Najdublja razina koja pokreće naše akcije poznaje samo dvije emocije - strah i ljubav. Ljubav i strah su dijelovi istog polariteta koji se konstantno isprepliće u našim životima. U intervalu između te dvije emocije leže sve ostale. Ljubav i strah su alfa i omega. Kad bismo se zapitali da li ljubav boli, iz nas bi progovarao strah.

Paradoksalno je, ali istinito, da u trenucima kad iskušavamo najjaču ljubav istovremeno osjećamo i strah. Zašto? Zato što se bojimo da će ljubav koju iskušavamo nestati. Iskušavamo strah zato što se bojimo gubitka, odbacivanja, nestanka. Ali zapravo stvari su puno drugačije. U trenutku nestanka sve ostaje isto kao što je i bilo, samo mijenja svoj oblik. Jedna manifestacija stanja prelazi u drugu.

No koji je pravi uzrok našem strahu kojeg iskušavamo u odnosima?
Pravi uzrok leži u uvjetovanosti. Mi smo naučeni dabismo dobili ljubav moramo ispuniti određene kriterije. Dok smo bili mali, morali smo ispuniti mnoge uvjete da bismo osjetili da nas okolina voli. Morali smo se ponašati na točno određen način. Zbog toga i danas ljubav stavljamo u okvire raznih uvjeta tj. stvaramo uvjetovanu ljubav.

Problem je u tome što ne znamo voljeti bez uvjeta. Jednostavno nismo naučeni na takav oblik ljubavi iako je on jedini pravi. Upravo ta uvjetovanost stvara strah u nama, strah da moramo biti takvi i takvi da bismo bili voljeni te da moramo davati na točno određen način da bismo rekli da znamo voljeti.

U nekom pogledu ako volimo na uvjetovan način, tada uvelike umanjujemo mogućnost svoje ranjivosti. Na taj način se štitimo od mogućih povreda. Nozar nije najveća povreda to što ne možemo iskusiti ljubav u njezinom punom potencijalu? Ranjivost je upravo ono što nas čini živima, što nam daje mogućnost napretka. Na svojim povredama i ranama učimo tko mi zaista jesmo. U jednom trenutku više nećemo doživljavati svoje povrede i rane u stilu da nas netko povrjeđuje ili ranjava već da imamo priliku za daljnji razvoj na kojem ćemo biti zahvalni.

U krajnjoj liniji kad smo u odnosu i iskušavamo strah, temelj našeg djelovanja nije odnos već osjećaj straha koji nas proganja. Zbog tog osjećaja činimo krive akcije, zbog tog osjećaja djelujemo nepromišljeno i impulzivno te zbog njega narušavamo odnose u kojima se nalazimo.
Strah je emocija koja zatvara, zarobljava, guši, uvlači i ne pušta, dok je ljubav emocija koja otvara, pušta, diše, odašilje, širii dijeli. Pa da li bismo osjećali da ljubav boli, ako uistinu iskušavamo ljubav? Odgovor glasi – ne.

Misao, uvjerenje ili vjerovanje da ljubav boli stvorile su radnje koje izabiremo, a koje su utemeljene na strahu. Jednostavno mi djelujemo putem radnji koje u nama stvaraju strah. Umjesto da se širimo mi se zatvaramo, pa naš mozak u skladu s tim i djeluje. Najbolje rješenje za to je slušati svoj unutarnji glas. Svatko od nas ima svoj "inner voice" koji nas uvijek usmjerava prema ispravnom putu. Pitanje je samo da li ga čujemo i slušamo. On je ključna spona za ispravnost misli, emocija i akcija u našem životu.

Nemoguće je vjerovati da ljubav donosi bol. Ljubav je nevjerojatan osjećaj koji nema veze s boli. Negativne emocije nikada nisu niti će biti dio osjećaja ljubavi. One su samo stvar našeg vjerovanja. Bol koju osjećamo proizlazi iz naših sumnji, strahova, nesigurnosti i starih rana. Bol se javlja u trenutku kad zaključimo da neki odnos trebamo, umjesto da je on izbor naših želja. Zašto nije točno da neki odnos trebamo? Zato što ako nešto trebamo izvana, znači da nam to isto nedostaje iznutra. Dakle ne trebaju nam vanjski podražaji, već unutarnji.

Činjenica da neki odnos trebamo nastaje kad uđemo u njega s osjećajem nekog nedostatka za kojeg se nadamo da će u odnosu nestati. Međutim, prije ili kasnije shvatimo da nije tako. Iako smo toga svjesni, i dalje ostajemo u odnosu jer ne želimo ponovno iskusiti prazninu koju smo iskušavali prije nego što smo stupili u odnos. Ovo je još jedan od uzroka nastanka straha u odnosu i činjenice da ljubav boli.

Da bismo izbjegli ovakve odnose, bitno je da naučimo prihvatiti sebe, jer ništa od gore navedenog nema veze s ljubavlju koju osjećamo već sa strahom kojeg osjećamo. A uzrok straha leži u pomanjkanju onoga zbog čega smo uopće ušli u neki odnos.

Prvi odnos kojeg je potrebno uspostaviti jest odnos sa samim sobom. Prvo što trebamo naučiti jest voljeti, poštivati i brinuti se o sebi. Tek kad spoznamo svoju vrijednost moći ćemo spoznati i tuđu. Upravo zbog nepoznavanja vlastite vrijednosti osjećamo strah u trenucima koji bi trebali biti blagoslovljeni, u trenucima ljubavi. Zbog straha se grčimo, zatvaramo i pokušavamo uzeti što više djelića od osobe s kojom smo u odnosu. Zbog straha uništavamo odnose zato što ne ostvaruju naša očekivanja o tome kakva bi druga osoba trebala biti. Umjesto da se brinemo o sebi u odnosu, mi razmišljamo o drugima. Fokus nam zauzima pogrešnu metu, krivi cilj i tada počinjemo uništavati odnose.

Svrha odnosa nije u zarobljavanju druge osobe, već u svjesnom odlučivanju koji dio sebe želimo istražiti, pokazati i oživjeti. Odnosi nam služe da brže napredujemo, da brže rastemo i brže skidamo iluzorne zavjese koje stoje na putu našeg oslobođenja. Odnosi su tu da nam pokažu tko mi uistinu jesmo, jer imajući nekog pored sebe zapravo imamo ogledalo koje nam govori što možemo biti, što ne želimo biti te što jesmo.

"Cvijet treba sunce da postane cvijet, čovjek ljubav da postane čovjek."
(Phil Bosmans)

www.proaktiva.hr