Filip Ćorlukić iz Pule nam piše: „Dragi glavni uredniče najpopularnijeg Hrvatskog internet portala izvan Hrvatske, u prilogu Ti šaljem: "Otvoreno pismo predsjedniku RH", za koje se nadam da će, ako ga objaviš, još više povećaiti popularnost Portala“.
Objavili smo do sada na portalu niz lijepih i vrlo interesantnih povijesnih priloga Filipa Ćorlukića pod nazivom „Dida priča“ pa nema razloga za neobjaviti i ovaj prilog, a ako nam to još i poveća popularnost, utoliko bolje. Iako će biti i suprotnih mišljenja! Pa u tom smislu evo Filipovog Otvorenog pisma:
Otvoreno pismo Predsjedniku RH
U ime pravde i stabilnosti, pokrenite sučeljavanje sa stvarnom povijesnom istinom
Dragi gospodine Ivo Josipoviću,
Poštujem pravo svakog čovjeka na osobno mišljenje, ali Vi ste predsjednik drage nam domovine Hrvatske, pa u želji da ispravite ono što su propustili Vaši predhodnici i samo zato što ste Predsjednik obraćam Vam se i kao osobi.
Politički korpus RH je i nakon 65 godina oštro podijeljen oko povijesne istine oko II. svj. rata i neposrednog poraća u ovim našim krajevima. Obilježavanje obljetnica zločinâ koje simboliziramo Bleiburgom i Jasenovacom nam jasno pokazuju svu dubinu podjele i krivotvorenja činjenica povijesne istine. Četrdeset su godina u Titovoj Jugoslaviji činjenice brižljivo skrivane i krivotvorene, a o onomu što se znalo moralo se šutjeti. Međutim, nakon osamostaljenja su otkrivene mnoge skrivene tajne, pa je jedan dio hrvatskih građana energično počeo zahtijevati i službeno sučeljavanje s povijesnom istinom, dok je drugi dio, a taj nažalost obuhvata i službene vlasti, to onemogućavao. Teško je shvatljivo da i nakon dvadeset godina u slobodnoj Hrvatskoj u glavama ljudi još nije završen II. svj. rat. Mentalno sukobljene strane još uvijek optužuju jedna drugu kao isključive krivce za zločine.
U vrlo složenim uvjetima, a poslije opterećen teškom bolešću, naglašeno emotivni Franjo Tuđman je učinio što je učinio. Stipe Mesić ne samo da nije ništa učinio u cilju smirivanja stanja, nego se u svome šaljivo-ozbiljnom populističkom stilu popularnog malograđanskog politikanta naglašeno stavio na čelo titovskog tumačenja prošlosti. Za sva zla je okrivljavao isključivo "ustaše", čime je pridonijeo znatnom zaoštravanju sukoba.
Stanje u zemlji izvanredno je teško, a bez rješavanja te oštre sukobljenosti oko prošlosti, teško je postići konsenzus i oko nekih gospodarskih i socijalnih problema. Vaš dolazak na scenu pobudio je nadu da ćemo barem započeti sa smirivanjem sukobljavanja oko prošlosti. Stoga sam Vam 24. travnja o. g. uputio pismo, moleći i preklinjući Vas da odete na Bleiburško polje i odate dužnu počast nevinim žrtvama.
Budući da nisam siguran jeste li uopće dobio to pismo, a da se ne bih ponavljao, ovdje ću navesti tekst toga pisma:
"Cijenjeni gospodine Predsjedniče!
Osamdeset i dvije su mi godine, mnogo pamtim i sretan sam što sam doživio da na čelo države konačno dođe čovjek kojemu pravda i poštenje nisu samo politička kulisa, nego stvarno opredjeljenje. Vaše povijesne riječi: "Žrtva je žrtva, a zločin je zločin..." izrečene na mjestima zločinâ prigodom posjete Bosni, potpuno odudaraju od svega onoga što se od strane političara moglo čuti u minulih stotinjak godina, pa i ranije. Zvuče kao da ih je izrekao Isus - a kao što bi i u tom slučaju bilo za očekivati, u smiješno orkestriranom nastupu se pobunila interesna skupina vladajuće koalicije i još neki. Lako im je bilo parirati, jer je i narod u najvećoj mjeri shvatio veličinu onoga što ste učinili.
Da je nakon rata u BiH uspostavljena normalna država, ne samo fizičke, nego bi i duševne ljudske rane vremenom zacijelile. Međutim, iz samo njima poznatih interesa, SAD je nametnula Daytonski "sporazum" i oktroirani Ustav, koje Skupština BiH nikada nije usvojila, pa danas u tom nekada i globalno gotovo jedinstvenom, divnom mikrokozmosu suživota i dobrog komšije, komšija mrzi komšiju samo zato što je druge vjere i nacionalnosti - a to se u velikoj mjeri prelijeva i u Hrvatsku. Svojim nastupima u Bosni Vi ste dali snažan poticaj da se to zlo počne sanirati.
O problemu Daytona sam minulih godina u Vjesniku objavio nekoliko obimnijih članaka, a predsjedniku Mesiću sam predlagao i konkretne mjere, no osim hrpe naizgled lijepih, ali populističkih riječi on ništa nije poduzimao. Stoga sam mu pred kraj njegova mandata u dva navrata poslao otvorena pisma. Poslao sam ih i svim dnevnim novinama i mnogim internet portalima. Portali su objavili, ali ni jedne novine nisu. Stipe je samo zaoštrio retoriku prema RS - i ništa više.
Imao sam namjeru pričekati par mjeseci dok sredite organizacijske probleme, pa Vam se tek onda obratiti u vezi s Daytonom. Međutim, vaš plemeniti nastup u Bosni potaknuo me je da Vam se sada obratim s ključnim ideološkim problemom, koji hrvatski politički korpus stalno čini naglašeno šizofreno podijeljenim. To je odnos prema ogromnim žrtvama koje simbolički nazivamo bleiburškim.
15. svibnja je obljetnica bleiburškog zločina, pa Vas molim, preklinjem Vas: otiđite na Bleiburg. Budite dosljedni svome poimanju pravde. Žrtve kojima ste se poklonili u Bosni su žrtve ratnih zločina dok je strahovito veliki Bleiburški zločin počinjen nakon rata. Vi ste ozbiljan i pošten čovjek, a Vaša izjava, da ne želite ići na Bleiburg sve dok tamo dolaze osobe u ustaškim odorama, kao da nije Vaša. Nema tamo nikakvih ustaša jer i ne znaju što je to, nego je to samo prkos ljudi, a posebno mladih, zbog političke dominacije onih koji su nekažnjeno pobili njihove očeve i rođake.
Preklinjem Vas dođite na Bleiburg, poklonite se žrtvama, osudite zločin bez obzira tko ga je počinio, pa time omogućite stabilizaciju političkog korpusa u Hrvatskoj, a to će utjecati i na Bosnu, jer je ogroman broj osoba iz tog kraja, katolika, muslimana, ali i pravoslavaca koji su se povlačili pred partizanima i bez ikakvog suđenja nakon zarobljavanja pobijeni. Vi ste odrasli i stjecali svoju paradigmu u okružju titovske ideologije, po kojoj je sve partizansko plemenito, a sve drugo zločinačko. Razumijem da će Vam biti vrlo teško udovoljiti mojem vapaju u ime Pravde, a ako to učinite orkestrirano će Vas napasti oni koji su Vas do sada podržavali. Vi ste logičan čovjek, i ja bih Vam mogao pomoći, jer imam ogromno iskustvo. No za to nemamo vremena.
Ja sam fizičar, ali se već četrdeset godina, pored ostalog, bavim usporednim znanstvenim komparativnim istraživanjem svih povijesno poznatih religija. No, ne usko religijski, nego i psihološkim, filozofskim i sociološkim aspektima, pa bih Vam mogao pomoći. Rado bih s Vama razgovarao, ali ne na Pantovčaku kao s Predsjednikom, nego privatno kao s čovjekom, Ivom Josipovićem. Međutim, ako za savjetnika uzimate don Ivana Grubišića, kako piše u tisku, savjetujte se s njime. Izvrstan je.
Dragi gospodine Josipoviću iskreno se nadam da ćete, slijedeći svoju savjest, u ime Pravde otići na Bleiburg, prije, za vrijeme, ili poslije komemoracije. Nije bitno kada.
Pozdavljam Vas,
s poštovanjem,
Prof. Filip Ćorlukić,
umirovljenik, fizičar, znanstveni istraživač i publicist
U Puli, 24. travnja 2010."
Na žalost, niste otišao, a nakon posjete Kini, niste se na to ni na koji način niti osvrnuo. Na Bleiburško polje ne idete zbog "ustaša", ali Vam izgleda normalno da se u mnogo prigoda, pa i na ovom zadnjem obilježavanju "Dana mladosti" masovno pojavljuju ljudi u partizanskim odorama i s crvenom petokrakom zvijezdom, koja je simbol zla, usporediv samo s nacističkim kukastim križem. Za ime svijeta, oslobodite se svoje paradigme i budite heretik, što na grčkom jeziku znači: "Onaj koji misli svojom glavom". Paradigma, a još ako je dopunjena mržnjom, i/ili zaljubljenošću - potpuno blokira razumno rasuđivanje, a ja Vas žarko želim smatrati razumnim čovjekom. Stoga Vas molim da nakratko potisnete svoju paradigmu - obrazac poimanja prošlosti i da razmotrite neosporive činjenice.
Povijesna je činjenica da ustaštvo prije rata nije zastupalo nikakvu fašističku ideologiju, nego je to bila čisto reovolucionarna organizacija, s uspostavom neovisne Hrvatske putem revolucije kao jedinim ciljem, a kao ideološku osnovu su u cijelosti preuzeli starčevićanstvo, na što ne može biti prigovora. Činjenica je da Pavelić nije uspostavio NDH, jer on to nije ni mogao sa svojih oko 300 pristalica u inozemstvu i dvije do tri tisuće u Jugoslaviji. Nije ni Hitler. Nakon ljutite odluke o napadu na Jugoslaviju zbog državnog udara u Beogradu, on za Hrvatsku nije imao plan njezine neovisnosti, nego je primorski dio namjeravao prepustiti Italiji, dok je ostali dio nudio Madžarskoj, što su oni odbili, a hrvatski političari su se odlučili za proglašenje neovisnosti.
Slavko Kvaternik je bio na čelu ustaškog pokreta u Hrvatskoj, a budući da je bio svjestan kako Pavelić u datim uvjetima nije pravi izbor za čelnika Države, od samog je početka rata nagovarao na to Mačeka, koji je bio neosporni politički vođa u Hrvatskoj. I Hitler je bio s time suglasan, a budući da je Maček to uporno odbijao, Kvaternik se u vremenskoj stisci ipak odlučio za Pavelića i u njegovo ime (čak i bez njegova znanja) 10. travnja 1941. proglasio neovisnost. Madžarska je Nezavisnu državu Hrvatsku odmah priznala, uskoro i sve članice Trojnog pakta te mnoge neutralne zemlje, pa čak i daleki Tajland, dok su je Njemačka i Italija priznale tek nakon šest dana, a njihov uvjet priznavanja je bio da se Pavelić (kojega su na dolasku četiri dana zadržavali u Karlovcu) dogovori s Talijanima o razgraničenju. O režimu u NDH se može raspravljati, ali ne i o pravnom legalitetu uspostave neovisnosti te države, jer je neosporiva činjenica da je legalitet te uspostave potpuno u skladu sa međunarodnim pravom.
U datim uvjetima NDH ni na koji način nije mogla proglasiti neutralnost, nego je nakon proglašenja neovisnosti pristupila Trojnom paktu. Između Njemačke i SSSR-a je bio na snazi sporazum o nenapadanju, SAD još nije sudjelovala u ratnim operacijama, pa zbog pristupanja Trojnom paktu Hrvatska nije trebala ni na koji način sudjelovati u ratnim operacijama u Europi. Uz radost zbog ispunjenja stoljetnih želja za neovisnošću, to je bio dodatni razlog što je ogromna većina naroda oduševljeno pozdravila proglašenje NDH. Naknadno prisilno proglašenje Rasnog zakona i ustupanje velikog dijela Primorja Italiji, primljeni su s negodovanjem, a imalo je izrazito negativne utjecaje na naredna događanja, koja su iz potpuno drugih razloga odmah započela, jer mnogi domicilni Srbi nisu bili zadovoljni s proglašenjem neovisnosti hrvatske države.
Već sutradan nakon proglašenja, dok je Pavelić još boravio u Karlovcu, četnici su u Podrinju izvršili masovni pokolj muslimanskog življa, a počeli su i s ustancima u drugim krajevima. Obzirom na sovjetsko-njemački sporazum, komunisti su mirovali. Međutim, već sutradan nakon napada Njemačke na SSSR, oni su počeli s diverzijama u sisačkom području. U svojoj težnji osvajanja svijeta revolucijom, Kominterna je od svih komunista zahtijevala da se uključuju u bilo kakve pobune, nastojeći staviti im se na čelo, pa kad je kasnije Tito proglasio općenarodni ustanak u Jugoslaviji, u NDH za to tada nije bilo ozbiljnijih uvjeta. Stoga se velikom četničkom ustanku u Srbu, u kojemu je po okolnim selima pobijeno oko dvije tisuće Hrvata, pridružila i mala grupa komunista na čelu s Radom Bulatom i Đokom Jovanićem. Praksa "bježanja u četnike" i postupno podvrgavanje većih četničkih odreda pod svoju vlast, trajala je sve negdje do jeseni 1942. g. Tada su već dovoljno ojačali.
U prvoj godini državnosti bilo je i zločinačkih odmazda na zločinačke napade. Domobranstvo još nije bilo spremno na gerilski način ratovanja, pa su spontano organizirane različite postrojbe, od kojih su mnoge nazivane i "divljim ustašama". No Pavelić je izfrustriran poniženjima koje je doživljavao u Italiji, pored domobranstva počeo s ustanovljavanjem posebnih vojnih postrojbi pod nazivom Ustaška vojnica. Naziv "ustaša" bio je potpuno primjeran dok su se pripremali za ustanak. U obrani je naziv domobran najprimjerniji. Po jezičnoj osnovi ustaše su zapravo bili partizani i četnici, koji su dizali ustanke, dok su svi koji su branili domovinu bili branitelji - domobrani. No on je bio toliko opsjednut nekakvim svojim ustašstvom, da je 1944. g. čak i domobrane htio preimenovati u ustaše - što su ovi odbili.
Uz neke dobre namjere, Pavelić je bio izrazito nespretan i kratkovid političar. Krajem 1944. se već znalo da Njemačka gubi rat, pa su ministri Vokić i Lorković pripremali uvjete za prelazak NDH na stranu zapadnih saveznika. No on je to saznao i smijenio ih. Kad su već Rumunjska i Bugarska prešle na stranu Sovjeta, Staljin je tražio od Pavelića da preko Hrvatske propusti njihovu vojsku prema jugozapadu, a zauzvrat mu je nudio priznavanje NDH. Premda režimi prolaze a država ostaje, i to je Pavelić kratkovido odbio. U Hrvatskoj više praktički nije bilo "pavelićevaca", ali je bilo branitelja, bez obzira pod kojim nazivom. Zbog napredovanja Sovjeta duž Madžarske hrvatska se vojska skupa s njemačkom povlačila prema Zagrebu, a uz nju se povlačila i ogromna masa naroda. Nisu se povlačili zbog nekakve ideologije, nego su bježali od zla koje je dolazilo. Naime, koje god su mjesto "oslobodili", došlo je do masovnog strijeljanja bez ikakvih suđenja, i ponekog javnog vješanja ili strijeljanja odlukom "narodnog suda".
Narcisoidni Pavelić je osim u sebe, do samog kraja vjerovao u njemačku pobjedu, a kad se Hitler ubio, vjerujući da samo on može ponovno obnoviti Hrvatsku, pobjegao je u već priređeno skloniše u Austriji, a vojsku, skupa s ogromnom masom naroda uputio je prema zapadu "da se predaju Eglezima". No oni su ih predali partizanima, koji su pobili ogroman, premda još ni približno utvrđen broj. Stotine je masovnih grobišta rasuto diljem Slovenije, ali i Hrvatske. Bio je to apsolutno najveći zločin u Evropi počinjen nakon završetka rata. U samo dvadesetak dana su partizanske snage pobile više nevinih osoba nego što je u logorima NDH pobijeno u četiri ratne godine.
To što se još uvijek sve ustaše smatra zločincima, rezultat je što današnja vlast u RH još slijedi titovsku ratnu politiku. Međutim, prema neslužbenim istraživanjima samo je 3 do 4% sudjelovalo u zločinima, a to je prije svega Ustaška nadzorna služba i Luburićeve postrojbe. Ostali pripadnici Ustaške vojnice su bili branitelji domovine.
Međutim, apsurdno je za ratne i poratne partizanske zločine okrivljavati i sve partizane, samo su politički komesari odlučivali o životu i smrti, a u partizane se odlazilo iz najrazličitijih razloga. Opisat ću samo jedan primjer. Kad se u jesen 1944. hrvatska vojska pripremala za povlačenje iz Tuzle, trebalo je odlučiti da li ostati ili otići. Budući da sam krajem 1943. g. bio svjedokom zločina koje su partizani počinili za vrijeme svoga četrdesetdnevnog boravka u Tuzli, kada su bez ikakvih suđenja pobili preko stotinu nevinih građana i preko tri stotine vojnika, odlučio sam se na povlačenje. Na to se odlučio i moj školski kolega i prijatelj Marjan Jankijević, premda se njegov otac, domobranski pukovnik, godinu dana ranije pod posebnim okolnostima predao partizanima. Marjanova majka i ja smo ga teško od toga odgovorili. Naime, tumačili smo mu da bi bježanjem ispred partizana ugrozio život svoga oca. Marjan je ostao, do kraja rata je svirao u partizanskoj limenoj glazbi i rat završio kao partizanski kapetan. Ja sam otišao, prošao sam i Bleiburg, a nakon rata sam se našao na zapuštenom djedovskom imanju kod Dervente. Ni on ni ja nismo u ratu ispalili ni jedan metak.
Zahvaljujući vrlo uspješnoj propagandi mnogi su hrvatski partizani stvarno mislili da se bore za Hrvatsku, ali nam temeljna logika kaže da su svi oni koji su je branili bili branitelji, dok su svi oni koji su se borili u cilju njezina priključenja Jugoslaviji bili rušitelji neovisnosti Hrvatske. Logični zaključci nam ne moraju biti dragi, ali je apsurdna tvrdnja da bez partizanske borbe ne bi bilo ni slobodne Hrvatske, te da, nažalost, slijedom toga i Vi tvrdite da partizani trebaju dobiti iste mirovine kao i sadašnji branitelji!?
Kao politička odrednica antifašizam je imao smisla samo u vrijeme fašističke vladavine u Italiji. Međutim, nakon napada Njemačke na SSSR Staljin je sve neprijateljske zemlje nazivao fašističkim, a koaliciju koju su zapadni saveznici nazivali: "antihitlerovskom", on je nazivao "antifašističkom". Poslije rata je bivše saveznike Engleze i Amerikance nazivao fašistima, a nakon razlaza s Titom su se s radio postaja sovjetskih satelitskih država mogli svakodnevno čuli povici protiv "Tita i njegove fašističke bande". Pa što onda u Hrvatskoj predstavlja takvo besmisleno političko opredjeljenje?!
Tito je u ratu prihvatio Staljinov antifašizam, ali ga se desetak godina poslije rata potpuno odrekao. Na žalost, pokojni Franjo ga je ne samo izvukao iz povijesne ropotarnice, nego ga je naknadno unio u preambulu Ustava RH. To mu je najveća politička pogreška, koja kao zloćudni tumor i danas snažno potiče političku nestabilnost.
Temeljni uzrok mnogim nesporazumima je i činjenica da se još nismo suočili s povijesnom istinom o vrlo kompleksnom liku Josipa Broza. Razmišljajući kako da ga ukratko prikažem, budući da je Vama pravda na samom vrhu prioriteta, asocijacijom sam se sjetio vrlo važne egipatske božice pravde Maat i događaja od prije oko tri i pol tisuće godina, koji sam davno pročitao u knjizi Mike Voltairea: Sinuhe Egipćanin. Taj prastari događaj je izvrstan sudski presedan kako presuditi Titu, pa ću ga ukratko prepričati.
Egipat je tada bio u teškoćama, a s istoka je protiv njega krenula velika vojska neprijateljskih Hiksa. Stoga je faraon protiv njih uputio najboljeg generala s vojskom koju je mogao okupiti. Međutim, putem su naišli na svetu bubu skarabej, pa su svećenici zahtijevali da u skladu s vjerskim propisima vojska mora krenuti drugim putem. General je bio svjestan da Hikse može pobijediti samo ako prije njih stigne do jednog velikog klanca i tu ih dočeka. Ako posluša svećenike, zakasnit će i Egipat će biti pobijeđen. Stoga je uzeo zlatnu pliticu, postavio na nju skarabeja i maknuo ga s puta kojim je trebala proći vojska. Stigao je do klanca prije Hiksa, tu ih je pobijedio i vratio se nazad.
No podli svećenici su se brže vratili i sve ispričali faraonu, pa kad je general stigao s vojskom faraon mu je iskreno čestitao na pobjedi i, što se nikad ranije nije dogodilo, u znak priznanja s prsta je skinuo svoj faraonski prsten i dao mu ga, a zatim je zapovijedio da mu se zbog toga što je prekršio vjerski propis - odsiječe glava.
Pravda božice Maat je bila okrutna, ali dosljedna: nagrada za dobro, a kazna za zlo djelo, no upravo ta dosljednost nam može poslužiti kao povijesni uzorak kako u skladu s našom suvremenom civilizacijom postupiti u slučaju s Titom. Mrtav je pa mu ne možemo suditi, ali je i bez ikakva suđenja neosporiva činjenica da je on kao maršal Jugoslavije bio najveći zločinac u Europi nakon II. svj rata, kao i da su prve četiri godine njegove strahovlade bile i za civile okrutnije od četiri ratne godine u NDH. Budući da je pravednost Vaše najviše opredjeljenje, dužnost Vam je pokrenuti postupak za uklanjanje iz javnosti svih maršalovih spomenika, kao i naziva ulica i trgova na teritoriju RH.
Što se pak tiče nagrade njemu kao predsjedniku, prije svega moramo uzeti u obzir da on nije bio predsjednik Hrvatske kao posebne države, ali da je u svojoj jugoslavenskoj predsjedničkoj fazi ostvario dobre rezultate, koji su ostali duboko u sjećanju, posebno onima koji ga se ne sjećaju kao okrutnog maršala. Osim toga on je bio Hrvat, (barem se tako izjašnjavao), ali i svjetski poznata povijesna ličnost, pa treba ostaviti njegovu rodnu kuću kao obilježje i turističku atrakciju. Međutim, zakonski je nužno zabraniti okupljana osoba u patizanskim odorama i još s crvenom petokrakom zvijezdom koja je simbol najvećih zala, ali je nužno i iz Ustava RH izbaciti antifašizam.
Imate li snage preispitati svoj obrazac poimanja prošlosti, a ako uspijete, imate li snage u ime Pravde pokrenuti barem neke promjene. Ovo sam pisao što sam mogao kraće, pa kao što sam rekao, ja sam uvijek spreman na razgovor.
Neka vam je sretno,
prijateljski Vas pozdravljam,
stari dida Filip
bglavac
irida
edin.kecanovic
