Između ostalih i dio ovog teksta je pročitan prije kremacije na Novom groblju u Beogradu:

Sve velike boli su nijeme. Tuga potone u oceansku tišinu. A duša bi htjela izroniti do kakve-takve artikulacije boli, pa se zato molitvom obraća Tvorcu za pomoć ili bar trunku utjehe. Takva je naša tuga zbog odlaska Vesne Krmpotić sa ove razine postojanja. Bježimo čak i od forme nekrologa u želji da naš razgovor sa Božjom olovkom – našom Vesnom i dalje traje i da mu se ne vidi kraj. Beremo po koji plod dvogovora sa Sveprisutnim Kreatorom i stajemo na temeljnu stepenicu vjere u kojoj se kaže:

 

        Kad si hrabra, to znači da Mi vjeruješ.

        Kad si strpljiva, to znači da sebi vjeruješ.

        Kad praštaš, to znači da Ja tebi vjerujem.

 

Ljudska duša već dobija znakovitu okrepu i može da potvrdi vjeru u Boga koji je Vesninu dušu pozvao u Kraljevstvo svjetlosti. Duša se već legitimira kao vjerna i zato govori:

 

     Vjerujem u Boga, koji je ljubav

      u svačijem srcu, duboko.

      Vjerujem u Boga, koji je svjetlost

      u svačijem duhu, visoko.

      Vjerujem u Boga,

      koji je gospodar našega života,

ali nam daje slobodu da biramo

što ćemo s Njim.

Vjerujem u Boga, koji s nama dijeli

kruh zemlje i vino neba.

Vjerujem u Boga,

koji je naša vjera u Njega.

     

      Vjerujem u Boga,

      koji nosi krunu sunca i mjeseca,

      ali je mrav kad govori mravima.

      Vjerujem u Boga, koji je sušta blizina,

      od koje sve drugo 

      uzima svojstvo bliskosti.

      Vjerujem u Boga, koji je sušta ljepota,

      od koje sve drugo postaje lijepo i ljepše.

      Vjerujem u Boga, koji je sušta istina,

      od koje sve drugo biva istinitim.

      Vjerujem u Boga, 

      koji je s nama, u nama, oko nas.

      Vjerujem u Boga,

      koji se zbog nas javlja u ljudskomu liku.

      Vjerujem u Boga,

      koji ne može odoljeti ljubavi.

 

Želimo da i dalje osluškujemo rezonancu Vesninih rečenica, za koje je uvijek govorila da je ona samo zapisivačica a da je pravi autor Vrhunski Kreator – Vesna ne odričući poetiku i stil, svjesno prinosi uzoritu žrtvu služenja i o njoj govori u pjesmi CREDO:

 

Duboko vjerujem

da je svačija žrtva ugrađena u sveopće sutra.

Duboko vjerujem

da naš današnji bol podupire buduću radost.

Jer bez žrtve nijedna čaša ne drži vodu, nijedna opeka ne drži zid, ni jedan zid ne drži krov, niti ijedan krov štiti ukućane - bez žrtve.

Duboko vjerujem

da se ne trebamo udruživati protiv ovih i onih, već da se trebamo udruživati za ove i zbog onih. Jer je granica između svih nas lelujava i prividna, i jer nema takve granice koja bi dugo izdržala netremičan pogled ljubavi.

Duboko vjerujem

da su sva stabla naši prijatelji, pa i ona, s kojih još nismo brali - da su svi ljudi naši prijatelji, pa i oni koje još nismo sreli, i da nema toga

trenutka, koji nema svoj korijen u besmrtnosti, niti ima ikoga tko ikomu može ljubav iskazati, a da je nama ne iskazuje.

Duboko vjerujem

da je u temelje budućnosti ugrađena neprestana žrtva Bezvremenog. On je vječito mlada nevjesta, uzidana u visoke kule svijeta. Kroz zid, kao u onoj narodnoj pjesmi, teče njezino mlijeko - mlijeko za njezinu djecu, neutaženu i neuhranjenu. To je najviše što nam Bog dade - piti, ne pitati, žeđu utažiti, pružiti ruku, sebe pružiti, Njegovoj se žrtvi pridružiti.

 

                     Ova pesma bila je na stubu u Knez Mihajlovoj

                ispred Galerije ULUS-a. Od opasnosti da je

                         prekriju novim plakatima čuvali su je slikari

                                                      otvorenog ULUS-ovog ateljea.

 

Nauk žrtve Vesna Krmpotić je stekla gubitkom (ona bi rekla, rastankom na ovoj razini života) sina Igora u njegovoj devetoj godini života. Pisani trag te njene prevelike boli ostao je u knjizi BRDO IZNAD OBLAKA i u puna dva kufera prepiske sa čitateljima (u većini čitateljkama) te knjige. U danima bola za Igorom, iznjedrila je i ovaj zapis:

 

Ja sam onaj dio Tebe

koji ne zna gdje si sada.

 

Ti si onaj dio mene

koji znade gdje si vazda.

 

Ja sam onaj dio Tebe

što izgleda ko dječak mrtvi.

 

Ti si onaj dio mene

koji zna da nema smrti.

 

Još je i veliki Miloš Crnjanski rekao “Nema smrti, ima samo seoba.” I Crnjanskog je zaobišla Nobelova nagrada za književnost, jednako tako kao i Vesnu Krmpotić. Jedan Vesnin prijatelj (J.J.) je rekao da je Vesna Krmpotić manje na gubitku ako ne dobije tu nagradu nego što će biti na gubitku Nobelov komitet za književnos ako Vesnu Krmpotić ne svrsta u društvo laureata kakvi su bili Rabindranat Tagore, Tomas Man, Vislava Šimborska, Hoze Saramago i drugi.

 

Naša civilizacija je u ozračju traženja nove paradigme života. Svijet vapi za velikim promenama koje bi uspostavile harmoniju između spoljnjeg (uglavnom materijalnog) i unutrašnjeg, mnogostruko bogatijeg, duhovnog aspekta toga svijeta. Na tu temu neobično dragocijen plod dvogovora sa Istinitim i Vjernim je i ovaj pean vrijednosti himne:

 

 

Hajde da gradimo svijet nove odanosti.

Hajde da ne znamo tko smo, dok nismo Božji.

Hajde da ne znamo gdje smo, dok nismo jedni drugima u srcu.

Hajde da ničega nemamo dok sebe nemamo.

Hajde da budemo što nismo nikada bili, jer nismo umjeli biti.

Hajde da se mijenjamo,

pa će se dom promijeniti,

pa će se ulica promijeniti,

pa će se i grad promijeniti,

pa će se zemlja i svijet promijeniti,

pa će se promijeniti zapis u zvijezdama.

 

Draga Naša Vesna, ukrcala si se na lađu i rijekom blaženstva ploviš ka izvoru Svjetlosti. Od danas ćemo Te prepoznavati u sunčanom danu, u toplini u srcu, u miru u duši. Sve naše zahvale Tebi obuhvata rečenica gospođe Dušanke Tomić sa Novog Beograda:

 

VESNA HVALA TI ŠTO SI OD NAŠIH ŽIVOTA UČINILA BAJKU.