Učenje pisanja i čitanja je primaran korak u gotovo svim osnovnim školama na svijetu, pa ipak finska vlada je odlučila da pisanje nije od najveće važnosti te su naglasak stavili na učenje tipkanja smatrajući kako digitalno doba ima prioritet nad „prastarim“ oblicima komunikacije.

Nakon što je portal Savon Sanomat objavio vijest da će školarci u Finskoj od sada u prvom razredu osnovne škole isključivo učiti tipkati na kompjuterskoj tastaturi i čitati s kompjuterskog zaslona, stvorila se podređena javna rasprava jer je dio čitatelja smatrao da djeca moraju ići „uz bok“ modernoj tehnologiji, dok su se drugi pitali kako će takva djeca biti u stanju prepoznati rukom pisana slova ili kako će komunicirati u slučaju kada pri ruci imaju samo papir i olovku?

Iako se smatra da je odluka finske vlade opravdana te da nema potrebe za zabrinutošću, evidentno je da će novi školarci imati problema s razumijevanjem svega napisanog na klasičan način, naime učenje prepoznavanje „savršenih“ fontova s kompjuterskih zaslona ne omogućava puno i potpuno prepoznavanje rukom pisanih slova, jer mozak za individualne fontove stvara puno više poveznica u različitim moždanim centrima nego li umijeće čitanja slova na zaslonu.

Situacija postaje još gora ako se radi o čitanju pisanih slova, naime štampana mala i velika slova pisana rukom imaju dosta sličnosti s fontovima poput Ariala, Tahome ili Calibrija, no nemaju gotovo nikakve vizualne poveznice s vitičastim pisanim slovima, naročito kod ljudi s izraženom individualnošću ili pak onih koji još uvijek barataju s krasopisom. Jedan kritičar najnovije odluke finske vlade je rako da će Finci u nekoliko narednih desetljeća imati djecu ovisnike o tehnologiji s kojom će baratati odlično no da će za sve ostale „stvari“ ova djeca biti smatrana polupismenima.

Sve škole u Finskoj se prebacuju na novi program učenja s jeseni 2016., a iz škola se u potpunosti izbacuje kaligrafija (učenje pisanja velikih i malih štampanih slova) te kurziv ili kurziv točnije učenje pisanja „pisanih“ slova s krasopisom.

Glasnogovornica Nacionalnog odbora za edukaciju republike Finske, Minna Harmanen je, povodom donošenja ovakve odluke izjavila slijedeće:

„Dobro poznavanje tipkanja je puno važnije za kompetentnost države, smatramo da će novi školski program stvoriti svekoliku kulturalnu promjenu, no ona je i te kako potrebna. Pisanje zna biti potrebna vještina, no nije toliko važna vještina koliko je važno tipkanje. Tipkanje je puno relevantnije za moderni svakodnevni život.“

Unatoč pravdanja finske vlade, kritičari su se zapitali, što će se dogoditi s onom djecom koja nemaju kompjuter kod kuće ili što će se dogoditi sa školama koje nisu adekvatno opremljene i koje nemaju dovoljno kompjutera na raspolaganju novoj generaciji tipkaša?

Na tu kritiku se izjasnila Susanna Hutha, zamjenica voditeljice Udruženja profesora materinjeg jezika koja smatra slijedeće:

„Većina učitelja je zadovoljna da djeca prepoznaju razliku između malih i velikih slova iako smatram da pisanje rukom omogućava razvoj puno finijih vještina i mehanike. Pa ipak pisanje se može prebaciti u domenu predmeta koji se bave rukotvorinama i likovnim umijećima.”

Unatoč čuđenju javnosti, veliki broj domaćih stručnjaka se poveo istraživanjima objavljenima na portalu Etela Saimaa na kojem je navedeno:

„Pisanje je sasvim beskorisna vještina. Možda nije toliko beskorisna koliko i fakultativno učenje švedskog jezika , no postaje sve više i više beskorisno.“

Kako nas pisanje čini pametnijima i opuštenijima?

U mnogim studijama je pokazano kako pisanje pomaže u oslobađanju od svakodnevnog stresa te da smanjuje brojne mentalne poremećaje. Najpoznatija istraživanja na toj domeni je napravio prof. dr. J. W. Pennbaker.

Dr. James W. Pennebaker, profesor na Odsjeku za psihologiju Sveučilišta Texas u Austinu i autor nekoliko knjiga (Opening up – Otvaranje i Writing to Heal – Pisanjem do izliječenja) je pionir u istraživanju ekspresivnog pisanja kao puta prema izliječenju. Njegovo je istraživanje pokazalo da kratkoročno fokusirano pisanje može imati djelotvoran učinak na sve, od onih koji se suočavaju sa smrtonosnom bolešću preko žrtava nasilja do studenata koji se prilagođavaju životnim promjenama u prvoj godini studija.

„Kada se ljudima pruži prilika pisati o emocionalnim prevratima, često je rezultat poboljšanje zdravlja,“ kaže Pennebaker. „Manje posjećuju liječnike, bilježi se promjena u imunološkoj funkciji. Ako se radi o studentima prve godine, dolazi do poboljšanja ocjena. Nakon mnogo mjeseci ljudi nam kažu da je to za njih bilo vrlo korisno iskustvo.“

Tijekom ranijih istraživanja Pennebakera je zanimala činjenica da su ljudi koji čuvaju velike tajne skloniji čitavom nizu zdravstvenih problema. Kada bi se mogao pronaći način da ti ljudi svoje tajne podijele, bi li se njihovi zdravstveni problemi umanjili?

Rezultati su pokazali da je do poboljšanja zdravstvene situacije dolazilo te da čak nije bilo nužno da ti ljudi svoje tajne nekome kažu. Sam čin jednostavnog zapisivanja tajni, čak i ako se zapisi neposredno nakon pisanja unište, imao je pozitivan učinak na zdravlje. Daljnje studije pokazale su da se pozitivni učinci ne javljaju samo kod onih koji imaju dramatične tajne već i kod onih čiji problemi proizlaze iz suočavanja s razvodom, poslovnim odbijanjima pa čak i napornim putovanjima na posao i s posla.

„Emocionalni prevrati prisutni su u svim dijelovima naših života,“ objašnjava Pennebaker. „Gubitak posla nije samo gubitak posla, razvod nije samo razvod. Ovi događaji utječu na sve aspekte našeg života – našu financijsku situaciju, naše odnose s drugima, naše poglede na sebe same, naša pitanja o životu i smrti.“

Naš um je stvoren na način da pokuša razumjeti stvari koje nam se događaju. Kada se dogodi nešto traumatično ili kada prolazimo kroz veliku životnu promjenu, naš um radi prekovremeno kako bi pokušao obraditi iskustvo. Misli o tom događaju ne daju nam spavati, ometaju nas u poslu i zbog njih smo manje povezani s drugim ljudima.

Kada pretočimo neko iskustvo u jezik, zapravo ga učinimo shvatljivim. Pojedinci uočavaju poboljšanja u tzv. radnoj memoriji, odnosno u našoj sposobnosti da razmišljamo o više stvari odjednom. Neki otkriju i da mogu bolje spavati. Njihove društvene veze se mogu poboljšati, dijelom i stoga jer ojača njihova sposobnost fokusiranja na još nekoga osim na sebe.

Više možete pročitati ovdje.

Pisanje i održavanje zdravlja mozga bez obzira na godine

S druge strane, pisanje omogućava sprječavanje starenja mozga i njegovo svojevrsno „treniranje“ kako bi bolje radio bez obzira na godine.

Čitanje knjiga, pisanje pisama i razmišljanje usporavaju procese propadanja mozga, čak i ako se s njima počne tek u kasnoj dobi. To nisu jedine aktivnosti koje djeluju pozitivno na promjene mozga – dovoljna je i svakodnevna, uobičajena aktivnost poput rješavanja križaljki, osmišljavanja igara za unuke ili pričanja priča da se mozak održi aktivnim.

Iako u slučaju demencija kognitivne vježbe ne pomažu, demencija je manje rasprostranjena nego se to stereotipno misli. Većina starijih osoba do smrti (odnosno, terminalnog pada) održi zadovoljavajuću razinu kognitivnog funkcioniranja. Stoga je, uz dobre gene, važno održavati kognitivnu aktivnost što duže, kako bi se neizbježan kraj života dočekao na što dostojanstveniji način.

O tome smo pisali više ovdje.

Zašto ne treba odbaciti pisanje rukom?

No najbolji dokaz o tome kako i koliko pisanje utječe na naš mozak je objavljeno nedavno u Huff Postu u tekstu pod nazivom „Zašto nas pisanje čini pametnijima?.“

Naime u nedavno objavljenoj studiji je dokazano kako pisanje direktno utječe na povećavanje kognicijskih sposobnosti ljudskog mozga te da bi se zbog toga pisanje trebalo održati u svom školama iako moderne tehnologije daju prednost tipkanju.

Oktriveno je da djeca koja u školi ne uče pisati rukom ostaju zakinuta u razvoju mnogih dijelova mozga. Iako se za slijepo tipkanje koriste dvije ruke, dok je za pisanje potrebna upotreba samo jedna ruka, mozak koristi puno više centara za pisanje te se razvijaju više moždane funkcije nego li pri tipkanju.

Pisanje rukom je puno složenije jer se integriraju tri moždana procesa:

• Vizualni: Gleda se papir ili ploča pred rukom i ono što se na njemu piše.
• Motorički: Koriste se fine motoričke vještine koje stvaraju stvarne crte i oblike na papiru, koje mi prepoznajemo kao slova točnije od kojih se kasnije tvore prepoznatljive riječi, bez obzira na stil ili način pisanja.
• Kognitivni: Prepoznavanje i pamćenje oblika različitih slova te suradnja s brojnim centrima u mozgu jer niti jedno slovo nije isto čak i ako se radi o istom znaku, unatoč često mehaničkom pisanju, naročito pri diktatima, mozak i tada koristi više funkcije jer prebacivanje auditivnih signala u riječi i osobni stilski izražaj na papiru zahtjeva stalno treniranje mozga i odličnu suradnju obično nespojivih dijelova mozga.

Uz pomoć snimanja magnetskom rezonancom pokazalo se da pisanje rukom pomaže čak i u razvoju kreativnog dijela mozga, te centara za izražavanje i kompoziciju. Iako se pokazalo kako djeca najviše imaju dobrobiti od učenja pisanja slova, pa ipak pokazalo se da mozak odraslih ljudi doslovce raste kada uče pisati nove simbole poput kineskih ili japanskih znakova.

Profesorica psihologije i neuroznanosti na Univerzitetu Indijane dr. Karin Harman James je napravila studiju u kojoj se pokazalo kako dvodimenzionalno interpretiranje rukom pisanih slova u mozgu poprimaju trodimenzionalna svojstva te da ista stvar s učenjem matematike, čitanja nota ili pak muziciranja na različitim instrumentima.

Dr. James je 2008. napravila istraživanje u kojoj su se koristile dvije skupine ljudi, svi su trebali interpretirati znakove, brojke i slova koja su viđali u ogledalu, no jedna je grupa viđeno bilježila rukom, a druga na tipkovnici. Oni koji su simbole zapisivali rukom su tjerali mozak da radi puno bolje i efikasnije, a utjecaj ovakve vježbe je omogućavao puno bolju memoriju na viđeno tijekom eksperimenta.

Zapravo ova studija je pokazala da kombinacija rukom pisanih znakova i vizualnih podražaja omogućava, na nama još uvijek nepoznat način, bolji rad centra za pamćenje te puno bolje prebacivanje informacija iz trenutačnog pamćenja u dugotrajno pamćenje uz značajniju bolju obradu podataka i njihovo razumijevanje.

Profesor Steve Graham je nakon nekoliko studija izjavo kako čak i čitanje nervoznog i zbrčkanog rukopisa pomaže mozgu jer on koristi puno više centara za „dešifriranje“ nego li čitanje urednih fontova sa zaslona kompjutera. On je otkrio kako rukom pisani test povećava rad mozga ispitanika s 50% na 84% što je zaista nevjerojatno.

Te je dodao:

„Ljudi često vrednuju informaciju prema obliku, a ne sadržaju, naime malo tko će misliti da je nečitko ili nejasno napisana poruka važna ili primjerena, pa ipak takva poruka ima puno veće značenje za naš mozak. Mi moramo znati napisati i pročitati poruku, ako je ne znamo napisati, tada znači da smo naš mozak unazadili i da smo ga namjerno zapostavili. Iako sam ljubitelj moderne tehnologije, ne znači da je sve „moderno“ a priori i dobro za naš mozak.“

http://matrixworldhr.com/2015/03/03/finska-djeca-vise-nece-uciti-pisati-vec-samo-tipkati-kako-ce-takva-odluka-utjecati-na-njihov-razvoj/