TOLERANCIJA – SNOŠLJIVOST – POŠTIVANJE
|
|
Piše Sniježana MATEJČIĆ
Karlovački ogranak HDZ-a neki je dan odlučio isključiti svog mladog člana zbog divljanja na javnom mjestu i izvikivanja ustaških parola. »Ustašovanje«, kao i mnogi drugi primjeri javnog iskazivanja netrpeljivosti i isključivosti, nažalost, u Hrvatskoj odavna nije vijest. Ali, vijest je činjenica da je politička stranka, koja je do jučer u najmanju ruku prešutno podupirala iskazivanje nacionalne netrpeljivosti, danas odlučila isključiti člana koji to prakticira u javnosti. To je dobro – za početak.
Netolerancija – prešutna društvena dogma
Suočen s naglim porastom netolerantnih ideologija i grupa, svijet je sredinom devedesetih progovorio najprije kroz UNESCO, a potom je Generalna skupština UN-a proglasila 1995. godinom tolerancije. Nakon toga je u kalendaru Ujedinjenih naroda 16. studeni obilježen posebnom bojom, kao Međunarodni dan tolerancije (Rezolucija 51/95). Državama članicama UN preporučuje obilježavanje tog dana putem obrazovnih ustanova i u javnosti te uvođenje 10 novih ideja za promišljanje tolerancije svake godine. Podvučemo li nakon više od desetljeća crtu, možemo sa žaljenjem konstatirati da se u Hrvatskoj tolerancija ne slavi - o njoj se govori, na nju se pozivaju, ali uglavnom manifestno i, kako bismo rekli, u službi dnevne politike. Iz dostupnih podataka vidljivo je da se hrvatski političari niti jedne godine nisu sjetili dostojno obilježiti Dan tolerancije, osim 2001. godine, kroz kampanju »Reci NE nasilju« tadašnjeg Vladinog Povjerenstva za ravnopravnost spolova. Srećom, postoje lokalne samouprave, čak i župe, a posebno učitelji i nastavnici, koji gotovo svake godine podsjete učenike na taj dan i barem jednom godišnje u tim se školama razgovara i razmišlja o toleranciji.
A što je tolerancija? Deklaracija UNESCO-a kaže da je tolerancija sklad u različitosti, odnosno poštivanje i prihvaćanje velikog bogatstva različitosti kultura, načina izražavanja i života drugih ljudi, a stječemo je učenjem, otvorenošću, komunikacijom i slobodom mišljenja, savjesti i vjerovanja. Biti tolerantan nije samo moralna, nego politička i zakonska obaveza, jer se jedino putem vrline tolerancije može kultura rata zamijeniti kulturom mira. Da bi tolerantnost postala društvena vrlina, nužno je mobiliziranje akademskih, kulturnih zajednica i političkih elita, piše u dokumentima UN-a i UNESCO-a. Koliko smo daleko od toga?
Skeptici će reći – to je ideal i ni u jednom društvu nije postignut. Lako se složiti s time, ali u civiliziranim društvima zakoni propisuju politički korektno ponašanje i jasno sankcioniraju neprihvatljive pojave. Dok ministri jedne zemlje razdragano pohode koncerte na kojima pop pjevači diraju u tanku žicu nacionalnog ponosa aludiranjem na ubijanje onih drugačijih, dotle je netolerancija u društvu prešutna dogma. I samo u takvim uvjetima ti isti pjevači mogu tražiti pred sudom zaštitu svojih ljudskih prava ako im netko uskrati javni prostor za manifestiranje isključivosti.
A što je tolerancija? Deklaracija UNESCO-a kaže da je tolerancija sklad u različitosti, odnosno poštivanje i prihvaćanje velikog bogatstva različitosti kultura, načina izražavanja i života drugih ljudi, a stječemo je učenjem, otvorenošću, komunikacijom i slobodom mišljenja, savjesti i vjerovanja. Biti tolerantan nije samo moralna, nego politička i zakonska obaveza, jer se jedino putem vrline tolerancije može kultura rata zamijeniti kulturom mira. Da bi tolerantnost postala društvena vrlina, nužno je mobiliziranje akademskih, kulturnih zajednica i političkih elita, piše u dokumentima UN-a i UNESCO-a. Koliko smo daleko od toga?
Skeptici će reći – to je ideal i ni u jednom društvu nije postignut. Lako se složiti s time, ali u civiliziranim društvima zakoni propisuju politički korektno ponašanje i jasno sankcioniraju neprihvatljive pojave. Dok ministri jedne zemlje razdragano pohode koncerte na kojima pop pjevači diraju u tanku žicu nacionalnog ponosa aludiranjem na ubijanje onih drugačijih, dotle je netolerancija u društvu prešutna dogma. I samo u takvim uvjetima ti isti pjevači mogu tražiti pred sudom zaštitu svojih ljudskih prava ako im netko uskrati javni prostor za manifestiranje isključivosti.
»Dobro nam je, navikli su se na nas…«
Deklaracija UNESCO-a kaže da se ne može tolerirati socijalna nepravda, da tolerancija ne znači napuštanje vlastitih uvjerenja, ali ni nametanje svojih stajališta drugima. »Svatko je slobodan zadržati svoja uvjerenja, ali i prihvatiti da se drugi drže svojih« - može pop pjevač bildati snagu svoga domoljublja gradeći mentalne logore za susjede, ali mora poštovati i susjeda koji se na jednak način postavlja prema njemu. Zamislite sada da svaku noć liježete s mišlju da bi vam najveća sreća u životu bila da se probudite u dan u kojem je netko ubio vašeg susjeda i prikratio vam muke. I da znate da s jednakim mislima liježe u postelju i vaš susjed. A u javnosti se »podnosite«. Zapravo, ponašate se kao da onaj drugi ne postoji. Možete li tako živjeti?
»Dobro nam je ovdje, navikli su se na nas«, rekao je mojoj prijateljici Rom koji se s obitelji doselio u okolicu Poreča. Navići se na ljude, kao na neudobnu cipelu ili smrad s odlagališta otpada? Filozof Nenad Mišćević napisao je jednom prilikom da je tolerancija kao puko podnošenje uvredljiva za drugog čovjeka, jer to znači »pasivni, miroljubivi suživot bez pokazivanja prezira«. U uljuđenom svijetu prihvatljiva je jedino »aktivna tolerancija«, koja pretpostavlja da se angažiramo na ravnopravnosti i integraciji trenutno »različitih«. U suvremenom društvu mora se učiniti više od toga da se naviknemo živjeti s drugačijim čovjekom u susjedstvu.
To je puno lakše reći nego učiniti. Kaže mi jedna poznanica da svaki dan, ulazeći u zgradu u kojoj živi, u mislima psuje susjede koji su druge nacionalnosti i vjere, koji peru automobil baš pred ulazom. Posramila se onog dana kad je shvatila koliko je netolerantna i isključiva. Ugrožava li drugi čovjek tvoju egzistenciju samim svojim postojanjem kao drugačiji po tradiciji, boji kože, religiji…? Većina će ljudi javno reći – ne, ne ugrožava me, ali će možda i dalje živjeti s figom u džepu i psovati čitav narod dok u kuću ulazi preskačući baricu prljave vode s opranog automobila. Ne bi li bilo lakše razgovarati sa susjedima o tome zašto auto peru pred kućnim vratima, dati im do znanja da vam to smeta i zašto? Ili, dogovoriti pravila urbanog ponašanja u čitavoj ulici ili kvartu? E, da. To nije lako.
Kako uopće razgovarati s čovjekom kojeg doživljavamo »drugačijim«? Kako smoći volju zapodjenuti razgovor, da i ne spominjemo vještinu ravnopravnog dijaloga. Onoga u kojem se nećete postaviti kao civilizacijski, kulturno ili ekonomski nadmoćna osoba – jer je takav unaprijed osuđen na neuspjeh? To djecu treba učiti od malih nogu.
»Dobro nam je ovdje, navikli su se na nas«, rekao je mojoj prijateljici Rom koji se s obitelji doselio u okolicu Poreča. Navići se na ljude, kao na neudobnu cipelu ili smrad s odlagališta otpada? Filozof Nenad Mišćević napisao je jednom prilikom da je tolerancija kao puko podnošenje uvredljiva za drugog čovjeka, jer to znači »pasivni, miroljubivi suživot bez pokazivanja prezira«. U uljuđenom svijetu prihvatljiva je jedino »aktivna tolerancija«, koja pretpostavlja da se angažiramo na ravnopravnosti i integraciji trenutno »različitih«. U suvremenom društvu mora se učiniti više od toga da se naviknemo živjeti s drugačijim čovjekom u susjedstvu.
To je puno lakše reći nego učiniti. Kaže mi jedna poznanica da svaki dan, ulazeći u zgradu u kojoj živi, u mislima psuje susjede koji su druge nacionalnosti i vjere, koji peru automobil baš pred ulazom. Posramila se onog dana kad je shvatila koliko je netolerantna i isključiva. Ugrožava li drugi čovjek tvoju egzistenciju samim svojim postojanjem kao drugačiji po tradiciji, boji kože, religiji…? Većina će ljudi javno reći – ne, ne ugrožava me, ali će možda i dalje živjeti s figom u džepu i psovati čitav narod dok u kuću ulazi preskačući baricu prljave vode s opranog automobila. Ne bi li bilo lakše razgovarati sa susjedima o tome zašto auto peru pred kućnim vratima, dati im do znanja da vam to smeta i zašto? Ili, dogovoriti pravila urbanog ponašanja u čitavoj ulici ili kvartu? E, da. To nije lako.
Kako uopće razgovarati s čovjekom kojeg doživljavamo »drugačijim«? Kako smoći volju zapodjenuti razgovor, da i ne spominjemo vještinu ravnopravnog dijaloga. Onoga u kojem se nećete postaviti kao civilizacijski, kulturno ili ekonomski nadmoćna osoba – jer je takav unaprijed osuđen na neuspjeh? To djecu treba učiti od malih nogu.
Tolerancija kreće od pojedinca
Treba stvoriti političku i društvenu klimu u kojoj nećemo biti indiferentni prema netolerantnima, nego ćemo na njih upozoravati. U takvoj klimi može se učitelje učiti tolerantnosti i kako će prenijeti tu vrlinu na djecu. A kada dijete naučite da se ne boji nepoznatoga, nego da dječju radoznalost zadovolji propitivanjem, na dobrom ste putu odgojiti tolerantnu osobu. Takav put propisuje UNESCO, koji koordinira aktivnosti koje pojedine države provode na socijalnom i na planu obrazovanja. Tolerancija kreće od pojedinca i učimo je najprije u odnosu na bližnje. Pa kad grupa srednjoškolaca na smrt pretuče kolegu samo zato jer ima dugu kosu ili sluša drugačiju muziku, nije vrijeme za protupožarne mjere, osnivanje zaklada i organiziranje koncerata.
Vrijeme je da se donesu zakoni koji će snažiti toleranciju kao alat kojim možemo izgraditi društvo u kojem niti jednom čovjeku glava neće biti u torbi samo zato jer je drugačiji. Razgovor po unaprijed utvrđenim pravilima dobar je početak. A političari bi trebali dati primjer tako što će u javnom govoru argumentirati svoje i pokazati poštovanje prema stavovima drugih sugovornika, za razliku od dosadašnjih sukobljavanja i vrijeđanja pod firmom polemičkog sučeljavanja. Jedna je anonimna žena sažela bit tolerancije u jednoj rečenici: »Ako znam tko sam, što mogu i što mi je važno, svi oni drugi koji mogu nešto drugo i kojima je nešto drugo svetinja nisu mi prijetnja.«
Vrijeme je da se donesu zakoni koji će snažiti toleranciju kao alat kojim možemo izgraditi društvo u kojem niti jednom čovjeku glava neće biti u torbi samo zato jer je drugačiji. Razgovor po unaprijed utvrđenim pravilima dobar je početak. A političari bi trebali dati primjer tako što će u javnom govoru argumentirati svoje i pokazati poštovanje prema stavovima drugih sugovornika, za razliku od dosadašnjih sukobljavanja i vrijeđanja pod firmom polemičkog sučeljavanja. Jedna je anonimna žena sažela bit tolerancije u jednoj rečenici: »Ako znam tko sam, što mogu i što mi je važno, svi oni drugi koji mogu nešto drugo i kojima je nešto drugo svetinja nisu mi prijetnja.«
irida
bglavac
