Život je promjenljiv, i lijep je, i ružan, i veseo, i tužan, i težak, i lak, i ne da se staviti u okove. Život je tijek, a stav je okov za život i vrlo često izraz jednog, davnog, bolnog iskustva, koje smo potisnuli, zaboravili i uramili.

 

Koliko god je on štit od starog zaboravljenog bola, on je izvor bola kroz ponavljanje sličnih, manje strašnih iskustava i time je on okov za spontan i pun život. Sami moramo otkriti koliko nam naši stavovi koriste ili štete u ostvarenju punoće i radosti življenja. Borba je sastavni dio života, a život je ono što od njega učinimo. Kako ga shvaćamo, tako i živimo. Kakve stavove imamo o njemu i sebi, tako prolazimo u životu. Ako o životu imamo čvrste, betonske, okorjele stavove, teško se probijamo kroz život, jer on se ne da uhvatiti ni u jedan stav.

 

On teče, mijenja se, pulzira, raznovrstan je, šarolik i pun mogućnosti, pa oni što se čvrsto drže nekog stava (pozitivnog ili negativnog), ne žive, ne trče trku života, ne pulziraju u njegovom ritmu; oni su okamine, fosili, zarobljeni u sjećanju, ne žive sadašnjost, već prošlost, ne uklapaju se u tijekove života, vrte stari film pa imaju utisak da život teče bez njih i pored njih. Oni ne žive, ne rastu, ne razvijaju se, boje se života kojemu se ne prepuštaju niti prilagođavaju.

 

Oni su živi mrtvaci. Potreba za sigurnošću jedna je od najjačih ljudskih potreba i istovremeno jedna od najvećih prepreka u životu. Zbog nje činimo razne gluposti i ispadamo smiješni, jer život čini neizvjesnost, a ne sigurnost. Potreba za sigurnošću stalno se u nama bori s potrebom za promjenom, koja nas plaši.

 

Na nama je izbor: da li ćemo se držati nekih stavova, koji nam daju osjećaj sigurnosti i tako ćemo statirati u životu, trpeći niz neizbježnih frustracija zbog takvog načina života, ili ćemo energiju potrošiti rješavajući pitanje hoću – neću, ili ćemo donijeti odluku da hrabro idemo kroz život, poštujući i uklapajući se u neminovnost promjena. 

BEZ RIZIKA NEMA USPJEHA NI NAPRETKA

Bez hrabrosti da krenemo u rizik i oprobamo se u nečemu novom nema ni osobnog napretka, razvoja ni uspjeha. Kako nas nepoznato plaši, tako nam otvara i mogućnosti: ako ne pokušamo, nikad nećemo saznati što smo i koliko mogli učiniti i uživati u životu. Ponekad nas neka muka, teškoća i zlo natjeraju da skupimo hrabrost, da donesemo odluku, da učinimo nove pokrete usprkos neizvjesnosti, i tada nam se otkrivaju naše skrivene moći i sposobnosti. Tako su naše muke i nedaće postale naši učitelji i pokretači života, jer nikad se ne zna zašto je nešto dobro.

 

Život je želja za životom i pun je mogućnosti i onda kada nama i ne izgleda baš tako. Oni što od života traže previše, nerealni su i nezahvalni, izlažu se riziku razočaranja i nepotrebnog uzrujavanja, odbijaju od sebe prijatelje, jer očekuju da će se događaji u njihovom životu odvijati na predvidiv način te da će se drugi ljudi ponašati u skladu s njihovim željama i planovima, a kada od toga nema ništa, obuzme ih jad i savlada stres. Kada te osobe smanje svoja očekivanja, posao i život postanu im lakši.

 

Očekivanja koja se ne događaju po planu neće ih dotući u nesporazumima i sukobima mišljenja, neće reagirati negativno, bit će pribrani pa će riješiti ono što ih muči i živcira; nešto što treba, zaboravit će i potražiti drugačiji način rješavanja problema. Važno je znati da je život raznolik i šaren, ne ide “po špagi”, a ljudi su različiti po prirodi, pa svatko isti problem shvaća i tretira na drugačiji način, a kada se desi nekakav nesporazum, nisu svi u jednakoj pregovaračkoj poziciji. 

ŽIVOT JE ONO ŠTO NAM SE DOGAĐA  

Bez strasti, interesa i ljubavi prema nekom zanimanju ne može se potpuno živjeti. Neki ljudi vole pecanje, drugi pijacu, treći troše vrijeme pored TV-ekrana, četvrti vole sportska natjecanja. Svi oni pasivno primaju život. Starenjem, srca se polako pune bolom, rezignacijom, besmislom, a to se amortizira pretjeranim spavanjem i prejedanjem – jedinim kanalima životne radosti.

 

Neki ljudi utapaju patnju i bol u alkoholu ili drogi, pa su tako mučeni osjećajem krivice, zbog osude većine, koja lažno ističe superiornost svog vrijednosnog sistema. Antoni De Melo rekao je da je život ono što nam se događa dok smo mi zaokupljeni nekim drugim planovima.

 

Takav život nema smisla ako ga sagledavamo u rasponu od nešto više od sedamdesetak godina koliko u prosjeku traje život sadašnjeg čovjeka. Oni se pitaju kako im je iscurilo vrijeme, strasne nade i zavide djeci kad ih vide kako radosno jure po parku i hrabro idu iz avanture u avanturu i stječu nova iskustva. Po psiholozima, čovjek se rađa tri puta u jednom životu: prvi put rađa se iz maternice svoje majke, drugi put iz maternice društva, a treći se put rađa iz maternice svoga ega.

 

Svaki čovjek voli stvarati, izražavati svoju kreativnost kroz pisanje, klesanje, komponiranje, slikanje, igranje nogometa, košarke, rukometa, vaterpola itd. To je priznavanje vlastite želje za nesputanim stvaranjem, ali kod većine ljudi prisutna je nemoć stvaranja. Otkuda takav raskorak između naših želja za stvaranjem i onoga što se stvarno dešava na polju našeg izražavanja? Iako nas patnja prati od prvog krika kroz život i zatvara više ili manje kanale izražavanja našeg bića, neki su stvaraoci, noseći neizmjernu bol u sebi, ipak bili uspješni na kreativnom planu.