Židovstvo: dobra djela kao izvor trajne životne sreće

Julija Koš*

Tri stvari opozivaju [Božju] kaznenu presudu: molitva, cedaka [davanje milostinje] i tešuva [trajno pokajanje ・ izlazak na pravi put].

Talmud, Berešit raba 44, 12

Je li čovjek po naravi dobar ili zao ・ pitaju umnici, sebe i nas, već gotovo tri tisućljeća, od ranih grčkih filozofa do našega doba. Odgovaraju različito, jednostavno i složeno obrazlažući stajališta u velikome rasponu od najdublje sigurnosti u čovjekovu prirodnu dobrotu do potpune uvjerenosti u neizlječivost njegove zloće.

Zaključak većine jest da je čovjekova narav zla ili barem uglavnom zla. Jer i svakome čovjeku, a ne samo filozofu,

Naša Gospa (Dubrovnik), XVII (2011.), br. 45 15

nemoguće je ne spoznati svu mržnju i okrutnost koju ljudi svakodnevno pružaju jedni drugima, bezbrojne ratove, organizirane masovne zločine, masovna „ratna・ i mirnodopska silovanja, zlokobno posvudašnje nasilje nad djecom i općenito zlostavljanje i uništavanje nemoćnih i siromašnih, onih koji se ne mogu braniti.

Vjernik gotovo svake svjetske religije, a osobito triju jednobožačkih ・ židovstva, kršćanstva i islama ・ to osnovno pitanje čovjekovog umovanja o sebi može promatrati i kroz promišljanje o čovjekovoj slobodnoj volji.

Jer religije općenito, a i naravni ljudski moralni osjećaj i čovjekova savjest, zabranjuju činjenje zla, izravno i neizravno nalažući činjenje dobrih djela i pružanje dobrote bližnjemu. Ali, budući da je (ne)pridržavanje odredaba o činjenju dobra prepušteno pojedinčevu slobodnom izboru, mnogi od nas ipak slobodnom voljom biraju biti na strani zla.

Za svoja dobra djela kršćanski i islamski vjernik dobit će nagradu nakon smrti, u vječnome životu. U židovstvu pak, vjernik koji ispunjava odredbe o činjenju dobra ne uživa i obećanje o nagradi nakon svoje smrti. Posebnu nagradu zaslužuje samo onaj koji čini više od naređenog minimuma, odnosno koji ispunjava odredbe o činjenju dobra koje osobno nije obvezan ispuniti, a za obavljanje (ili propuštanje obavljanja) dužnosti činjenja dobra vjernik svoju „plaću・ dobiva u ovome životu. Najvećom nagradom smatra se dug život u miru i zdravlju, s mnogobrojnom obitelji, uz uspjeh u učenju i radu. Židov smatra također da je za svoja dobra djela unaprijed nagrađen time što je rođen u narodu kojega je Bog izabrao za svoj narod i sklopio s njime vječni savez ili zavjet.

Samo židovstvo je poput koordinatnoga sustava s čvrstim naputkom za vođenje uspješnoga, zadovoljnog, ispunjenog i nagrađenog života. Taj sustav sastoji se od 613 zapovijedi ili micvot (hebrejski: Tarjag micvot), kako su ih u starini židovski učenjaci nabrojali u Tori (Petoknjižje - prvih pet biblijskih knjiga). Među njima, naredaba je 248 (prema tradicijskom židovskom vjerovanju da je toliko organa u ljudskome tijelu), a zabrana je 365 (koliko je dana u godini). Od prestanka hramske službe 396 zapovijedi nije u funkciji, a i preostalih 217 nisu namijenjene svima: neke se odnose na žene, neke na muškarce, neke na potomke svećenika, neke na različita životna stanja. Smatra se da ni jedan Židov ne će skrenuti s pravoga puta ako se doslovno pridržava svih njemu namijenjenih naredaba i zabrana iz 613 zapovijedi.

Nagrada takvome vjerniku dolazi već za zemaljskoga života, jer židovstvo nije snažno usmjereno na eshatološka pitanja, svakako mnogo manje nego islam i, osobito, kršćanstvo.

Ispunjavanje ovih odredaba smanjuje ljudsku sebičnost putem svakodnevnoga iskustva pružanja dobra bližnjima. Ovo, pak, i samome vjerniku koji čini dobro pruža osjećaj zadovoljenosti i životnu radost, onu čistu, najuzvišeniju, nematerijalnu radost, koja je nagrada sama sobom. Micvot odnosno Božje zapovijedi smiju se i moraju činiti samo radosna srca i drage volje, kako navodi Talmud u traktatu Šabat 30b. Najvišu životnu radost doživljava vjernik upravo samim činom činjenja dobra stoga što time sudjeluje u procesu kojega židovstvo naziva tikun olam, usavršavanje svijeta. Jer drži se da je Bog ・ koji je svijet stvorio prema svojoj volji ・ svijet stvorio nesavršenim upravo stoga da bi ga ljudi svojim djelovanjem mogli popravljati i usavršavati. Time se čovjek priključuje samome božanskom činu stvaranja posvećujući sebe kao Božjeg suradnika, čime čin pružanja dobra dobiva i pečat svetosti. Sam čin davanja milostinje na hebrejskom se naziva cedaka, a korijen te riječi su slova c-d-k, koja su i osnova riječi povezanih s pojmom pravednosti.

Tako je iz istoga izdanka nastalo i ime Cadik (Pravedni) i imenica koja označava pojam pravednosti i pravednika.

Stoga sama Tora, kao Božja riječ, traži od vjernika:

„Zatekne li se u tebe kakav siromah, netko od tvoje braće u kojem god gradu u zemlji što ti je dade Gospodin, Bog tvoj, ne budi tvrda srca niti zatvaraj svoje ruke prema svome siromašnome bratu, nego mu širom rastvori svoju ruku i spremno mu daj što mu nedostaje. Daj mu rado, a ne da ti srce bude zlovoljno kad mu daješ, jer će te zbog toga blagoslivljati Gospodin, Bog tvoj, u svakom poslu tvome i u svakom pothvatu ruku tvojih. Siromaha nikad ne će nestati sa zemlje, pa ti zapovijedam: širom otvaraj ruku svome bratu, svome siromahu i potrebitu u zemlji svojoj・ (Ponovljeni zakon 15, 7-8.10-11). I proroci su pozivali na činjenje dobrih djela, što nalazimo i u knji-

Paul Gustave Doré (1832.-1883.), Ruta Moapka pabirči po Boazovu polju (Ruta 2, 3-20)

16 Naša Gospa (Dubrovnik), XVII (2011.), br. 45

gama Tuvija (Tobija) i Sirah, koje konačnom redakcijom nisu obuhvaćene u kanon hebrejske Biblije. Tako Sirah 29, 8-9 kaže: „Sa siromahom budi velikodušan i ne pusti ga da čeka na tvoj milodar. Zbog Božje zapovijedi pomozi siromahu; potrebitoga ne pusti da ode praznih ruku.・

A knjiga proroka Tuvije 4, 14-16 upozorava i savjetuje:

„Razmišljaj, sine, o svakome svom djelu i lijepo se vladaj. Ne čini nikome što bi tebi samomu bilo mrsko...

Dijeli svoj kruh s gladnima, a svojom odjećom odjeni gologa. Sve što ti je suvišno daj drugima, a kada dijeliš milostinju, neka ti oko ne bude stisnuto.・

Uz Toru i Tanah (hebrejsku Bibliju odnosno Stari Zavjet), i neusporedivo opsežniji Talmud (hebrejski: studij, učenje, proučavanje) temeljna je knjiga židovske religije, nastala 500. godine u Babilonu. Talmudski propisi su obvezujući za svakodnevni život prenoseći vjerniku biblijske poruke. Veliki židovski mudrac Hilel Stariji onima koji mrze bližnjega (što Talmud zabranjuje) ili mu na bilo koji način nanose zlo, u Talmudu (Šabat 31a) sažeto poručuje: „Ono što je tebi mrsko kada ti učine, nemoj učiniti ni bližnjemu・. Ta se rečenica smatra sažetkom čitave Tore, pa i samoga židovstva.

Židovska religijska praksa čvrsto je normirana: određeno je kada se mora učiniti najmanja propisana mjera činjenja dobrih djela i prema komu moraju biti usmjerena.

Židovstvo je vrlo osjetljivo na siromašne i nemoćne, a u drevno doba, kada je nastalo, to su bili prije svega udovice, siročad i stranci-pridošlice. Prema tim kategorijama stanovništva mora se imati najviše obzira i treba im pružiti najviše potpore, čemu su brojni primjeri u literaturi i običajima. U biblijskoj knjizi o Rut (Ruta) prikazan je drevni običaj ostavljanja uglova žitnoga polja nepožnjevenima, kako bi siromašni i udovice sa svojom siročadi sebi mogli priskrbiti hranu:

„Kad žetvu žanjete po svojoj zemlji, ne žanjite dokraja svoju njivu; niti pabirčite ostatke poslije svoje žetve. Ne paljetkuj svoj vinograd; ne kupi po svom vinogradu pale jagode, nego ih ostavljaj sirotinji i strancu!・ (Levitski zakonik 19, 9-10);

„Kad budete želi žetvu sa svoje zemlje, nemoj žeti dokraja svoju njivu niti pabirčiti poslije svoje žetve. Ostavi to sirotinji i strancu.・ (Levitski zakonik 23, 22);

„Kad žanješ žito na svojoj njivi pa zaboraviš koji snop, ne vraćaj se po nj; neka ostane došljaku, siroti i udovici da te Gospodin, Bog tvoj, blagoslovi u svakom pothvatu ruku tvojih. Kad jednom omlatiš svoje masline, više iza sebe ne pretražuj; neka to ostane došljaku, siroti i udovici. Kad obereš svoj vinograd, ne paljetkuj iza sebe; neka to bude za došljaka, sirotu i udovicu.・ (Ponovljeni zakon 24, 19-21)

Te Torine odredbe u Knjizi o Rut srećemo kao primjer primjene Zakona u ranoj praksi židovskoga stanovništva u drevnoj domovini. Pojava ovoga motiva upravo u Knjizi o Rut bitna je za budućnost, povijesnu i eshatološku, jer Rut je prabaka kralja Davida, iz čije loze će biti očekivani Mesija ・ izbavitelj. Tako je u ovoj biblijskoj knjizi, kao  u svojevrsnome proročkom tekstu, zajedno obuhvaćeno milosrđe prema slabima s izbavljenjem na ovome i u budućem svijetu: put u konačno izbavljenje vodi prije svega milosrđem.

Običaji činjenja dobrih djela i darivanja bližnjih prigodom nekih blagdana očuvali su se do danas, te je u više prigoda obvezno darivanje potrebitih. Primjerice, uz proslavu blagdana Purima obvezno je darivanje hrane prijateljima i siromašnim sugrađanima. Danas na svijetu gotovo i nema Židova koji gladuju, ali običaj međusobnog darivanja hrane se zadržao, jer se u tradicijskome židovstvu običaji ne gase prestankom okolnosti koje su ih izazvale, a teška neimaština je u siromašnim istočnoeuropskim židovskim zajednicama bila višestoljetni svakodnevni teret. I uz mnoge druge dane, blagdanske i radne, vezano je obvezno davanje milostinje, primjerice uz novogodišnje blagdane Roš Hašanu i Jom Kipur, te u vrijeme kada se dogodi smrt u obitelji. Milostinju treba dati i muškarac ako mu pri stavljanju ili skidanju tefilina (molitvenog remenja na glavi i mišici ruke), koji sadržavaju Božje riječi, ono padne na pod.

I u bračnim odnosima propisano je dobro ponašanje, osobito muža prema ženi: to nije pitanje njegove ili njezine više ili manje dobre volje, nego vjerska obveza. Stoga Talmud opominjući navodi da „Bog broji ženske suze・, pa će muž već u zemaljskom životu biti kažnjen ako sa svojom suprugom ne postupa na način pun poštovanja i ljubavi. Veliko poštovanje osoba duguje i svojim roditeljima, prijateljima i znancima, susjedima i sugrađanima, te se prema svima mora obzirno odnositi. Kada između ljudi već dođe do nesuglasica, prigodom posta na dan Jom Kipura obvezno je tražiti oprost od bližnjega kojega je vjernik povrijedio, ali je jednako obvezno i davanje oprosta molitelju.

Sve je ovo vezano uz nagradu na ovome svijetu. Od židovskoga vjernika zahtijeva se prije svega točno i dosljedno poštovanje 613 zapovijedi radi ostvarenja dobroga zemaljskog života, jer će se u doba Olam haba (Budućega svijeta) svaki pripadnik židovskoga naroda sigurno spasiti već samo stoga što je dio toga naroda. To bi se nekome moglo učiniti nepravednim, pa je dobro znati i to da židovstvo uči kako će se spasiti i svi pripadnici drugih naroda (religija), ako se za života drže načela njima namijenjenih u Sedam zapovijedi za Noine sinove (Sanhedrin 56b prema Postanak 9, 3-6). Njima su zabranjeni idolopoklonstvo, bogohuljenje i svako nasilje.

Samo činjenje dobrih djela u židovstvu ne predstavlja „ulaznicu u nebo・, nego je zapravo nagrada samo po sebi, jer obveza činjenja dobrih djela vjernika podsjeća na sreću što se rodio u krugu Izabranoga naroda, kojemu je Bog povjerio ulogu učitelja etike među narodima.

knjižničarka Židovske općine Zagreb, 7palmtrees@gmail.com

 

Naša Gospa (Dubrovnik), XVII (2011.), br. 45 17