Snimio Davor KOVAČEVIĆ

 

Uoči skorašnjeg odgovora iz Bruxellesa kojim će se odlučiti sudbina za više od osam tisuća radnika u »3. maju«, »Kraljevici«, »Brodotrogiru« i »Brodosplitu«, o najcrnjem scenariju, ali i još uvijek mogućim izlazima za spas ove strateški važne industrije u Hrvata razgovarali smo s poznatim stručnjakom s Ekonomskog instituta Slavkom Kulićem.  

Što će se dogoditi ako Hrvatska ostane bez brodogradnje?

– Bez brodogradnje, gospodarstvo Hrvatske će nestati jer je većina naše nacionalne ekonomije vezana je uz ovu industriju. Onaj tko bude vlasnik preostalog u gospodarstvu, taj će ubuduće određivati i formu života na ovim prostorima, od Ustava, zakona i svega ostalog. Oni koji pokušavaju napraviti okvir moraju znati da se prije radi slika, a tek onda okvir. To što će Hrvatska ostati bez svojih brodogradilišta nije ništa u odnosu na što još čeka ovaj narod kojeg će politička vlast žrtvovati u političke svrhe i »cilj svih ciljeva«, a to je uključenje u Europsku uniju. U tu umjetnu asocijaciju, s ovakvom politikom i ponašanjem državne vlasti, ući ćemo kao objekt, a ne kao subjekt civilizacije. Politička vlast Hrvatske vidi samo i isključivo sebe u birokratskoj strukturi Europe i nimalo ih ne brine od čega će ovaj narod i radnici živjeti. Što će to i tko čuvati interese hrvatskog naroda ako stranci kupe sve što vrijedi?! Ako ništa ne proizvodimo i ne izvozimo, članstvo u takvoj Europi postaje besmisleno. Hrvati na ovaj način neće imati priliku da budu ni podanici, ni najamnici jer strani kapital ima svoju vrijednosnu strukturu koja prati interese kapitala i zato je krajnje vrijeme da pobjegnemo od ove društvene nesreće.

Politika je problem

Govorite kao najljući euroskeptik.
– Nisam ni pesimist ni optimist, samo javno i odgovorno kažem istinu. Dosad sam napisao pet knjiga o Europi i vrijeme je potvrdilo njihov sadržaj. Ovih dana imenovan sam direktorom američkog Instituta za svjetske probleme za Europu i ne želim štedjeti ovaj narod od istine. Europska unija samo je još jedan oblik pljačke jer kao što je nekad u povijesti Europa pljačkala druge kontinente, tako danas kroz Europsku uniju pljačka istočnu Europu. Europske direktive su ultimativne, ocijenio bih ih kao teži oblik staljinizma. Da kojim slučajem te direktive primamo iz Moskve, sigurno je da bi se pobunili protiv njih. Ovako, šutke ih prihvaćamo. Ne znam zašto nikad nitko nije raspravio ni u vjerskom, političkom ni znanstvenom determinizmu posljedice jednog takvog ultimativnog odnosa prema Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi. Oni žele da kupujemo njihovu robu, tako i brodove, da ostanemo bez domaće proizvodnje. Sve što naša politička vlast stavlja u funkciju političke svrhe proizlazi iz funkcionalnog aspekta Europske unije da sociološko-psihološki principi izostavljaju iz prosuđivanja takvog članstva i suživota. Nitko ne spominje što će se dogoditi s nama kada postanemo članica Unije. Tog trenutka spustit ćemo se na onu potrošnju na razini koje proizvodimo. Drugim riječima, manje ćemo proizvoditi i još ćemo manje trošiti.   

Gdje smo pogriješili s brodogradnjom?
– Brodogradnja je kralježnica hrvatske proizvodnje u posljednjih šezdeset godina, po brodu smo postali i ostali prepoznatljivi u svijetu. Istina, gradili smo skupe brodove jer su brodogradnju vodili inženjeri, a ne ekonomisti. Iza toga stajala je bivša država koje je to financirala premiranjem brodogradnje jer je postojala nacionalna valuta. Hrvatska nema ni financijsku ni ekonomsku moć da podupire takvu brodogradnju u kojoj stranci dobivaju veću vrijednost od one koje plaćaju. Osim toga, kuna je samo prijelazno, transakcijsko sredstvo.

Pod udarom špekulantskih principa u međunarodnim razmjerima, u kojima se cijena čeličnog lima mijenja svakih 15 do 20 dana, a u posljednje tri godine varirala je između 600 i 1.700 dolara, hrvatska brodogradnja napuštena od države sama više ne može pronaći moguće u nemogućem. Toga moramo biti svi svjesni, baš kao i činjenice da nemamo ni sirovinsku bazu odnosno domaće željezare koje bi pratile proizvodnju na navozima. Nemamo ni monetarnu, a još manje neovisnu političku vlast Republike Hrvatske koja sada pod svaku cijenu napušta spašavanje nacionalne brodogradnje. Pitanje brodogradnje pokušava se riješiti s naslova političkog restrukturiranja odnosno privatizacije škverova, a to vodi ka njihovoj likvidaciji. Zaključno, nije problem u brodogradnji, već u politici.

Brodogradilišta moraju opstati

Pred zaključnim smo pečaćenjem sudbine domaćih škverova. Što se u ovom trenutku uopće može više učiniti da se hrvatska brodogradnja ili barem jedan njezin dio uspije održati?
– Mi još uvijek imamo mogućnost da u koncepciji dugoročnoga razvitka Hrvatske po prvi put damo značenje i prvenstvo jadranskoj orijentaciji, u kojoj bi brodogradilišta, ili barem jedan dio njih, itekako dobili na značaju i smislu. To znači gradnju brodova za domaće brodare. Jadranska koncepcija podrazumijeva i jači značaj povezivanju otoka s kopnom što bi otvorilo gradnju trajekata za svaki veći otok, baš kao i manjih i brzih brodova za naše najudaljenije otoke kao što su Vis, Korčula i Lastovo. Time bi velikim dijelom zaposlili kapacitete naših brodogradilišta, uz nove narudžbe iz inozemstva jer, bez obzira na ovu recesiju, oceani čekaju nove brodove s obzirom na to da je dobar dio svjetske flote zastario. To opet otvara mogućnost da se neka od brodogradilišta upodpune s remontom i popravcima brodova. Brodogradilišta, sigurno je, nemaju razloga biti zatvorena, još manje da umru.

Azija je pobijedila i slomila model razvoja Zapada u kojem kapitalizam napušta tržište i pribjegava vojsci i oružju, napuštajući svoje institucije. Svijet ulazi u nasilnu preraspodjelu u kojoj moćni jedu slabe, u kojoj brzi jedu spore, mali nestaju na račun opstanka velikih. Europski odjel Institute On World Problems, koji odnedavno vodim, traži novi civilizacijski ustroj jer u ovoj nasilnoj preraspodjeli, civilizacije i kulture malih naroda nestaju. Samo ako poštujemo ekonomsku i tehnološko-tehničku logiku možemo se tome odhrvati. To moramo osvijestiti. Sve ovo što se događa tek je prvi razred onoga što se dogodilo, da ne spominjem ono što bi tek trebalo uslijediti.

Čak i kad bismo to uspjeli osmisliti za brodogradilišta u ovom »cajtnotu« završnih "pristupnih pregovora" s Europskom unijom, opet bismo bili u istim problemima s navozima. Tako je gotovo dva desetljeća.  Orijentaciju i zapošljavanje kapaciteta brodogradilišta kroz gradnju vlastite trgovačke i putničke flote mogu dopustiti samo oni najjači, poput Kine i Koreje, koji se odbijaju povinovati bilo kakvim pravilima WTO-a, upumpavajući obilate državne novce u navoze, a sa svojim resursima još su u poziciji da diktiraju cijenu čelika. Hrvatska ne barata nikakvim »inputima« koji izravno utječu na cijenu koštanja broda.

– Izlaz bi se mogao naći u tome da naša brodogradilišta sklope dugoročne ugovore za željezarama i čeličanama u svijetu, čak i na načelu zajedničke izgradnje broda po principu »joint venture«, a ne da kao sada do čelika dolazimo preko više ruku. Na taj način izbjegli bismo špekulacije. Otklanjanjem tog izvanjskog udara na cijenu broda na nama bi bilo samo da počnemo respektirati ekonomsku logiku proizvodnje na navozima, što znači više kvalitetnih ekonomista koji bi, uz inženjere, vodili brodogradilišta. Ekonomisti bi tu morali staviti odgovornost, ne po naknadnoj već unaprijed smišljenoj koncepciji. Drugim riječima, da se financijska logika i kalkulacija ne radi nakon, već precizno definira prije samog početka gradnje broda. Treba jednom zauvijek dokinuti i praksu da politika manipulira nadzornim odborima i upravama u brodogradilištima. Brodogradnjom se moraju baviti ljudi kojima je stalo do ove Hrvatske i onoga što proizvodimo i prodajemo svijetu. Jer, svijet će nas cijeniti po onome što pridonosimo, a ne što od njega prosimo. 

http://www.novilist.hr/hr/Vijesti/Gospodarstvo/Zapad-kroz-EU-pljacka-istocnu-Europu