Zašto baš Godina Caritasa?

biskup Mate Uzinić*

Prvi razlog je to što je Godina Caritasa naš odgovor

na svetopisamsku, osobito evanđeosku poruku koja nas

poziva na djelotvornu ljubav, solidarnost i požrtvovnost.

Sjetimo se: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje

braće, meni učiniste!・ (Matej 25, 31-46) ili razmišljanja

sv. Ivana koji u djelotvornoj ljubavi prepoznaje

nasljedovanje Božje ljubavi i znak prepoznavanja da

smo Božji: „Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio

vas・ (Ivan 13, 34). Sve ovo proizlazi iz činjenice da je u

Bogu zadnji temelj svake ljubavi: „Kao što je Otac ljubio

mene, tako sam ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi・

(Ivan 15, 9-10).

Drugi razlog je to što je djelotvorna ljubav, solidarnost

i požrtvovnost ・ bitna dimenzija Crkve. Djelotvorna

ljubav postavila se Crkvi kao zahtjev na samom njezinu

početku: „Pronađite, braćo, između sebe sedam muževa

na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti

nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi

i posluživanju Riječi・ (Djela apostolska 6, 3-4). Pavao

uspoređuje Crkvu s tijelom i udovima. Tom tijelu je glava

Krist (Prva Korinćanima 12, 26; Efežanima 5, 30), a

Duh Sveti je onaj koji sve udove međusobno povezuje i

ujedinjuje, oživljuje i uvodi u istinu evanđelja, obogaćuje

raznolikim darovima, ali i budi svijest da ako jedan ud

trpi, trpe i svi udovi, ako je jedan počašćen, počašćeni su

i svi ostali. Ta svijest o osjećaju udova jednih za druge

u tijelu Crkve kojemu je Glava Krist posebno dolazi do

izražaja na Drugom vatikanskom saboru koji je na nov

način utisnuo u našu svijest odgovornost Crkve i svakoga

pojedinog vjernika za svijet u kojemu živimo, pozvao

nas na dijalog i odgovornost za goruće probleme svijeta

u kojemu živimo, ali i da svoj pogled podignemo s vlastitog

dvorišta na cijeli svijet kako bismo mogli postati

djelotvorni graditelji civilizacije ljubavi. „Karitativna

djelatnost danas može i treba obuhvatiti sve ljude i sve

ljudske potrebe. Posvuda ima ljudi kojima nedostaje hrane

i pića, odjeća, stan, lijekovi, rad, pouka, sredstva nužno

potrebita za doista ljudski život onih koje tare bijeda

ili slabo zdravlje, trpe progonstvo ili su u tamnici ・ tu

ih kršćanska ljubav treba tražiti i naći, tješiti zauzetom

skrbi i pridići pružanjem pomoći・ (dekret Apostolicam

actuositatem o apostolatu laika, 8).

Treći je razlog to što unatoč brojnim problemima u

našoj Biskupiji koliko-toliko funkcioniraju druge dvije

dimenzije kršćanskog djelovanja ・ službe navješćivanja

i posvećivanja ・ dok je ova dimenzija gotovo potpuno

zanemarena. Budući da je djelotvorna ljubav teološki

imperativ i nezaobilazan zahtjev prave crkvenosti bez

nje nije moguće vršiti nikakvu evangelizaciju. „Crkva

se može potpunije ostvariti tek u onim zajednicama koje

ozbiljno shvaćaju svoje služiteljsko djelovanje i nastoje

ga provoditi kao bitnu dimenziju svoje crkvenosti i svoNaša

Gospa (Dubrovnik), XVII (2011.), br. 45 9

ga identiteta. Zbog ovoga se moramo upitati nije li vrlo

manjkava crkvenost onih župnih zajednica, pa i cijele

mjesne Crkve jer smo mi odraz jedni drugih, koje imaju

slabo i nikako razvijenu ili uopće ne postoji karitativna

djelatnost?・ (Ante Ančić).

Osim ovih temeljnih odgovora zašto baš Caritas postoje

i neki praktični razlozi. Prije nego ih spomenem

želio bih da se prisjetimo ratnih godina ili potresa u Dubrovniku

15. travnja 1979. ili u Stonu 5. rujna 1996. i

pomoći koju smo primali i dijelili. I to nam je pomoglo

da preživimo. Imamo li nakon ovoga pravo ne primijetiti

potrebu drugih, bez obzira o kome i gdje se radilo? Budući

da nas slične nepogode mogu opet snaći, sebi jednostavno

ne smijemo dopustiti luksuz da ne primijetimo

one koji su u nevolji i ne organiziramo im nekakvu pomoć,

ali i molitvenu potporu i suosjećanje. Sve to može

nam poslužiti kao poticaj otkrivanja situacije u kojoj će

se vrlo brzo od nas tražiti kvalitetan karitativni angažman

na našem području. O čemu je riječ? O činjenici da

će Republika Hrvatska vjerojatno uskoro ući u Europsku

uniju što će našu Biskupiju staviti u posebnu situaciju.

Mi smo na granici i okruženi granicama što znači da smo

prvi na udaru budućega velikog priljeva izbjeglica. Kao

Crkva moramo biti spremni na tu situaciju, a to ne ćemo

biti ako se prethodno, prije svega stvaranjem vrlo dobro

organizirane i uhodane mreže župnih karitasa u kojima

ćemo nadam se uspjeti angažirati dovoljan broj dragovoljaca,

na to ne pripremimo. Osobno mislim da je za to

krajnji čas.

Jedan od problema nedjelotvornosti našega dosadašnjeg

djelovanja na tom planu bio je u tome što smo karitativnu

ljubav shvaćali isključivo kao dijeljenje pomoći

koju nam je dostavila ova ili ona organizacija, kasnije se

to pretvorilo u pisanje potvrda kako bi Biskupija iz svojih

fondova tu pomoć dala onima koje smo mi ocijenili

kao one koji su potrebni ・ puno puta je to bilo pilatovsko

pranje ruku i prebacivanje odgovornosti na drugoga ・ a

zaboravili smo da je karitas puno više od toga, da je on

buđenje vlastite svijesti, a zatim i svijesti onih koji su

nam povjereni o potrebi stavljanja sebe samoga i onog

što imam na raspolaganju, najprije onima koji su potrebni

pokraj mene ・ prvotna dužnost je župne zajednice da

se pobrine za potrebne na području svoje župne zajednice

・ a onda i za one koji su daleko od mene, ali im ja

svojom ljubavlju mogu prići blizu. Podsjećam na akciju

skupljanja pomoći za gladne u Africi, uz zahvalu svima

koji su se angažirali, kako bih iznio misao da bi mnogi

naši vjernici doista htjeli pomoći i sudjelovati u različitim

karitativnim akcijama, ali ne znaju kako. Mi smo oni

koji im trebaju reći kako će i koji trebaju prednjačiti svojim

primjerom. Vezano uz prvotnu odgovornost župne

zajednice podsjetio bih na načelo supsidijarnosti koje,

kako ističe papa Benedikt XVI. u okružnici Caritas in

veritate (br. 58), treba ostati čvrsto povezano s načelom

solidarnosti i obrnuto, jer supsidijarnost bez solidarnosti

upada u društveni partikularizam, dok solidarnost bez

supsidijarnosti upada u sustav pomoći koji ponižava potrebitoga.

Iako Papa u prvom redu misli na međunarodne

odnose i pomoć, isto vrijedi i na našim razinama. Cijela

Biskupija treba biti solidarna s onima koji su potrebni, ali

je jedino načelo supsidijarnosti (koje zahtjeva prvotnu

odgovornost župne zajednice), sposobno očuvati potrebitog

od poniženja koje se sigurno događa ako mu se jednostavno

napiše potvrda i s njom ga se otpravi u ・svijet・

i onima koji se po tom pitanju osjećaju manje odgovorni.

U Dubrovniku 27. rujna 2011.

dubrovački biskup