Piše: Karmela Devčić
http://www.jutarnji.hr/j2/clanak/art-2008,7,28,,128015.jl
Što činiti kad za hotel nema novca, hosteli i sva jeftinija skloništa već su pretrpani dokonim i znatiželjnim ljudima koje je globalizacija tko zna zašto dovela na drugi kraj svijeta, a baš bi ovo ljeto u London ili New York?
Pati li putnik od sljedeće disproporcije - malo novca i puno avanturističkog duha - možda je rješenje prijaviti se na Hospitality Club na internetu i tamo potražiti neku lokalnu dušu koja će ga besplatno i dobrovoljno ugostiti, dati mu svoju sobu, madrac ili osigurati kakav siguran prostor gdje može rasprostrti vreću za spavanje.
Pri logiranju treba ispuniti obrazac u kojem pitaju za ime i prezime, godine, spol, zemlju iz koje dolazite, jezike koje govorite, životne snove koje imate te biste li ugostili, recimo, namjernike koji se nađu u Zagrebu, nedaleko od vašeg prozora. Potom možete pogledati koga sve u toj internetskoj zajednici ima i iz kojih su zemalja, poslati e-mail nekom od tih ljudi koji su u svom profilu napisali da su voljni na noć, dvije ili pet, šest ugostiti ljude na spavanju, možda i kakvom objedu, napisati im ponešto o sebi i upitati bi li se taj i taj datum mogli smjestiti gdje u njihovu domu.
“Kad sam 2002. išao na Svjetsko prvenstvo u Japan, ostao sam bez love u Yokohami, odaslao frendovima e-mail s pitanjem ima li tko koga u Japanu i što da radim. Prijatelj iz Hrvatske mi je javio za nekog Novozelanđanina, doktora kemije koji je tamo živio. Trznuo sam čovjeka e-mailom i frajer mi je odgovorio: ‘Nemaš frke stari, dođi kod mene’. Taj dan usred guste Yokohame i milijuna ljudi bio sam sam na svijetu, došao je po mene frajer u japankama, s čudnim naušnicama i dugom kosom…
Tri dana sam bio kod njega. Kad sam odlazio, skinuo sam dres i rekao: ‘Buraz, nemam ništa drugo, al’ evo ti dres! Jednog dana kad dođeš u Hrvatsku, budi kod mene koliko hoćeš i kad hoćeš.’ On me pogledao i rekao: ‘Gle, stari, Zemlja je okrugla, vjerojatno nikada neću doći kod tebe, ali kad netko pokuca na tvoja vrata, pobrini se za njega i to je kao da si meni vratio dug, iako to i nije dug’”, tako priču o Hospitality Clubu počinje Domagoj Jakopović, u virtualnom svijetu poznatiji kao Ribafish, inače jedan od urednika u Playboyu. Ne bi li vratio
“dug” japanskom Novozelanđaninu, Jakopović se logirao na Hospitality i od tada u svojem zagrebačkom stanu ugostio “malenu, promrzlu Japanku iz Niagate, jednog Nijemca, neki super bračni par Kanađana koji tako obilazi svijet, pa i jednu Švabicu…”
Igor Pasecky, 48-godišnji ekonomist zaposlen u Agrokoru, kaže da je član Hospitalityja oko godinu dana. Klub mu je preporučila kći “budući da mi već 20 godina zajedno putujemo, varijanta ruksak na leđa, šator, vreća, nekakvi jeftini hoteli…”.
U ovih godinu dana, što u njegovoj kući u Jastrebarskom, što u susjednoj kući u kojoj mu živi kći, odmarali su, spavali, jeli, domaće vino pili putnici Estonci, Česi, jedna španjolska obitelj, Francuzi, Talijani... “Mi Hospitality Club više koristimo da različiti ljudi dođu do nas negoli što smo sami tražili smještaj, jer u krajevima koji mene zanimaju, na Istoku, nema puno ljudi koji su u tom klubu.” Pasecky je globetrotter sa stažom, vidio je svijeta. Neki dan, eto, vratio se iz Portugala. “Kontakti preko Hospitalityja su mi bitniji da dobijem korisne lokalne informacije negoli da nađem smještaj.
U svakom turističkom vodiču po Portugalu piše da je najviši vrh Torre, ali nigdje ne stoji kako prići ili popeti se na njega. Za takvo što trebate informaciju nekog lokalca. Ili, kad sam prvi put išao u Tursku, ušao sam u agenciju u kojoj je čak radila Turkinja, ali ja sam pitao stvari o kojima ona nije imala pojma.” Nedavno je kod Paseckog u Jaski zanoćila vesela poljska obitelj iz španjolske Granade. I taman kad su se namjeravali zaputiti prema jugu, pokvario im se auto. Dok je Igor bio na poslu, Poljacima je u pomoć priskočilo cijelo susjedstvo.
Nema tome dugo da je bio u Urfi, na granici Turske i Sirije, rodnome mjestu proroka Abrahama, poznatoj točki hodočašća. Slučaj je htio da je preko Hospitality Cluba prenoći kod lokalnog profesora povijesti. Iduće godine se namjerava popeti na Aconcaguu, vidjeti Peru, Ekvador, Čile i Argentinu. Kad se dogovorite s nekim da vas primi, nema obaveze da mu morate vratiti gostoprimstvo, a domaćin nema obavezu vodati vas gradom, kuhati vam ručak ili nužno provesti vrijeme s gostom.
“Na Hospitality Clubu sve je stvar volje i želje”, priča iskusna Kosjenka Muk, Istranka, 31-godišnjakinja otvorena duha, defektologinja koja živi u Zagrebu, a preko Hospitalityja je upoznala ljude od Kuala Lumpura do Sjevernog mora. U Maleziji je, doduše, spavala u hotelu, ali je preko Hospitalityja srela lokalnog dečka koji joj je pokazao grad i odveo ju doma, pokazao kuću i upoznao s roditeljima, pričao o kulturi i običajima.
Preko Hospitalityja je spavala po Italiji, Irskoj, Engleskoj… teško je Kosjenku pratiti dok tako reda zemlje i domaćine do kojih je stigla. U svojoj kući u Istri nedaleko od Pazina sama je, zaključujem, ugostila omanje Ujedinjene narode. “Bili su mi parovi iz Amerike, Austrije, jedan čovjek iz Švicarske s dvoje djece, pa jedna Poljakinja, isto s djecom, onda par iz Švedske, Kanađanin… Kod Salzburga sam spavala u majušnoj sobici jedne studentice, u Firenzi u vrlo luksuznom stanu, u Irskoj u kamp-kućici, a prošla sam i sve varijante između toga.”
Iako žena koja putuje sama, nije imala loša iskustva. “Kad gledam profile potencijalnih domaćina, trudim se čitati između redova, naravno da je važno biti oprezan”, govori trezveno. Na Hospitalityju je, doduše, običaj da, ako ste kod nekoga odsjeli, kasnije napišete kako vam je bilo i kakva je to osoba, ti komentari služe kao vodič ostalim članovima.
Surfajući po profilima ljudi u raznim zemljama, lako ćete naći i puno komentara putnika koji se pod njihovim krovovima nisu osjećali ugodno. “Problem je u tome što to nitko stvarno ne provjerava, može se netko logirati s različitim ‘nickom’ i napisati pozitivne komentare sam sebi, a kad ono, iza toga stoji tip koji, recimo, voli pipkati cure koje mu zakucaju na vrata”, ‘analizira’ Domagoj Jakopović.
Tridesettrogodišnja Zagrepčanka Ana-Marija Vidjak, iskusna putnica, ali i domaćica mnogih namjernika u Zagrebu, kaže da je način na koji bira kod koga će odsjesti jednostavan i racionalno oprezan: “Gledam da to bude netko tko je već imao goste koji su o njemu napisali dobre preporuke te da je ta osoba nešto opširnije napisala o sebi, da steknem neki dojam”. “Idealno je upoznati se s čovjekom prije nego što mu uđete u stan, uvijek biti spreman da se snađete u slučaju da se nešto dogodi, da vam čovjek otkaže ili da zaključite da se ne osjećate sigurno.
Ja nisam dolazila kod svojih domaćina direktno doma, našli bismo se negdje, malo prošetali gradom, pa bi onda već stekla neki dojam”, govori Kosjenka i dodaje još jedan praktičan savjet: “Kad čovjek putuje u veće gradove turistička središta, može biti jako teško naći nekoga tko će ga ugostiti jer su ti ljudi pretrpani molbama. Zato je dobro istaknuti se nečim, otkriti nešto o svojoj osobnosti, da se zainteresiraju za vas, ako nekom pošaljete samo poruku ‘Prolazim kroz tvoj grad tad i tad, mogu li spavati kod tebe?’, a čovjek je pretrpan sličnim mailovima, male su šanse da dobijete smještaj. Ja izbjegavam one kojima u profilu stoje generalizacije tipa ‘ne primam Amerikance, pedere… ili volim lumpanje po noći, alkohol…’”
Većina globetrottera s kojima smo razgovarali kaže isto - gdje god se maknuli po bijelom svijetu, vidjet ćete Čehe, pa i globalno stvarno malobrojne Slovence… Hrvatski su putnici rijetkost jer je u nas kultura putovanja slabo razvijena, izuzimajući odlazak na more i pomodarske paket-aranžmane za daleke destinacije, koje si ionako rijetki mogu priuštiti. Hrvate, valjda, više zanimaju dobri auti. Kako reče Pasecky: “Imaš li dobar auto, svi će to vidjeti, a ako negdje otputuješ, to osim tebe i tvojih nitko ne zna…”
Pati li putnik od sljedeće disproporcije - malo novca i puno avanturističkog duha - možda je rješenje prijaviti se na Hospitality Club na internetu i tamo potražiti neku lokalnu dušu koja će ga besplatno i dobrovoljno ugostiti, dati mu svoju sobu, madrac ili osigurati kakav siguran prostor gdje može rasprostrti vreću za spavanje.
Pri logiranju treba ispuniti obrazac u kojem pitaju za ime i prezime, godine, spol, zemlju iz koje dolazite, jezike koje govorite, životne snove koje imate te biste li ugostili, recimo, namjernike koji se nađu u Zagrebu, nedaleko od vašeg prozora. Potom možete pogledati koga sve u toj internetskoj zajednici ima i iz kojih su zemalja, poslati e-mail nekom od tih ljudi koji su u svom profilu napisali da su voljni na noć, dvije ili pet, šest ugostiti ljude na spavanju, možda i kakvom objedu, napisati im ponešto o sebi i upitati bi li se taj i taj datum mogli smjestiti gdje u njihovu domu.
“Kad sam 2002. išao na Svjetsko prvenstvo u Japan, ostao sam bez love u Yokohami, odaslao frendovima e-mail s pitanjem ima li tko koga u Japanu i što da radim. Prijatelj iz Hrvatske mi je javio za nekog Novozelanđanina, doktora kemije koji je tamo živio. Trznuo sam čovjeka e-mailom i frajer mi je odgovorio: ‘Nemaš frke stari, dođi kod mene’. Taj dan usred guste Yokohame i milijuna ljudi bio sam sam na svijetu, došao je po mene frajer u japankama, s čudnim naušnicama i dugom kosom… Tri dana sam bio kod njega. Kad sam odlazio, skinuo sam dres i rekao: ‘Buraz, nemam ništa drugo, al’ evo ti dres! Jednog dana kad dođeš u Hrvatsku, budi kod mene koliko hoćeš i kad hoćeš.’ On me pogledao i rekao: ‘Gle, stari, Zemlja je okrugla, vjerojatno nikada neću doći kod tebe, ali kad netko pokuca na tvoja vrata, pobrini se za njega i to je kao da si meni vratio dug, iako to i nije dug’”, tako priču o Hospitality Clubu počinje Domagoj Jakopović, u virtualnom svijetu poznatiji kao Ribafish, inače jedan od urednika u Playboyu. Ne bi li vratio
“dug” japanskom Novozelanđaninu, Jakopović se logirao na Hospitality i od tada u svojem zagrebačkom stanu ugostio “malenu, promrzlu Japanku iz Niagate, jednog Nijemca, neki super bračni par Kanađana koji tako obilazi svijet, pa i jednu Švabicu…” Igor Pasecky, 48-godišnji ekonomist zaposlen u Agrokoru, kaže da je član Hospitalityja oko godinu dana. Klub mu je preporučila kći “budući da mi već 20 godina zajedno putujemo, varijanta ruksak na leđa, šator, vreća, nekakvi jeftini hoteli…”.
U ovih godinu dana, što u njegovoj kući u Jastrebarskom, što u susjednoj kući u kojoj mu živi kći, odmarali su, spavali, jeli, domaće vino pili putnici Estonci, Česi, jedna španjolska obitelj, Francuzi, Talijani... “Mi Hospitality Club više koristimo da različiti ljudi dođu do nas negoli što smo sami tražili smještaj, jer u krajevima koji mene zanimaju, na Istoku, nema puno ljudi koji su u tom klubu.” Pasecky je globetrotter sa stažom, vidio je svijeta. Neki dan, eto, vratio se iz Portugala. “Kontakti preko Hospitalityja su mi bitniji da dobijem korisne lokalne informacije negoli da nađem smještaj.
U svakom turističkom vodiču po Portugalu piše da je najviši vrh Torre, ali nigdje ne stoji kako prići ili popeti se na njega. Za takvo što trebate informaciju nekog lokalca. Ili, kad sam prvi put išao u Tursku, ušao sam u agenciju u kojoj je čak radila Turkinja, ali ja sam pitao stvari o kojima ona nije imala pojma.” Nedavno je kod Paseckog u Jaski zanoćila vesela poljska obitelj iz španjolske Granade. I taman kad su se namjeravali zaputiti prema jugu, pokvario im se auto. Dok je Igor bio na poslu, Poljacima je u pomoć priskočilo cijelo susjedstvo. Nema tome dugo da je bio u Urfi, na granici Turske i Sirije, rodnome mjestu proroka Abrahama, poznatoj točki hodočašća. Slučaj je htio da je preko Hospitality Cluba prenoći kod lokalnog profesora povijesti. Iduće godine se namjerava popeti na Aconcaguu, vidjeti Peru, Ekvador, Čile i Argentinu. Kad se dogovorite s nekim da vas primi, nema obaveze da mu morate vratiti gostoprimstvo, a domaćin nema obavezu vodati vas gradom, kuhati vam ručak ili nužno provesti vrijeme s gostom.
“Na Hospitality Clubu sve je stvar volje i želje”, priča iskusna Kosjenka Muk, Istranka, 31-godišnjakinja otvorena duha, defektologinja koja živi u Zagrebu, a preko Hospitalityja je upoznala ljude od Kuala Lumpura do Sjevernog mora. U Maleziji je, doduše, spavala u hotelu, ali je preko Hospitalityja srela lokalnog dečka koji joj je pokazao grad i odveo ju doma, pokazao kuću i upoznao s roditeljima, pričao o kulturi i običajima. Preko Hospitalityja je spavala po Italiji, Irskoj, Engleskoj… teško je Kosjenku pratiti dok tako reda zemlje i domaćine do kojih je stigla. U svojoj kući u Istri nedaleko od Pazina sama je, zaključujem, ugostila omanje Ujedinjene narode. “Bili su mi parovi iz Amerike, Austrije, jedan čovjek iz Švicarske s dvoje djece, pa jedna Poljakinja, isto s djecom, onda par iz Švedske, Kanađanin… Kod Salzburga sam spavala u majušnoj sobici jedne studentice, u Firenzi u vrlo luksuznom stanu, u Irskoj u kamp-kućici, a prošla sam i sve varijante između toga.”
Iako žena koja putuje sama, nije imala loša iskustva. “Kad gledam profile potencijalnih domaćina, trudim se čitati između redova, naravno da je važno biti oprezan”, govori trezveno. Na Hospitalityju je, doduše, običaj da, ako ste kod nekoga odsjeli, kasnije napišete kako vam je bilo i kakva je to osoba, ti komentari služe kao vodič ostalim članovima.
Surfajući po profilima ljudi u raznim zemljama, lako ćete naći i puno komentara putnika koji se pod njihovim krovovima nisu osjećali ugodno. “Problem je u tome što to nitko stvarno ne provjerava, može se netko logirati s različitim ‘nickom’ i napisati pozitivne komentare sam sebi, a kad ono, iza toga stoji tip koji, recimo, voli pipkati cure koje mu zakucaju na vrata”, ‘analizira’ Domagoj Jakopović.
Tridesettrogodišnja Zagrepčanka Ana-Marija Vidjak, iskusna putnica, ali i domaćica mnogih namjernika u Zagrebu, kaže da je način na koji bira kod koga će odsjesti jednostavan i racionalno oprezan: “Gledam da to bude netko tko je već imao goste koji su o njemu napisali dobre preporuke te da je ta osoba nešto opširnije napisala o sebi, da steknem neki dojam”. “Idealno je upoznati se s čovjekom prije nego što mu uđete u stan, uvijek biti spreman da se snađete u slučaju da se nešto dogodi, da vam čovjek otkaže ili da zaključite da se ne osjećate sigurno.Ja nisam dolazila kod svojih domaćina direktno doma, našli bismo se negdje, malo prošetali gradom, pa bi onda već stekla neki dojam”, govori Kosjenka i dodaje još jedan praktičan savjet: “Kad čovjek putuje u veće gradove turistička središta, može biti jako teško naći nekoga tko će ga ugostiti jer su ti ljudi pretrpani molbama. Zato je dobro istaknuti se nečim, otkriti nešto o svojoj osobnosti, da se zainteresiraju za vas, ako nekom pošaljete samo poruku ‘Prolazim kroz tvoj grad tad i tad, mogu li spavati kod tebe?’, a čovjek je pretrpan sličnim mailovima, male su šanse da dobijete smještaj. Ja izbjegavam one kojima u profilu stoje generalizacije tipa ‘ne primam Amerikance, pedere… ili volim lumpanje po noći, alkohol…’”Većina globetrottera s kojima smo razgovarali kaže isto - gdje god se maknuli po bijelom svijetu, vidjet ćete Čehe, pa i globalno stvarno malobrojne Slovence… Hrvatski su putnici rijetkost jer je u nas kultura putovanja slabo razvijena, izuzimajući odlazak na more i pomodarske paket-aranžmane za daleke destinacije, koje si ionako rijetki mogu priuštiti. Hrvate, valjda, više zanimaju dobri auti. Kako reče Pasecky: “Imaš li dobar auto, svi će to vidjeti, a ako negdje otputuješ, to osim tebe i tvojih nitko ne zna…”
bglavac
irida
edin.kecanovic
