Problemu ovog odnosa moguće je pristupiti iz različitih kuteva i bilo bi poželjno promisliti taj odnos iz što je moguće više aspekata: iz historijskog aspekta, povijesno-filozofijskog, psiho-sociologijskog itd. No ovdje ćemo se, naprosto zbog opsežnosti same problematike, usmjeriti na jedan aspekt koji je otvorila sama rasprava između Ministarstva i Crkve, a čitatelj će onda po uzoru na nj moći dalje sam dosljedno promišljajući uvidjeti kako stoji stvar s preostalim mogućnostima propitivanja. Kut promatranja ovdje će biti - ideološki.

Crkva je pothvat Ministarstva označila ideološkim, misleći pod time nametanje građanima određenog vrijednosnog sustava, pri čemu je kao temeljni argument navela proturječnost toga sustava sa tradicijom koju građani njeguju. Komičnost ovakva napada sada je već svakome i više nego zorna. No s obzirom da nam nije stalo do ismijavanja i poruge već jedino do umske spoznaje, bit ćemo blagi u svojem pristupu pa ćemo (se) pitati: je li Crkva na trenutak zaboravila samu sebe, jer što bi drugo bio kršćanski nauk (na razini njegova Crkvena tumačenja) doli jedan vrijednosni sustav, odnosno ideologija?

Dakle, stvar je vrlo jednostavna: riječ je o sučeljavanju dvaju vrijednosnih sustava, pozitivističko-znanstvenog i religioznog (ako se složimo u tome da bi Crkva bila primjeren izvor religioznosti, što je također zaseban problem). To nam otvara novo pitanje: što je mjerilo po kojemu bismo se trebali odlučiti za bolji, valjaniji, humaniji vrijednosni sustav? Kako izabrati? Po kojem principu? Subjektivna nagnuća od male su važnosti, s obzirom da su slučajna, proizvoljna i utemeljena u najrazličitijim predodžbama koje niti ne moraju biti međusobno srodne. Isto tako, objektivno mjerilo ne može biti zbroj subjektivnih mjerila, kako bi to htjela diktatura demokracije,  jedna u nizu ideologija suvremenosti.

Mnogima koji nisu naklonjeni religioznosti učinit će se da je zauzimanje znanstvenog stava posve razumno i da se tu nema što propitivati. No kako nema toga što ne bi bilo vrijedno promišljanja, jer u suprotnom upadamo u samoga sebe nesvjesni dogmatizam, jednako kako su temelji religioznosti upitni, upitni su i temelji znanosti. Uzdrmati korijene religioznih pogleda danas i nije naročit problem, s obzirom da je duh vremena na tom polju kroz mukotrpan rad stoljeća i stoljeća uznapredovao u svojoj kritičnosti i neprijanjanju uz dogmatičnu nastrojenost. No i uslijed toga pokazuje se da nema previše razloga za optimizam, jer od kraja 19. stoljeća vlada također dogmatizam, no sada više ne religiozni već pozitivističko-znanstveni. Njegovo glavno obilježje je neupitno povjerenje u pozitivističku, tj. empirijsku metodu istraživanja i spoznavanja: mjerenje, eksperimentiranje, observacije itd., što se sve skupa može nazvati bezuvjetnim povjerenjem u materiju iz kojega proizlaze spoznaje koje se uvriježilo nazivati "objektivnima".

Spomenuti je Kant još krajem 18. stoljeća otkrio da su granice iskustva granice naše spoznaje. Tu je znanost, koja to uglavnom niti ne zna, nasljedovala Kanta, ali tek u jednom aspektu, jer po Kantu znanost okrenuta iskustvu (empiriji, materiji) ne spoznaje ništa drugo doli pojave, ne dotičući nikada i nikako stvar onakvu kakva ona jest po sebi. Kao takva ona se otkriva jedino u slobodnom djelovanju, dakle na polju etike pa su znanost i etika nerazdvojna područja ljudskog života, pri čemu, dakako, potonje mora voditi glavnu riječ.

Svakome je i više nego jasno da znanost u svojem tehničkom napretku nema ni najmanjeg obzira spram humanosti, a kamoli da bi skrbila za nju, te da svojim radom pogoduje jedino kapitalizmu, u kojemu je sredstvo života (novac) postalo njegovom glavnom i jedinom svrhom, a sva živa bića, pak, njezinim sredstvom. Stoga se danas ne govori ni o čemu drugom nego o povišenju standarda, pri čemu se to povišenje izjednačava s dobrim životom. To vrlo jasno pokazuje apsolutističku vladavinu ekonomije, vladavinu koja je slobodnu ljudsku svijest preobrazila u svijest ekonomsko-tehničkog robovanja. Iz tog se razloga, iako do sada posve bezuspješno, javlja bioetika kako bi pokušala zaustaviti tu mahnitost produktivnog pozitivizma i vratiti fokus s napretka znanosti na napredak čovječanstva, što nipošto nisu sinonimi,  iako se samouvjereni znanstveni dogmatizam trudi prikazati ih kao takve, a neizvježbana misaonost isuviše olako pristaje na takvo poistovjećenje.

Time postaje bjelodano da povjerenje u tzv. "objektivnost materije" nije ništa više od povjerenja u tzv. "sveto" pismo, razlika je samo u vrsti dogmatizma. Čovjeku nije potrebna niti vladavina pozitivističke znanosti niti vladavina religioznosti bilo koje vrste, jer svaki dogmatizam uzvikuje samo jedno: "Ne mislite, tu je odgovor!" Ali da bi to shvatio mora ih prethodno dobro upoznati i spoznati u korijenu, vidjeti ih onako kako one same sebe nikada neće moći vidjeti, jer se ne mogu distancirati od vlastitih principa i dovesti ih u pitanje.

To pokazuje da je potreban jedan novi, treći, obuhvatniji vidokrug. Takav vidokrug ne može biti neprijateljski nastrojen niti prema znanosti niti prema religioznosti, jer neprijateljstvo zamućuje vid i onemogućava spoznaju. No on ih niti ne prihvaća, ne slijedi ih onako kako to čine vjernici i ateisti, gdje obje skupine slijede svojeg "vođu", pri čemu je "vođu" znanosti nešto teže razotkriti, jer ne nosi lik osobe niti božanstva već metode spoznaje, načina pristupanja stvarima i načina pitanja o njima. Treći vidokrug stoji "po strani" i promatra porijeklo, bit i posljedice jednog i drugog dogmatizma, uviđajući sljedeće:

Znanost je, izgrađujući samu sebe na opiranju religioznosti, priredila ateizam kao pseudoantireligioznost te time samo odmogla bitnom razumijevanju porijekla i biti religioznosti i morala, kao i učenju umskog mišljenja, što bi mogao biti dubok i dugovječan problem. Znanstveni ateizam proširio je tako duboku zarazu koju nije lako uvidjeti, počesto ni objasniti, a koja se sastoji u sljedećem: znanost se pobunila protiv slijepog vjerovanja "svetom" pismu i oslonila se na naizgled čisti razum, upravivši svoj pogled "od neba prema zemlji". No time je potvrdila vjerovanje kao odgovarajuć odnos prema božanskim (nebeskim) stvarima i to prepustila religioznosti. To je razlog iz kojeg će 99 posto pučanstva pri spomenu riječi "bog" pomisliti na  religioznost, smatrajući da "to tamo spada" pa ako te zanimaju božanske stvari, znaš gdje ćeš ih pronaći.

Sami ateisti ne uviđaju da pretpostavljaju da znaju što je bog, odnosno koji je primjeren odnos prema njemu, jer njihov je stav utemeljen u negaciji onakvog odnosa kakav su zatekli u religioznosti. Nemoguće je biti protiv nečega što se ne poznaje, što će reći da ateisti tobože poznaju boga, ali su protiv njega, ne vjeruju u njega, prije nego što su se pitali je li vjerovanje / ne vjerovanje uopće odgovarajući odnos prema božanskim stvarima. Ne uviđajući da poznaju jedino religiozno tumačenje dopuštaju da se ono nametne i kao jedino. I tako je religioznost drsko preuzela monopol na pojam boga, a znanost joj u tome pripomogla. Jedino su se umjetnost i filozofija uspjele oduprijeti toj nepravdi, no s obzirom da nisu iskoristive, s obzirom da nisu produktivne, a još teže se njima može privući mase ili ih uvesti u svakodnevni život tzv. običnog čovjeka, a što puno lakše uspijeva znanosti i religioznosti, njihovi su glasovi uvijek ostajali u dubokoj sjeni.

Dakle, teizam i ateizam samo su dvije strane iste priče i njihova borba savršeno pogoduje njihovu opstanku, njihova sučeljavanja izuzetno su plodna za obje vrste svijesti. Da tomu nije tako, kako bi religioznost uspijevala ovako dugo opstati i kako bi znanost uspijevala toliko se utisnuti u našu svakodnevicu da je bespogovorno prihvaćamo kao nešto nužno i nadasve dobro i korisno? Religioznost i znanost  trebaju jedno drugo, jer drugačije ne mogu opstati. Ali čovjek ih ne treba, štoviše, smetaju mu i ometaju razvijanje umnosti, jednako kao i slobodnog stvaralaštva. No potrebno mu je razumjeti ih, a neprijateljstvo, bilo spram religioznosti, bilo spram znanosti, unaprijed onemogućava svaku spoznaju. Stvar prestaje biti pitanjem opredjeljenja: jesam li više za znanost ili za religioznost; a niti je pitanje pseudoskepse kojane vjeruje niti jednom niti drugom, a vlastitu ispraznu sumnjičavost ne dovodi u pitanje, štoviše, gaji veliko povjerenje spram nje.

Isto tako, religija ne razumije i ne može razumjeti znanost, niti znanost može razumjeti religiju. Njihove su međusobne priče za umsku spoznaju dosadne i besplodne, jer one ne rade ni oko čega drugog doli oko očuvanja vlastita opstanka, dakako pod krinkom skrbi za čovječanstvo i njegove slobode. Dužnost je svakog samosvjesnog bića uvidjeti tu obmanu, kojom se i religija i znanost samoobmanjuju, jer i jedna i druga, ako su iskrene u svojem pozivu, zaista su uvjerene da rade za dobro čovjeka.

No, Čovjek nije niti znanstvenik niti vjernik niti umjetnik niti filozof. Sva ta određenja, sve te plitke kategorije reduciraju čovjeka i osiromašuju njegov život. Čovjek jest Sloboda. No put do onoga što čovjek uistinu jest nije ni lak ni kratak, pogotovo ne u ovoj povijesnoj točci, kada nam je ponuđeno tako mnogo mogućnosti, a gotovo niti jedno usmjerenje. Na čovjeku je da nastoji razumjeti svaku pojedinu mogućnost, da nastoji razumjeti i znanost i religiju i umjetnost i filozofiju, kako bi shvatio kako i od čega se sve treba osloboditi, a sve što mu je za to razumijevanje potrebno priroda mu je sama poklonila.

U ovakvoj neprilici kojom je zahvaćen duh cjelokupne suvremenosti nije na odmet prisjetiti se Hegelovih riječi koji je jednom prilikom kazao kako je za umsku spoznaju potrebno jedinopovjerenje u snagu uma i hrabrost da se gleda istini u oči. Povjerenje u um bitno se razlikuje od ostalih navedenih vrsta povjerenja po tome što je ono neprestano djelatno, uvijek u pitanju, uvijek na putu razotkrivanja temeljnih pretpostavki bilo kojeg stava, kao i na putu dovođenja sama sebe u pitanje. To je jedini mogući put ka samosvijesti, a samosvijest pak jedini način ostvarenja slobode čovječnosti.

Povratak problemu

Nakon ovog izlaganja za očekivati je da će čitatelj pomisliti: "Lijepa i zanimljiva pričica, ali što je s problemom zdravstvenog odgoja? Nije ponuđen nikakav konkretan odgovor."

No, pokazuje se da je ono što se na početku smatralo konkretnim problemom zapravo nešto vrlo apstraktno i da je pravi problem skriven, da leži puno dublje nego što bi se na prvu moglo pomisliti. I znanstvenici i ministri i crkvenjaci potpuno su sporedni likovi koji stoje u službi neispitanih vrijednosnih sustava - ideologija, stoga pustimo njih neka se igraju svojim zabludama i prebacuju loptu jedni drugima, neka uvode i ukidaju što ih je volja. Ako se želimo neopterećeno našaliti, onda možemo reći: što više toga uvedu, naša će djeca imati više materijala na kojemu će moći trenirati i jačati vlastitu misaonost. Škole nažalost, ako su ikada bile, više nisu mjesto  na kojemu će naša djeca naučiti misliti. A vama, kao roditeljima, nisu potrebni niti stavovi znanosti niti stavovi Crkve. Vaše dijete nije rođeno da bi postalo znanstvenikom ili vjernikom, već da bi postalo slobodnim umskim bićem. I vaša je dužnost da mu to osigurate, a to je moguće jedino ako se i sami posvetite umskom promišljanju. Drugog puta nema.

Ako bi se nekome učinilo da su u ovom kratkom nacrtu, koji služi samo kao uvodno čišćenje prostora od neosviještenih pretpostavki, možda prenaglašeni negativni, a nepravedno zanemareni pozitivni aspekti bilo religioznosti, bilo znanosti, onda bi valjalo, možda slikovito, ali nimalo  neozbiljno, podsjetiti da i otrov može poslužiti kao lijek, ali samo ukoliko se koristi u mjeri potrebnoj za ozdravljenje, mada ni tada sam ne prestaje biti otrovom.

Neka ovaj spor između Ministarstva i Crkve bude još jedan poticaj za promišljanje o dubljim i težim uzrocima i posljedicama ozbiljne oboljelosti suvremenog svijeta.

http://www.h-alter.org/vijesti/kultura/o-znanstvenom-i-religioznom-dogmatizmu