Sa stanovišta folk-fenomenologije društva ljudi su u svijetu postali globalno “pametniji”. Dokaz toga je globalna primjena komunikacijske tehnologije u društvu: raznosači čaja po ulicama Istanbula imaju mobitele, u brdima Kilamandžara postoji “cybercafe”, na Mauricijusu taksi vozači koriste “pager”. Globalna tehnologija ne služi samo dobrim momcima: u Španiji teroristi daljinskim upaljačima dižu u zrak ljude i djecu po vlakovima, čobani iz gudura Afganistana sa štapom u ruci i vrećom na ramenu bomardiraju Pentagon i ruše solitere WTC-a u New Yorku. Zahvaljujući informacijskoj tehnologiji i globalnom turizmu na rižinim poljima se zna šta znači “hello”, u Parizu i Londonu gotovo svi znaju značenje riječi “konichiwa” ili “sayonara”.

Ali u našoj državi više nemamo proizvodnju u kojoj bi i mogli napraviti “šerpu” ili “pretis-lonac”, premda svaki drugi stanovnik ima sa sobom najnoviju “nokiju” ili “motorolu” koja je ujedno fotoaparat, mobitel i fax. Prema folk-fenomenologiji, imati znači znati, a ne imati znači ne znati. Da li je tako?
Ne znanje je globalno, kao i siromaštvo i ugrožavanje ljuskih prava i sloboda. Ogroman dio čovječanstva, prije svega u južnoj Aziji i sub-saharskoj Africi živi u ekstremnome siromaštvu gdje djeca umiru od gladi, od pomanjkanja čiste vode i lijekova za najobičnije bolesti. Da li se siromaštvo zaista temelji u neznanju ili su neznanje i glad posljedica nepravedne raspodjele bogatstava u svijetu, nepoštene raspodjele izvora i kapitala nastale stoljetnom dominacijom bogatih i razvijenih zemalja koje sad svoje društvo “zasnivaju na znanju” ostavljajući sve druge u neznanju pa prema tome i u nerazvijenosti?

Novi imperijalizam koji se širi svijetom pokazuje se upravo kao gargantuizam razvijenih i moćnih zemalja, kao razuzdano i raspojasano vanjko-političko držanje koje se opravdava unutarnjopolitičkom stabilnošću, sigurnošću i mirom.
Siromaštvo, uskraćivanje ljudskih sloboda i prava, narastanje nejednakosti u primanjima, narastanje socijalnih razlika, nezaposlenost i velika stopa moraliteta nisu posljedica neznanja, ali im neznanje pogoduje i pospješuje ih. Ne moći i ne biti sposoban u ekonomskom smislu znači ne moći se razvijati ni kao društvo, ni kao pojedinac.
Razvoj društva podrazumijeva slobodu kao konstitutivnu i kao instrumentalnu sposobnost, ili, kako tvrdi Amarytn Sen, sloboda je i krajni cilj i glavno sredstvo za ostvarivanje razvoja čovjeka i društva.

Trebamo li ići do južne Azije ili do sub-saharske Afrike da vidimo patnje i razmišljamo o gladi, o siromaštvu, o uskraćivanju ljudskih sloboda i prava, ili je dovoljno da se osvrnemo oko sebe? Da li smo u stanju da vidimo gargantuizam na vlastitim ulicama, u vlastitim institucijama, u našoj stvarnosti? Da li je takva društvena ontologija kao posljedica proizvod neznanja ljudi ili političke ontologije za koju ni blagostanje ni individualna sreća ne predstavaljaju ništa, nego joj je cilj samo gargantuizam (bahatost, žderanje, pijančenje, šegačenje) nekolicine “mladih džinova” koji su zemlju raskomadali i sebe obogatili?

Čini se da će i naš izlazak iz neznanja započeti ulaskom moderne tehnologije u naše prostore: klasa povlaštenih političko-mafijaških i nacionalnih zastupnika vozit će se po našim blatnjavim drumovima u novim mercedesima, mijenjat će “nokije” i “motorole” kao gaće, svaki će parohijalni nacionalista imati laptop i njihova će djeca sasvim ličiti na djecu znanja. Djeca neznanja i siromaštva stajat će pred tuđim ambasadama čekajući vizu a njihovi roditelji pred domaćim kontejnerima i javnim kuhinjama čekajući komad kruha.

Da li svi u Parizu ili Londonu znaju šta doista u japanskome jeziku znači “Kawasaki”, “Honda”, “Hyundai” ili “Toyota” i da li na rižinim poljima znaju šta unači “General Motors”, “Ford”, “Reanault” ili “Alfa Romeo”? Znaju li da iza tih imena stoji džinovski spekulativni kapital za čije je kretanje potreban mir i sigurnost po cijelom svijetu? Svijet bez gladi i siromaštva, bez AIDS-a, tuberkuloze i malarije, bez lokalnih ratova, balvana i ljuskih rezervata/torova i troglavnih poglavica.

Da li je to moguće postići kada više od pedeset zemalja u svijetu žive u neznanju i ontološkoj nesigurnosti, onoj koja nastupa kada čovjek ne zna niti jedan odgovor na egzistencijalna pitanja? Nekima zbog toga zvoni u glavi i to nitko ne čuje od buke automobila i zvonjave mobitela. Kao i uvijek: ne zvoni onima kojima bi trebalo da zvoni. U glavi, naravno.