PROČITANO

662

PUTA

OD 14.01.2018.

Žene Žirafe

Žene Žirafe: Okovane zbog tigra, zmaja ili dolara

Piše: Krešimir Raguž
Foto: Krešimir Raguž

http://www.jutarnji.hr/magazin/clanak/art-2008,7,5,,125463.jl

Naš reporter posjetio je sjeverni Tajland u kojem živi nekoliko tisuća Padaunga, izbjeglica iz Burme, koji preživljavaju isključivo od toga što su svoju tradiciju ‘prstenovanja’ žena pretvorili u turističku atrakciju

Malena Ma ima osam godina i oko vrata već desetetak bakrenih prstenova. Ramena njezine dvije godine starije sestre Sempe pritišće njih čak petnaest. U školu ne idu, a iako nije poznato kako provode slobodno vrijeme, zna se što moraju činiti kada se na ulazu u njihovo selo Nai Soi u Tajlandu pojave turisti. Ma, Sempe i tridesetak drugih tamošnjih djevojčica i djevojaka tada zauzmu pozu ispod bambusovih krovova svojih kućica, počnu glumiti nekakav rad na tradicionalnim tkalačkim stanovima, namjeste široke osmijehe i šou može početi. Za 20-ak tajlandskih bahta (oko tri kune) one tada poziraju, smješkaju se, sjedaju u krila i zapravo uveseljavaju svakoga tko im se približi s fotoaparatom ili kamerom. Na pitanje čemu cijela ova gungula, odgovor je krajnje jednostavan.

Ova djeca pripadnice su burmanskog (mianmarskog) plemena Padaung, širom svijeta poznatog po okivanju vratova svojih žena u bakrene prstenove, a dijelom i zglobova te koljena, zbog čega su zaradile i prilično neukusan nadimak - žirafe.

Ljudski ZOO

Turistima smo zanimljivi, ali varaju se ako misle da naše žene pate zbog prstenja.To je naša povijest i onaj kome se ne sviđa, neka nas ne gleda, kažu Padaunzi

Pa iako će aktivisti sa zapada ovu tradiciju prozvati nehumanom, a njezine “žrtve” zatočenicima u ljudskim zoološkim vrtovima, cijela ova populacija izbjeglica iz Burme od nje zapravo jedino i živi. Teško je reći da li u njoj i uživa, no nesumljivo većina hrane koja završi na njihovim stolovima dolazi upravo od turističkih dolara udijeljenim u zamjenu za fotografiranje. S obzirom na to da je Padaunga, koji u Tajlandu uživaju status izbjeglica, tamo nekoliko tisuća, niz je sela u kojima se može pronaći ova neuobičajena turističa ponuda. Razmjerno broju okovanih žena i turista spremnih platiti susret s njima, vjerojatno su tisuće zidova i regala zapadnog svijeta završile ukrašene zajedničkim fotografijama ovih last-minute avanturista i možda najneobičnijih žena današnjeg vremena.

Slon ljubimac

Reporteri Jutarnjeg nedavno su i sami posjetili sjeverni Tajland te se tamo susreli s Padaunzima. Kako bi se što lakše uživjeli u njihove živote u selu Nai Soi, na mjestu gdje svinje spavaju tik do dnevnog boravka, a ispred njega gotovo kao kućni ljubimac hoda ni manje ni više nego tri tone težak slon, zamolili smo da nam oko vrata zavežu improvizirane, na pola prepolovljene okove. Onako pogrbljeni, a riječ je zaista o prilično teškim žicama, jednog lokalnog starca zamolili smo za objašnjenje. “Zašto okovi?”

- Prema predaji, duhovi su se jednom naljutili na naše pretke. Poslali su tigra da ih dokrajči, ali su se ljudi sjetili staviti okove oko vrata da ih tigar ne može ugristi. Druga priča, u koju i sam vjerujem, kaže da smo nastali od zmaja i labuda. Kako su oni imali dugačke vratove, i mi smo odlučili naše žene uljepšati tako da im ih produžimo. Jedini način bio je ovaj s ogrlicama - ispričao je našem prevoditelju starac.

Čudna scena, nema što, jer se cijeli razgovor vodio u hladu katoličke crkve smještene na kraju sela. Padaunzi, naime, odnedavno u sve većem broju prelaze s budizma i animizma na katolicizam, pa još više iznenađuje njihova verzija nastanka plemena kojem pripadaju.

U trenutku kada se kamere ugase, a turisti udalje, prsti djece odmah se zavlače pod teške bakrene žice. Osmijesi s početka namještene priče nestanu

Tehnika kojom se to postiže ne može se nazvati nikako doli groznom. Ženskoj djeci ogrlice se počinju stavljati u dobi između pet i devet godina, a tempo ovisi samo o prilagodljivosti vrata te o količni bola koji je neizbježan. Iako su prstenovi u prošlosti bili od zlata i smjele su ih nositi samo djevojčice čistog podrijetla, rođene u srijedu, i to za punog Mjeseca, u posljednje “dolarima iskvareno vrijeme” zlato je postalo bakar, a okovi su postali stvarnost sve ženske djece iz plemena Padaunga.

Naravno da su vođe plemena u međuvremenu u “eter” pustile teoriju o ogrlicama kao oznaci ljepote, statusa i zaštite od drugih plemena, no povijest ne bilježi ove argumente. Zna se samo da je maksimalan broj krugova oko vrata 25 i ona žena koja ih uspije omotati oko sebe smatra se odličnom. Kao takva, i dobrom prilikom za udaju. Jasno da se u cijeloj ovoj teoriji naziru i obrisi muške dominacije u plemenu jer ovakva žena prstenje nikada ne može skinuti i pobjeći. Naime, svima koje ga dugo nose vratni mišići toliko oslabe da glavu više ne pridržava ništa osim ovih okova. Ona koja bi ih poželjela skinuti, umrla bi slomljenog vrata i vjerojatno ugušena.

Teško je reći jesu li one same svakodnevno opterećene ovom idejom, posebno mlađe članice plemena, no kada ih se pažljivije promotri, sreća na njihovim licima ipak se ne nazire. U trenu kada se kamere ugase, a turisti udalje, njihovi prsti odmah se zavlače pod teške bakrene žice. Na za Tajland uobičajenih 30 i više stupnjeva, nositi ovako nešto između glave i ramena zasigurno nije lako.

Kako smo ih zamolili za nešto dulje druženje, imali smo priliku vidjeti i ove scene. Osmijesi, s početka namještene priče, jednostavno nestaju i posebno djeca, onemogućena da to zaista i budu, ne kriju prazninu života na koji su rođenjem u ovom plemenu osuđena. Njihovi pogledi naposljetku ne traže prevoditelja. Sve postaje jasno shvaćanjem praznine koju nude.

Miroljubiv narod

Ne, one nikada ne potrče, nikada ne skaču, ne igraju se i zapravo jednostavno nikada ne dožive čistu fizičku slobodu. Kada smo onog starca i poznavatelja tradicija, koji nam je u međuvremenu prodao nešto suvenira, upitali za objašnjenje ovoga, mudro nam je odgovorio pričom o teškoj povijesti plemena koje je zapravo sretno što je uopće preživjelo.

- Padaunzi su oduvijek bili mirni poljoprivrednici i stočari, ali je problem bio u tome što nitko oko nas nije bio tako miroljubiv. Prva velika grupa iz Burme pobjegla je u provinciju Mae Hong Son krajem 19. stoljeća. Ostali su dolazili i još dolaze u Tajland, posebno u pokrajinu Chiang Mai, sve do danas. Shvatili smo da smo turistima zanimljivi, ali oni se varaju ako misle da su naše žene nesretne zbog prstenja. To je naša povijest i onaj kome se ne sviđa neka nas ne gleda. Svaka naša žena ili djevojčica ponosna je kada zaradi novac za svoju obitelj, a to je nešto što valjda svuda u svijetu znači isto - odrješit je bio starac.

Azil za žene

Kada smo završili razgovor s njim, još smo malo prošetali kroz selo. Složili smo se da je zaista teško suditi o ljudima koje tako malo poznajemo. Osuđivati tradicije bilo bi neumjesno. Prihvaćati ih zdravo za gotovo, bilo bi naivno.

Dolazak u Nai Soi i plaćanje za ono fotografiranje netko bi prozvao produljavanjem agonije zarobljenika u ljudskom ZOO-u. Ali, ne dati im ništa - e, to bi već bio grijeh jer toplina ovih ljudi ostavlja bez riječi. Zadubljene u ovu dvojbu na zemlju nas je spustila u pravi čas plasirana informacija. Finska i Novi Zeland, potaknuti apelima nekih humanitarnih organizacija, ponudile su azil svim ženama iz plemena Padaung koje požele skinuti okove sa svojih vratova.

Licemjeran zapadni svijet, kakav već jest, zaboravio je ovu velikodušnu ponudu osnažiti odgovorom na najvažnije pitanje. Kako im u toj “slobodi”, ako je se ikada zaista i dokopaju, bezopasno skinuti ogrlice. “Nikako”, odgovorili su Padaunzi umjesto nas. “Nije cilj skinuti nešto što je za nas čast. I vrlo lijepo pritom, zar ne?” upitali su za kraj.

Dobar izvor zarade
Svjetska javnost sve donedavno u priči o “ženama žirafama” nije pronalazila ništa sporno unatoč činjenici da njihove vratove okovi “krase“ već stoljećima. No, onda je prije nekoliko godina pozornost, i to ponajprije negativnu, na ovo pleme skrenuo netko kome to nipošto nije bio cilj. Naime, tajlandski poslovni čovjek Dhana Nakluang prozvan je da je Padaunge ilegalno prevozio iz Burme, i to isključivo kako bi ih iskorištavao u turističke svrhe. Navodno im je sagradio i cijelo lažno selo, gdje je njegova agencija organizirala posjete svim strancima željnim fotografiranja s tim ženama.

Afera je “pukla” kada je u selo došla policija te dio žena i djece odvela u prihvatilište.

No, ubrzo su svi vraćeni među svoje obitelji jer se otkrilo da je prijavu podnio načelnik jednog okruga koji gotovo sav turistički prihod temelji na identičnoj ponudi. I on je na svom području imao smješten dio plemena Padaung te je s njim imao dogovor o turističkim obilascima koje je naplaćivao. Sami pripadnici plemena u sukob se nisu miješali i cijelo vrijeme su isticali da im je svejedno tko zarađuje na njima sve dok i oni sami mogu nešto zaraditi.