Hoće li se Anthony ikad prisjetiti tih dodira? Ruku koje ga hvataju, koje ga drže i, s blagim pritiskom, ritmično klize po površini njegova tijela? Šest puta od čela preko zatiljka, pa sve do pahuljastih nabora na vratu, i opet nazad; šest puta od vrata preko ramenā i nazad; a onda lijevo i desno od kralježnice duž uskih leđa nagore i potom naniže; šest puta duž povijenih nožica prema gležnju i zatim u suprotnom smjeru; i na posljetku duž ručica, između ramena i šaka.

 

Protekao je 31 tjedan od začeća kad je Anthony, težak samo 1100 grama, došao na svijet. Prije mjesec dana bio je još jedan krhki pridošlica na odjelu za nedonoščad Jackson Memorial Hospitala u Miamiju, jedne od najvećih i najuspješnijih klinika te vrste na Floridi.

 

Izgleda kao nasukan dok leži tako potrbuške, preslab da se sam okrene na leđa. U umjetnom okolišu inkubatora doima se poput čudnovatog oblika života čiji je opstanak neposredno ugrožen. Zatvorenom u kokonu od pleksi-stakla, na jednom od najosamljenijih mjesta na svijetu, nježan mu dodir utažuje glad za kontaktom, nadomješta mu blizinu osjećajna bića. Koža govori koži. Receptori primaju podražaje. Sinapse se spajaju. Neuroni okidaju. Na granici svojega tijela Anthony razaznaje drugo tijelo, spoznaje da nije napušten. Napregnuvši sve svoje moći, bebin se hrbat svija u dlanovima, uzvraća pritisak i uživa u svakom dosegnutom četvornom milimetru osjeta. Stimulacija ne smije biti preslaba jer bi mališana samo golicala, ali ni gruba da ga ne bi uznemirila. Njena jačina mora biti približna onoj kojom bismo pažljivo gladili teški baršun. Protokolom je točno utvrđena procedura masaže: svako kretanje u smjeru naprijed ili nazad mora trajati deset sekundi. Ruke cijelo vrijeme moraju ostati u dodiru s kožom novorođenčeta. Time je svakom dijelu tijela namijenjena šesterokratna masaža od deset sekundi – ukupno jednu minutu. Monitori prate Anthonyjeve životne taktove: 43 opuštena udisaja i 150 srčanih otkucaja. To su stabilne vrijednosti za novorođenčad. Dakle, nema potrebe prekidati postupak. Nakon što se obavi pet „jedinica draganja“ u trajanju od 60 sekundi, mališana će okrenuti na leđa. Na čelu se nakratko pojavljuje jedva zamjetna bora nezadovoljstva. Potom se Anthony predaje novim pokretima: šesterokratnom istezanju te savijanju ručica i nožica. Posljednja serija savijanja u koljenu nožice bliži se kraju, a time i njegov minijaturni program vježbi. Polažu ga ponovno na trbuh, njegovu stražnju stranu tijela očekuje isto – šesterotaktna masaža.

 

Već puna dva tjedna u Anthonyjevoj je dnevnoj rutini tri puta po 15 minuta draganja. Bude li i dalje sve protjecalo kao i kod većine prerano rođene djece, sudionika u studiji na Institutu za istraživanje dodira (Touch Research Institute – TRI), Anthony će s drugih deset „nezrelih“ beba napredovati krupnim koracima. Institut za istraživanje i primjenu dodira osnovala je 1992. godine psihologinja Tiffany Field. U istoj je ulici kao i Jackson Memorial Hospital, samo s druge strane, dijagonalno u odnosu na tu kliniku. Tiffany Field surađuje već otprilike 20 godina s neonatalnim odjelom te bolnice, na kojem je i razvila te standardizirala metodu masiranja nedonoščadi. Zahvaljujući tome voditeljica Instituta zna da masirana nedonoščad (ovdje uspoređivana s kontrolnim skupinama nemasiranih beba), iako nije dohranjivana, dobiva 47 posto brže na težini. Masirane su bebe aktivnije i uravnoteženije, budnije odgovaraju na poticaje iz okoline, rjeđe plaču, bolje spavaju. Brže nadoknađuju kašnjenje u razvoju i u pravilu šest dana prije nego druga nedonoščad napuštaju kliniku. „Osim što je za odnos djece i roditelja korisno da su što prije zajedno, naše su prve studije, provedene od sredine 1980-ih godina do sredine 1990-ih, snizile kliničke troškove za 3000 dolara po masiranom novorođenčetu“, kaže T. Field. „Budući da su u međuvremenu bolnički troškovi porasli, danas bi ušteda po dojenčetu iznosila 10.000 dolara.“ Ako se to računa za 470.000 djece, koliko ih se svake godine prerano rodi u SAD-u, dobiva se iznos koji pokazuje da bi se cjelokupni teret zdravstvenog proračuna mogao sniziti za 4,7 milijardi dolara, uz uvjet da terapija Tiffany Field postane standardom na svim neonatalnim odjelima u zemlji.

 

No bolnice su ustrajne u dosadašnjoj praksi „što manje dodirivati bebe“ – riječ je o tzv. minimal touch policy. Čak ni u bolnici Jackson Memorial terapija koju je razvila Tiffany Field ne ubraja se među uobičajene postupke. Direktorica Instituta za istraživanje dodira i njezini suradnici smiju u bolnici izvoditi samo svoju studiju o dodiru i „novačiti“ malene pacijente uz obvezatan dogovor s njihovim roditeljima i liječnicima. „Neonatalni specijalisti 'nezrele' bebe u prvom redu spašavaju medikamentima i uporabom tehničkih uređaja“, objašnjava T. Field. „U blagim postupcima poput masaže ne vide nimalo važan doprinos, a ponajmanje mogućnost spašavanja života.“ Tako je unatoč tome što je prednost koju su bebe iz terapijske skupine stekle mjerljiva i poslije godinu dana – kako na vagi tako i u duševnim i motoričkim sposobnostima. Stimulacijskim programom koji je razvila T. Field kod znatnog je broja djece moguće ublažiti i probleme koji se naknadno javljaju, a uzrokovani su preranim rođenjem. No vrata klinika ne uspijevaju otvoriti ni očigledni kao ni priželjkivani uspjesi. Tiffany Field to je već neko vrijeme potpuno jasno. Medicinari su htjeli dokaze koji na staničnoj razini potvrđuju promjene nastale u tijelu masirane novorođenčadi. Sumnjičavo su ispitivali o uzrocima i djelovanju, o mehanizmima koje je pokrenula terapija. Pretpostavka prema kojoj dojenčad dobiva na težini zato što je netko miluje za njih je obična besmislica.

 

Slučaj je, međutim, htio da je u to vrijeme neurolog Saul Schanberg sa Sveučilišta Duke u Durhamu (Sjeverna Karolina) zaključio svoje prve radove o kemiji dodira. Novorođeni štakori, prema njegovim rezultatima, napreduju samo ako ih prvih 20 dana života njihova majka redovito liže. Ako im oduzmu majku, maleni štakori prestaju proizvoditi hormon rasta. Nedostatak dodira životinjama je znak da majke nema, tumači njihovu reakciju Schanberg. Budući da napuštene životinje ne znaju koliko će dugo trajati razdoblje koje će morati sami prebroditi, usporavaju svoj metabolizam i prestaju rasti. U svojevrsnom stand-by stanju čekaju da se majka vrati i da sve opet bude po starom. Dakle, samo jedno taj proces može vratiti u normalno stanje: brižno masiranje majčinim jezikom ili nadomjesno snažno glađenje vlažnim kistom od devine dlake u ruci eksperimentatora.

 

Više o temi "Žudnja za dodirom“ pročitajte u novom broju časopisa GEO...