To što nije bilo prijava, ne znači da nije bilo nuspojava, jer tu je 80 posto od 12.500 slučajeva koji su vjerojatno žrtve cijepljenja. Bez analize i proučavanja tih izvještaja, za njih je cijepljenje bilo – sasvim neškodljivo.

Doktor Niko Visković, liječnik je obiteljske medicine (LOM) iz Dubrovnika, poznat po svojim nekonvencionalnim stavovima o medicini i cijepljenju. Istupao je često u javnosti, a nakon posljednjih izjava, protiv njega je pokrenuta prava hajka. Kroz medije su se prenosile želje nekih uvrijeđenih liječnika, koji su mu čak prizivali oduzimanje liječničke licence.

Na osnovu Viskovićevih parcijalnih, skraćenih izjava, pokušalo ga se diskreditirati, a pritom se potpuno zanemarilo da radi kao liječnik već više od trideset i osam godina, te da nije imao niti jednu aferu ili prigovor na savjesni, humani rad s brojnim pacijentima i ljudima, u korist pojedinca, ali i cjelokupne društvene zajednice, koji neki sada žele diktatom poništiti.

Naše se društvo podijelilo oko brojnih pitanja i u tim stručnim i ideološkim svađama, nerijetko se izgubi istina, koja je uvijek šira, dublja i kompleksnija. Zbog toga smo odlučili razgovarati s doktorom Viskovićem i saznati što misli njegovom proglašenju društvenim neprijateljem, samo zato što je stao na stranu roditelja koji ne žele da im se djeca prisilno cijepe.

Doktore Viskoviću, zanima nas vaš odgovor na jedno, uvjetno rečeno, metafizičko pitanje. Jesmo li kao društvo izgubili sposobnost vođenja konstruktivnoga dijaloga?

Za dijalog uvijek trebaju dvojica, nažalost između demokrata i autokrata nema dijaloga. Autokrati ne priznaju razgovor, za njih jedino postoji depeša, zapovijed koja će se bespogovorno izvršiti i u koju se nikad ne sumnja. Za njih štete, ili nema ili je kolateralna, a takve štete su njima nešto normalno. Oni kada cijepe, ama baš ništa ne vide, ne čuju i drže za sebe.

Oni prešućuju pred društvenom vlašću strašne posljedice koje cijepljenje izaziva mnogima. Mnogi sebe ne smatraju autokratima, ali odaju ih njihova djela. Mislim da će se potruditi da vi ne objavite ovaj članak. Također, teško je ohole i samoljubne osobe mirno pridobiti za razgovor, čak i kada im oprostiš sve izrečene uvrede. Oni ne smiju diskutirati, jer su jako umno agitirani, uzbuđeni da ne mogu slagati.

Ja sam se javno pobunio protiv bezdušnih kolega koji nisu slali obrasce, prijave nuspojava, nikad nisu pisali prijave o posljedicama cijepljenja.

Da su pisali prijave, siguran sam da bi službena vlast imala sasvim drukčiji stav. To što nije bilo prijava, ne znači da nije bilo nuspojava, jer tu je 80 posto od 12.500 slučajeva koji su vjerojatno žrtve cijepljenja. Bez analize i proučavanja tih izvještaja, za njih je cijepljenje bilo – sasvim neškodljivo.

Osobno nikad nisam bio poslušnik takve diktatorske vlasti, niti ću ikada prihvatiti takvu kolateralnu štetu. Ja hijerarhiju poštujem, ona mora postojati, jer ima zadatak voditi nas u bolju budućnost, ali vlast mora biti sposobna primati kritiku i ići naprijed, mijenjati se s vremenom.

U svoju obranu kažem: ja sam humanist, rodoljub, patriot, sa sveučilišnim obrazovanjem; školovan sam u Hrvatskoj i na Novom Zelandu. Djed po ocu se u Drugom svjetskom ratu borio protiv okupacije Italije, a poginuo je na Sutjesci boreći se protiv Hitlera.

Moj je otac, s druge strane, zbog protufašističke diverzije kao maloljetnik bio uhapšen i odveden u konclogor u Njemačku, a konac rata je, iscrpljen bolešću i na samrti, dočekao rusko oslobađanje Istočne Njemačke. Otac je imao viziju Hrvatske koju udbaši Makarske nisu prihvaćali, pa smo morali u emigraciju. Sebe smatram svjetskim čovjekom koji voli sve ljude i za istinu bih i život dao. Zato me smetaju neistine kojima nas hrane, tvrdeći da cjepiva nisu štetna.

Tijekom radnog vijeka bio sam hotelski liječnik za zaposlene i turiste hotelskog kompleksa Babin Kuk. Bio sam više predratnih godina sudski vještak-obducent u Medicinskom centru Dubrovnik, a za vrijeme Domovinskog rata bio sam voditelj ratne bolnice Babin Kuk.

Tijekom rata sam tri i pol godine ponovno bio obducent-sudski vještak za patologiju, jer u Dubrovnik u ono vrijeme nije ni mogao, niti htio doći niti jedan patolog. Također sam prije i poslije rata radio kao liječnik brojnih filmskih kuća koje su snimale u Gradu ili okolici, a bio sam i osobni liječnik mnogih slavnih celebritija i svjetskih osoba, basnoslovno bogatih, pa čak i osoba čiji su posjedi bili veći od cijele Hrvatske.

Liječio sam desetak osoba s liste 100 najbogatijih ljudi svijeta i niti jednu nisam razočarao svojim znanjem.

Naše stanje u vezi cjepiva možemo ilustrirati kroz bajku, „Carevo novo ruho“. U toj priči lukavi mutikaše krojači (prodavatelji cjepiva) uvjere carića (birokrate liječnike), da će mu sašiti čarobno odijelo (cjepivo) koje je čarobno jer ga neće vidjeti niti jedan glupan (nema nuspojava). Odijelo je savršeno ali je potpuno nevidljivo za sve glupe osobe (nema nuspojava), a kako i carić (medicinski birokrati) ništa nije vidio, pravio se da ipak vidi tu ljepotu, jer nije htio da ga smatraju za glupana.

Svi su imali isti stav i pravili su se da je carić krasno odjeven, osim što nekom mališanu (meni i roditeljima bolesne djece) ništa nisu objasnili. Caru je sve postalo jasno kada je to nevino dijete uzviknulo: „Mama pogledaj, car je gol!“

Pitam se, kada će oni shvatiti da cjepivo nije bezazleno za svu djecu? Oni ne smiju tvrditi da su „mane cjepiva minorne i nebitne!!!“ Trebaju shvatiti da cijepljenje nije izvanredno, čarobno, neškodljivo, savršeno.

Oni su dužni svoj posao obavljati stručno i u korist naroda na čijem su čelu. Sve kritike, znanstvenici su dužni znanstveno podvrgnuti provjeri, a ja njih pitam: Jeste li podvrgnuli moguće posljedice cijepljenja ikakvoj naučnoj analizi? Neka priznaju da nisu, jer sve je jasno i takva statistička analiza nije potrebna, jer i bez analize oni vide i vjeruju da cijepljenje – nije štetno. Ovdje tražim, neka se obavi statistička analiza svih autista, a za njih nedavno objavljeni statistički podaci u Hrvatskoj kažu, da ih ima više od 12.500.

Ovakav stav imaju amateri, kakvim mene smatraju. Ja ih molim da budu znanstvenici, a ne bleferi, pa neka se istina iznese pred narod, neka se dokaže da moja percepcija o 80 postotnoj korelaciji cijepljenja s oboljenjem od autizma, nije ispravna!

Ovako ja idem naučnim drumom, a oni sveznalice – metafizičkom šumom. Treba razgovarati, ali dijalog je razgovor jednakih, a kako mene ne priznaju sebi ravnim sugovornikom, za njih sam ja – nepismena osoba. Nažalost, oni u svom afektu gube iz vida činjenice da se trebaju ponašati znanstveno, a ne kao neka uvrijeđena baba koja se ljuti na susjedu i u bijesu svašta izgovori.

Nakon što ste prozvani u nekim medijima za neodgovornost, jesu li nadležna tijela pokrenula ikakav postupak protiv vas? Općenito, kako pacijenti ocjenjuju vaš rad i je li tokom više od trideset godina vaše liječničke prakse bilo ozbiljnih pritužbi ili skandala?

Smatram se potpuno odgovornim društveno i moralno, nisam bahata osoba, niti se volim hvalisati, stojim iza svega izrečenoga, iako sam bio uskraćen za jedan važan dio moje izjave. Naime, nigdje nema zabilježenih mojih stavova o svekolikom cijepljenju, jer nema govora da želim svekoliku zabranu cijepljenja. Jedino se protivim cijepljenju djece s nekom čudnom mješavinom raznoraznih sastojaka, naročito u prve dvije godine djetetova života. Kada dijete prođe taj osjetljiv period života, na njega cjepiva imaju manje štetnih djelovanja. Bilo bi mi drago da me se tuži, jer kada bi oni pokrenuli takav postupak, dobili bi kontra tužbu i publicitet koji bi ih pokopao.

Zato im je jasno da me ne smiju tužiti. Oni su svjesni činjenice da bi tako nešto pokrenulo lavinu koju više nikada ne bi mogli zaustaviti. Mnogi roditelji bolesne djece čekaju da se uključe i svjedoče meni u korist. Mnogi su mi se obratili voljni svjedočiti o malim, srednje velikim ili katastrofalnim posljedicama cijepljenja, ne samo autistične djece. Mnogi su mi iskazivali podršku ili su me zaustavljali da mi čestitaju.

Znam, svjestan sam da su za takvu tužbu potrebni dokazi, a ja ih imam na pretek. Zato oni namjerno izbjegavaju iznijeti pred javnost rezultate. Neka pred javnost iznesu statistiku o tome da je od 12.500 autista u Hrvatskoj, za sada uglavnom djece, više od 80 posto njih, oboljelo poslije primjene jednog od cjepiva koja se daju do 2. godine života djeteta.

Zar im je teško provesti takvu anketu, iznijeti statističke podatke i dokazati da su manje od 20 posto svih autista to postali bez cijepljenja, ali da ih je 80 posto postalo autističnima – poslije cijepljenja? Zar im ta statistika ne slama srce? Izbjegavanje istine, ne smije se tolerirati!

Inače, pritužbi i skandala nisam imao, jer nikad nisam bio izvan „mainstream“ medicine. Moram priznati da me ne bi ni sada čuli, da me nije za jezik povuklo bešćutno vladanje mnogih kolega, a sve na štetu dječice, odnosno na štetu svih naših potomaka.

Dubrovnik je i turistički centar kojeg posjećuju gosti iz čitavog svijeta. Imate često priliku primati i pacijente iz drugih zemalja i pretpostavljamo da u nekim manje dramatičnim situacijama možete razgovarati o različitim temama. Pa, kako nas vide u svijetu?

Dio mog posla je i rad sa strancima, uostalom mi smo punopravni član EU-a. U Hrvatsku ulaze stranci, njih ima svugdje, naročito ovdje u Dubrovniku. Ovo je svjetski Grad – neki su tu sa djecom, a koliko mi je poznato neki ne žele da im se djeca cijepe dok su mala, odnosno dok im dijete barem ne navrši 2 godine života. Oni putuju svijetom, pa u drugim rizičnim zemljama moraju dokazati da su im djeca cijepljena. Nas danas izvana gledaju bolje nego nekad, kad su nas smatrali zaostalim Balkancima. Razlika između naših i stranih pacijenata je u tome, što stranci potpuno vjeruju u postavljenu dijagnozu, dok naši pacijenti vjeruju isključivo nekom medicinskom uređaju – njima liječničko znanje nije dovoljno.

Sa strancima, gostima našeg Grada, razgovarao sam o svačemu, pa i o alternativnom liječenju zaraznih i dječjih bolesti, a doznao sam i da u različitim zemljama liječe bez cijepljenja. Upoznao sam prirodne lijekove iz raznih zemalja, a neke sam pratio u uspješnoj primjeni. Stoga mogu reći da se svaka dječja zarazna bolest može ublažiti u manjem ili većem stupnju, pa cijepljenje ne treba striktno provoditi. Problem je u usijanim glavama koje ne vide ni jedan centimetar ispred njihova nosa. D

a sam u pravu, vidi se po tome što se u Poljskoj nije provelo cijepljenje protiv svinjske gripe, a broj zaraženih ili umrlih bio je manji nego u zemljama koje su provele cijepljenje. Eto kako svijet misli…

Javnost je iz vaših izjava zaključila kako ste apsolutno protiv cijepljenja. Jeste li uistinu toliko isključivi ili je istina nešto kompleksnija? Jeste li uvijek imali ovakve stavove ili ste i s vremenom izgubili povjerenje u zdravstveni sustav?

Nisam protiv svekolikog cijepljenja, ali sam protiv prisilnih cijepljenja i cijepljenja djece sa cjepivima koje se uštrcaju u dijete do 18. mjeseca života. Jedan od razloga je i taj, što su blizu moje kuće i društveni prostori bolesne djece. Tamo sam upoznao brojne roditelje, djede i bake kojima su uništeni snovi. Oni su „ubijeni duhom“ jer im je potomak poslije cijepljenja umno nazadovao i to trajno, ili pak povremeno, jednu ili više godina. Njihova me istinita tuga bezbroj puta ganula do prevelike, neopisive boli…

U Dubrovniku je nedavno pokrenuta udruga ‘autismdetox’ koju su osnovale Helena Schlachter i Kerri Rivera, kontroverzna nadriliječnica iz Amerike. Jeste li upoznati s njihovim radom? Koliko je za društvo opasno kada se izgubi povjerenje u službenu medicinu?

S postojanjem te udruge nisam upoznat, niti sam ih pratio niti s njima na bilo koji način surađivao. Ne znam niti kako čine tu detoksikaciju, ne znam jesu li šarlatani ili stručnjaci koji zamjenjuju znanstvenike. Oni su, izgleda, popunili vakuum koji je nastao nebrigom službene medicine za autiste. Problem je što se sami medicinari proglašavaju neukim i nesposobnim za liječenje autističnog djeteta. Smatram da je tu riječ o mani naše zdravstvene vlasti, kojoj 12.500 oboljelih nije signal za akciju, te da se napokon više angažira u subspecijalizaciji liječnika.

Takvom specijalizacijom bi naši stručnjaci pronalazili i primjenjivali znanstvene spoznaje, koje sada bolesnima daju nadriliječnici spomenute udruge.

Povjerenje roditelja autistične, bolesne ili necijepljene djece, danas ne mogu dobiti stručnjaci koji apeliraju uz poruku: „Cijepite dijete, posljedice su zanemarive.“ Liječnik koji cijepi treba sigurnost cjepiva jamčiti svojom imovinom, kako bi se roditelji barem djelomično kompenzirali za štetu ako dijete oboli. Kako i koji će roditelj dopustiti da mu se djetetu privremeno ili trajno ošteti, ili da mu se posve uništi mozak? Jer, povjerenje znači – odgovornost.

A ako liječnik to potpiše, tada će i roditelji pristati i povjerenje je potpuno. Ako cijepljenje nije ispravno, liječnik će postati beskućnik, a roditelji će imati trajno oštećeno dijete. Smatram da bi i tako roditelji lošije prošli. Jer, liječnika će prije ili kasnije netko nagraditi kućom, a bolesnoga, medicina neće izliječiti.

Što bi država trebala učiniti kako bi pacijentima vratila barem dio povjerenja u medicinu?

Već sam naveo, zdravstvena vlast treba proučiti zabilježene nuspojave – izgubljene ili zametnute. Imamo 12.500 autista, pa neka naprave intervju s njihovim roditeljima. Nama trebaju specijalisti za takvu djecu. Država treba specijalizirati liječnike. Kada ih osposobi za liječenje bolesnih, onda država treba isplatiti i milijunske odštete za svaki slučaj.

Nužno je da se istraže, pa i kazne proizvođači neispravnih cjepiva. Uz to je potrebno na sveučilištima i medicinskim fakultetima formirati zavode za proučavanje i usavršavanje specijalista za autizam. Porast broja novooboljelih je zabrinjavajući i apsolutno neprihvatljiv!

Krije li se iza agresivnog stava prema roditeljima koji žele pravo izbora na cijepljenje, zapravo, industrija cjepiva, kojoj je najvažniji – profit?

Moguće da je u pitanju nečiji profit, ali nisam baš siguran, jer nastala šteta višestruko premašuje trošak cijepljenja. Prije bi bili u pravu oni koji smatraju da je ovdje riječ o uroti kojom se želi uništiti dio našeg potomstva.

Promislimo – što to cjepivom ozlijeđeno dijete ne može i koliki je teret ono roditeljima i zajednici, a što zdravo dijete sve uspijeva činiti i raditi tijekom svog života? Jedno dijete ostaje na teret svojim roditeljima, a drugo na korist sebe, roditelja i sveukupnog društva, kojem plaća za sebe i sve bolesne…

Agresija koju vlast iskazuje prema roditeljima koji odbijaju cijepljenje svoje djece je nepravedna i prije ili kasnije će prestati, jer smatram da je ta represija – neustavna. Tako će prije ili kasnije ta nepravda – pasti. Uostalom, ako netko oboli od neke zaraze zbog necijepljenja, neka boluje i neka zarazi druge necijepljene. Znamo da on ne može zaraziti cijepljene. Može zaraziti samo necijepljene. Necijepljeno dijete može zaraziti samo one necijepljene. Oni smiju biti sa cijepljenima koji ne mogu biti zaraženi, jer su imuni. Zašto zajednica mora brinuti za necijepljene? Neka ih sve drži zajedno. A kada se necijepljeni razbole, neka zaraze sve i neka svi steknu imunitet.

Koliko su važna psihologija i vjera u liječenju bolesti?

Medicina je nekada bila ono, što je alternativna medicina danas. Ondašnja medicina i alternativna danas, za liječenje su koristile nezamislive tehnike liječenja. I danas se takvi načini koriste kada sve druge metode propadnu, pa ljudi pribjegavaju mistici, šamanizmu, vradžbini, vjeri i molitvi.

Današnji birokrati misle da sam ja šarlatan koji, kao i drugi koji se protive cijepljenju, i dan danas jedino vjeruju u te spiritualne tehnike. Ja nisam niti pobornik, niti imam dovoljno znanja da ih kudim ili hvalim. Te se tehnike liječenja sastoje od vjerovanja ili bajanja. Koji papci, reci ćete, zar još postoje takvi? Da, postoje, jer kada ne znaš više ništa drugo, jedino ti preostaje molitva ili savjet vrača ili šamana. A roditelje ništa ne može zaustaviti, samo da spase svoje dijete…

(dnevno.hr/7Dnevno)

Prenijeto sa: www.novi-svjetski-poredak.com