Zanimljivosti

Preuzeto sa:  jutarnji.hr

Zašto je čovječanstvo osuđeno na propast?

Istraživanja psihologa u posljednjih nekoliko desetljeća otkrila su neke zapanjujuće činjenice o prosječnim ljudima. Kada se pet studija iz tog opusa izdvoji, čini se da za ljudsku vrstu nema mnogo nade, odnosno da je osuđena na propast, piše cracked.com.

Istraživanje konformizma (1953.)

Psiholog Solomon Asch izveo je niz eksperimenata kojima je pokazao moć konformizma. U njima su sudionicima predstavljeni jednostavni vizualni testovi s očitim rješenjima. Osim ispitanika u prostoriji su sjedili i lažni sudionici koji su trebali dati krivi odgovor.

Jedan od zadataka bio je odgovoriti kojoj crti na desnoj strani odgovara crta s lijeve strane. Rješenje je očito, međutim, čak 32 posto ispitanika odgovorilo je pogrešno pod utjecajem krivih odgovora lažnih sudionika testiranja. Postavlja se pitanje koliki bi postotak bio kada bi rješenje bilo manje očito?

Mnogi ljudi će reći: "Hvala bogu da nisam konformist", međutim, činjenica je da se i tzv. buntovnici najbolje osjećaju u nekom novom "krdu".

Samaritanski eksperiment  (1973.)

Prema novozavjetnoj priči dobri Samaritanac, koji je putovao iz Jeruzalema u Jerihon zaustavio se kako bi pomogao čovjeku kojeg su razbojnici opljačkali i ozlijedili, dok su drugi, uključujući i svećenika, samo prošli pored njega.

Psiholozi John Darley i C. Daniel Batson istražili su kakav utjecaj ima vjerska moralna poruka na ponašanje običnih ljudi.

Njihovi ispitanici bili su seminarski studenti. Polovica studenata trebala je održati predavanje na temu dobrog Samaritanca, dok je druga skupina imala zadatak govoriti o mogućnostima zapošljavanja. Sudionicima su određena različita vremena održavanja predavanja tako da su neki bili u žurbi, a drugi ne. Na putu prema dvorani u drugoj zgradi prolazili su pored čovjeka koji je izgledao kao da je ozlijeđen, odnosno da mu je potrebna pomoć.

Rezultati su pokazali da ljudi koji su držali predavanje na temu dobrog Samaritanca nisu zastali u većem postotku od onih drugih. Naprotiv, ključni čimbenik bilo je vrijeme. Oni koji su ga imali više češće su se zaustavili. Samo 10% studenata koji su žurili na predavanje zaustavilo se kako bi pomoglo čovjeku u nevolji.

Zaključak je da prosječni ljudi uglavnom nisu ništa bolji od političara koje rado kritiziraju kada se nađu u istoj situaciji. Mogli bi čak reći da je osuđivanje njihova licemjerja samo još jedan oblik licemjerja.

Testiranje ravnodušnosti prolaznika  (1968.)

Kada je u SAD-u 1964. ubijena jedna žena mediji su javili kako je 38 ljudi vidjelo i čulo napad, no nitko nije ništa poduzeo. John Darley i Bibb Latane istražili su koliko je ovoj pojavi pridonijela činjenica da je u incidentu sudjelovala veća skupina ljudi.

Dobrovoljce su postavili u odvojene prostorije uz obrazloženje kako se od njih očekuje da interfonom razgovaraju o vrlo povjerljivim osobnim stvarima. Tijekom razgovora jedna od osoba u komunikaciji simulirala je epileptični napad. Rezultati su pokazali da je čak 85 posto ispitanika priskočilo u pomoć kada su bili sami u kontaktu s "epileptičarom". Međutim, kada su u komunikaciji sudjelovale četiri osobe, taj se postotak smanjio na samo 31 posto.

Zaključak je da će ljudi u masi, u slučaju neke nesreće, odgovornost za pružanje pomoći uglavnom prebaciti na druge. "Sigurno će netko priskočiti i pomoći gospođi na cesti“, uobičajen je i dovoljan izgovor da ne učinimo ništa.

Eksperiment u 'zatvoru Stanford'  (1971.)

Psiholog Philip Zimbardo odlučio je ispitati kako zatočeništvo djeluje na zatvorenike i njihove čuvare. Podrum odjela za psihologiju na Stanfordu pretvorio je u zatvor. Ispitanici su se javili na oglas u novinama prema kojem su za sudjelovanje trebali dobiti 15 dolara na dan. Studija je trebala trajati dva tjedna.

Nakon što su prošli zdravstvene i psihološke preglede podijeljeni su u dvije skupine - zatvorenike i čuvare. Svi su bili muški studenti. Zimbardo je sebe postavio za nadzornika. U igranju uloga gotovo sve im je bilo dopušteno.

Već nakon prvog dana zatočeništva situacija je postala ozbiljna. Zatvorenici su organizirali pobunu i zabarikadirali se. Čuvari su to iskoristili kako bi protiv njih upotrijebili aparate za gašenje požara. Nakon toga stvar je izmakla kontroli. Neki su čuvari počeli tjerati ispitanike da spavaju na golom betonu ili im ograničili pristup zahodu. Tjerali su ih da izvode ponižavajuće vježbe i čiste zahodske školjke golim rukama.

Zapanjuje činjenica da se punih šest dana nitko od zatvorenika nije sjetio odustati od istraživanja. Psiholozi su zaključili kako u sličnim situacijama samo strogi zakoni sprječavaju obične ljude u nasilju nad drugima. Sjetimo se samo Vijetnama ili Abu Ghraiba.

Miligramov eksperiment (1961.)

Tijekom suđenja nacističkim zločincima u Nürnbergu mnogi od optuženih nastojali su se prikazati kao obični ljudi koji su samo izvršavali naređenja.

Stanley Miligram je stoga odlučio provesti studiju kako bi ispitao spremnost ljudi na slijeđenje autoriteta.

Sudionicima je rekao kako trebaju igrati ulogu učitelja koji će testirati drugog sudionika - učenika u zasebnoj prostoriji. Učenik je bio glumac. Ispitanici su nakon svakog krivog odgovora 'učenicima' trebali dati elektrošok. U istoj prostoriji s 'učiteljima' bili su voditelji istraživanja u bijelim kutama koji su ih nadzirali i savjetovali. Elektrošokovi su krenuli od blagih od 45 volti, a sa svakim pogrešnim odgovorom napon se povećavao.

Mnogi ispitanici osjećali su se nelagodno kada su čuli krike 'učenika' priključenih na struju. Međutim, voditelji su ih hrabrili da nastave s istraživanjem. Između 61 i 66 posto 'učitelja' ostalo je u igri i nakon što je struja dosegnula napon od 450 volta, a 'učenici' odavno bili bez svijesti. Zaključak je da će uz ohrabrenje ili naredbu autoriteta prosječni ljudi bez većih problema drugima zadati bol.

Isti eksperiment ponovljen je s psićem, samo što je ovaj put bio stvaran. Od 26 ispitanika 20 njih bilo je spremno pustiti najveću voltažu kroz njegovo tijelo.  (njd)