju navede da se prisjeti detalja kada je na identičan način prihvatao pojmove i njihove veze koji su mu formirali njegovu percepciju stvarnosti u smislu ,,moj pogled na svijet,, iz kojeg se ovaj tekst ,,posmatra sa strane,,. Konkretno: Da li sam ja prihvatio pojmove i njihove veze koji grade logičku cjelinu, a koju ja smatram istinom kao što su Kastanedini sljedbenici prihvatili pojam skupne tačke? 

Već je ranije rečeno da obrazovanjem i vaspitanjem stvorena lažna ličnost posmatra stvarnost kroz tim procesaom nametnute realitete i da je zato ta stvarnost kroz takvu percepciju hologramska. Navedeni su i primjeri u kojima svaka ličnost vidi stvarnost na svoj način i neprekidno tvrdi da je njena percepcija najistinitija. Ovo bi se moglo nazvati opšte stanje ljudske svijesti. 

Međutim, kada je riječ o osjećaju istinitosti, onda se može govoriti o privremenom ulasku u drugačiji hologram ili ,,višu (hologramsku) svijest,,. 

Bez obzira koliko se ličnost trudila da u procesu praćenja nekog sadržaja zadrži intelektualnu neutralnost, ona ju ne može postići ni u fragmentima, a pogotovo u kontinuitetu, jer je proces opredjeljivanja neodvojivo vezan za civilizacijsku (lažnu) ličnost. Zatvaranje u realitet u procesu praćenja nekog novog ponuđenog sadržaja, ili odbacivajne (,,.pod osjećajem vanjskog posmatrača,,) je nužnost za civilizacijsku svijest. U Četvrtom putu se zatvaranje u realitet koji u pozadini ima taj nesvjesni osjećaj istinitosti naziva identifikacija. 

Ona može nastati: 

-Logičkim povezivanjem pojmova (intelektualnom analizom) kao što je u predhodnom primjeru; 

-Kroz emocionalno preživljavanje koje aktivira nekontrolisane neuobičajne misli i postupke; 

-Kroz (pozitivno ili negativno) iskustvo nametnuto spoljašnjim uticajima; 

-Kroz nametnute obrasce i norme razmišljanja koji sadržaj prihvataju ,,jer je on razumljiv sam od sebe,,. 

Emocionalna identifikacija (saosjećanje s drugima) je na primjer, stanje u kojem dolazi do plača (smijeha, ljutnje, ,,kuhanja u stomaku,,,potrebe za repliciranjem itd) kod čitaoca ili gledaoca nekog sadržaja. U civilizacijskom smislu, sposobnost stvaranja i održavanja identifikacije kroz emocionalnu komponentu određuje kvalitet ponuđenog sadržaja. (,,Uh, jest dobar onaj ljubavni roman,,, onaj akcioni film,,...), što predstavlja civilizacijski šablon razmišljanja i ponašanja. 

Identifikacija kroz spoljašnje uticaje je naročito primjetna na ovom forumu i predstavlja stvaranje osjećaja istinitosti na osnovu obično koincidencijalnih iskustava koji logički stvaraju određene zaključke, a koji se vrlo brzo pretvaraju u zatvoreni realitet. Osnovna karakteristika te identifikacije je da sadržaji sa kojim se ličnost identifikuje (kroz nesvjestan osjećaj istinitosti), a koji nisu (u materijalnom smislu) unaprijed pripremljeni, već se spontano preživljavaju uz naknadne intelektualne analize i zaključke. Primjer bi se mogao naći u komentaru: ,,Kad god poklonim novac određenoj (siromašnoj osobi) uvijek mi se vrati (u većem iznosu),,. (,,Kad god plačem u snu, taj dan ili predhoni, plačem i u normalnom životu,,.) Za ovaj forum je karakterističan nesvjestan osjećaj istinitosti sadržaja koje ličnost prima intimno (direktno ili kroz asocijacije) od nematerijalne inteligencije. (,,Lično sam se uvjerio u ono što Kastaneda opisuje, jer sam lično vidio energetska vlakna i energetske tokove,,. Ili komentar: ,,Naime već tada mi je pružen velik broj dokaza koji su me uvjerili da je sve što doživljavam istina,,.) 

Primjer identifikacije kroz nametnute obrasce i norme razmišljanja bi se mogao predstaviti komentarom: Neka tako mu i treba kad je to radio (recimo, zabadao nos u tuđe stvari). Iz takvog presuđivanja se da zaključiti da je ličnost ispoljila ekstremno opredjeljenje kroz nametnute norme razmišljanja, i time nije uzela u obzir sve vidljive okolnosti koje su stvorile određenu situaciju na koju je reagovala. 

U komentarima, Kastanedini sljedbenici ispoljavaju identifikaciju kroz citiranje književnih likova kao da su oni stvarno postojali. Ovdje se ne tvrdi da oni nisu postojali, već da je savim normalno te likove prihvatiti kao književne likove koji postoje u jednom književnom djelu. Tome ide u prilog i objavljivanje dvije različite priče o tome kako je don Huan postao Nagual. U prvoj je don Huan ispod tezge vodio ljubav sa gazdinom kćerkom, a u drugoj je bio na smrt ranjen i vraćen u život od strane članova njegove šamanske loze. 

Jedan od (civilizacijskih) zadataka identifikacije je držanje pažnje u procesu praćenja sadržaja. Pisci i tvorci filmskih ostvarenja se trude da postignu maksimalnu koncentraciju kod čitaoca i gledaoca kroz identifikaciju. Identifikacija trenutno stvara u svijesti realitet koji je identičan sadržaju kojeg intelektualna svijest doživljava kroz sebstvo (u prvom licu), i time ju uvodi u stanje zaboravljanja vlastite postojanosti. Kao posljedica toga je nemogućnost da intelektualna svijest u takvom stanju bude istovremeno svijesna sebe, tj svog razmišljanja i ponašanja, i sadržaja kojeg prati. U tim trenutcima svijest kroz osjećaj istinitosti prihvata informacije, pa čak i realitete u ,,paketu,, bez mogućnosti intelektualne, moralne, kulturne,... analize. Tako ,,nabačeni,, realiteti najčešće nesvjesno ostaju trajni ,,usmjerivači,, razmišljanja. (Glumac koji je skoro uvijek glumio Njemca u partizanskim filmovima je često u privatnom životu bio fizički napadan od strane prolaznika...O mržnji koja je stvorena identifikacijom kroz prezentirane sadržaje koji opisuju razne istorijske ,,nepravde,, ne treba ni govoriti.) 

Na putu samorazvoja svijesti, identifikacija nije izdvojeno sredstvo manipulacije. Ona svoje prisustvo ostvaruje preko svih usvojenih civilizacijskih (društvenih) obrazaca razmišljanja (ponašanja). (Patrotski, nacinalni, religiozni, navijački, moralni, kulturni,...identitet koji se aktivira u određenoj situaciji kao potpuno izdvojeno Ja ispoljava tačno određeno ponašanje. To ponašanje je programirano kroz identifikaciju, a koje po potrebi aktiviraju određene strukture. Kada neka osoba brani svoj nacionalni identitet, sve reakcije i komentari se mogu unaprijed predvidjeti i iznuditi. Tom prilikom se ličnost najčešće ponaša izvan intelektualnog, moralnog i kulturnog realiteta. Međutim, ako se ona uspije prebaciti u moralni ili kulturni kontajner, bespoštedno dokazuje svoje poštenje i kulturuno ponašanje.) 

Na kraju se može postaviti i 4. pitanje vezano za skupnu tačku: 

Kako je moguće graditi Kastanedino učenje, ako se ne prihvate ti položaji skupne tačke kao temelj Kastanedinog učenja? 

Kada je razvoj vlastite svijesti u pitanju, onda Kastanedino učenje u formi u kojoj je dato 

Upisao: Emilio 7.05.2014 12:37h

Pripadajući članak: Tehnički navudrenima i

 onim drugima :)