Iako je povijest čovječanstva i prirode obavijena velom tajni i na izvjestan način nedokučiva, povezani smo s njom i nastavljamo je preko mnogih spona. Postoje nebrojeni tragovi koje nam je ostavilo čovječanstvo prošlosti, a koji danas stoje pred nama i govore nam o njihovu životu, iskustvu, snovima i težnjama.

Razumijevanje ovih tragova važno je za čovjeka koji traži viziju budućnosti, baš kao što je moreplovcu, za novo putovanje, važna karta. Iako je ona nepotpuna i ne može predvidjeti sve opasnosti putovanja, svaki će ucrtani svjetionik, greben, obala ili luka biti dragocjeni i životno važni tijekom putovanja. Jedan dio te karte, jedan trag koji smo dobili u nasljeđe, za čovjeka današnjice je i pismo. Kroz njega prepoznajemo univerzalnu potrebu čovjeka za prenošenjem i čuvanjem iskustava.

Karta za ovu plovidbu po pismima prilično je oštećena i iskidana vjetrovima povijesti pa ako je i ne možemo u potpunosti rekonstruirati, njeni nam dijelovi mogu poslužiti kao spomenici jedne neutažive, ali izuzetno djelotvorne težnje za istinom.

I. PIKTOGRAFSKO ILI SLIKOVNO PISMO

Piktografsko ili slikovno pismo jedan je od najstarijih oblika sustavnog zapisivanja misli i događaja. Sastoji se od, kao što mu sam naziv kaže, niza pojednostavljenih sličica pri čemu svaki pojedini znak ili sličica doziva u čitaočevu svijest stanovite događaje i stvari što ih on asocijativno veže uz taj znak. Nizanjem i grupiranjem znakova ili sličica moguće je prikazati neki događaj ili fiksirati neku misao. Za piktografsko je pismo svojstveno to da ga nije potrebno posebno učiti, da nema točno određen i konačan broj znakova niti znakovi imaju točno određen oblik ili značenje. S jedne strane u tome leži prednost piktografije jer takvo pismo nadilazi granice jezika, pa je manje-više razumljivo ljudima koji ne govore istim jezicima. S druge strane, takve znakove može pročitati sam onaj tko zna njihovo značenje. Upravo nam ta neposrednost piktografskog pisma onemogućuje da saznamo nešto više o jeziku naroda koji ga je stvorio.

Najpoznatije slikovno pismo svakako su egipatski hijeroglifi. Iako su riječju hijeroglifi Grci prvenstveno označavali drevno egipatsko pismo, od XIX. st. ta se riječ počinje upotrebljavati kao izraz za označavanje svih slikovnih pisama starih naroda.

Slikovnim se pismom na ovaj ili onaj način služimo i danas. Strelica koja ukazuje na smjer kojim trebamo krenuti, većina prometnih znakova i sl., elementarni su piktografski oblici u svakodnevnoj upotrebi.

II. IDEOGRAMSKO PISMO

Ideogramsko pismo nastalo je iz potrebe za predočavanjem riječi koje nije bilo moguće jednostavno naslikati i u tom smislu predstavlja viši razvojni stupanj piktografije. Ideogrami ne predstavljaju događaje shematskim crtežima kompletnih figura ili predmeta, nego crtežima reduciranim do osnovnih, karakterističnih elemenata predmeta koji se prikazuju. To znači da se npr. za pojam čovjeka više ne crtaju svi dijelovi njegova tijela, nego samo jedan, i to onaj najkarakterističniji koji postaje znak-simbol njega cijeloga.

Temelji za razvoj pravog, fonetskog pisma stvoreni su u trenutku kada su se, umjesto da se smišljaju novi ideogrami za izražavanje jezičnih pojedinosti, počeli koristiti neki postojeći za riječi koje se jednako ili slično izgovaraju. Fonetskoj upotrebi ideograma pogodovala je i priroda nekih jezika, npr. staroegipatskog i kineskog. Naposljetku se iz mješovitog ideogramsko-fonetskog pisma razvilo slogovno, te fonetsko pismo.

Jedina sustavna ideogramska pisma koja su danas u upotrebi pisma su Kine i Japana, iako primjere upotrebe ideograma susrećemo i u našem svakodnevnom životu. Tu se ubrajaju rimski i arapski brojevi, znakovi interpunkcije, matematički, astrološki, meteorološki znakovi i mnogi drugi.

EGIPAT

Pismo drevnih Egipćana bili su hijeroglifi. Egipćani su ih stvorili i razvili i vjeruje se da su se koristili za grafičko prikazivanje isključivo egipatskog jezika. Zajedno sa svojim derivatom - demotskim pismom- ostali su upotrebi do otprilike polovice VI. st. otkad datira posljednji pronađeni natpis ispisan hijeroglifima iz vremena vladavine prvog bizantskog cara Justinijana I.

Sami Egipćani svoje su pismo nazivali m-d-r n-t-r, što znači “uklesani znaci”. Riječ kojom se danas označava to drevno egipatsko pismo u stvari je grčkog porijekla, a sastoji se od riječi hieros, u značenju svet, i riječi glyfo, u značenju klesati. Hijeroglifi su se naime prvotno uklesavali u kamen i ucrtavali u glinu i bili su namijenjeni ispisivanju sakralnih tekstova u piramidama, hramovima i grobnicama. Velika se pažnja polagala ispisivanju natpisa, ne samo zbog njihova sadržaja, već i zbog toga što su bili namijenjeni ne vjekovima, već vječnosti, ne pojedincima nego budućim generacijama.

U svom starijem razvojnom stadiju hijeroglifi su bili simboličko pismo, pri čemu je za svaki pojam, bilo konkretni ili apstraktni, postojao odgovarajući slikovni znak. Svaka pojedina sličica označavala je ono slovo, onaj glas kojim je počinjala riječ što je označavala predmet prikazan sličicom. U kasnijem razvojnom stadiju Egipćani su izabrali dvadeset i četiri, a još kasnije trideset hijeroglifa, koje su upotrebljavali za isto toliki broj glasova svoga jezika. U najstarijim natpisima hijeroglifi su se ispisivali poredani odozgo prema dolje, u kasnijim slijeva nadesno, a samo ponekad obratno.

Sve češćom upotrebom papirusa dolazi do pojednostavljenja i skraćivanja hijeroglifskih znakova što ima za posljedicu razvoj demotskog pisma. Demotsko pismo pojavljuje se kao potreba za što bržim načinom pisanja, a karakterizira ga spajanje više znakova hijeroglifskog pisma u jedan znak. Uglavnom se upotrebljavalo u profane svrhe, za pisanje književnih djela, u administraciji, vojsci i trgovini.

HETITSKO CARSTVO

Kapadokijska visoravan u unutrašnjem dijelu Male Azije bila je domovina nestale civilizacije Hetita (1500. - 600. god. pr. Kr.). Izuzetna ratnička vještina, disciplina, visoka moralnost, te kulturna profinjenost, koje naslućujemo iz sačuvanih materijalnih ostataka, ukazuju na jednu visoko razvijenu, izvanrednu civilizaciju koja je posjedovala duboke spoznaje o prirodi i čovjeku.

Zajedno s ostalim elementima babilonske kulture Hetiti su prihvatili klinasto pismo koje su upotrebljavali isključivo u svjetovne svrhe, u državnim i trgovačkim poslovima.

Za religiozne potrebe i na umjetničkim predmetima od kamena i metala (bronce, olova, srebra), upotrebljavali su slikovno pismo tj. hijeroglifsko pismo koje je, unatoč velikoj sličnosti s egipatskim hijeroglifima, zbog nepoznatog jezika kojim su govorili ostalo neodgonetnuto do danas.

MOHENJO DARO

Dolina rijeke Inda i njene četiri pritoke, poznate pod zajedničkim nazivom Penjab (petorječje), bila je sjecište visoko razvijenih kultura.

Na području današnjeg Pakistana iskopane su 1922. godine, ispod tisućljetnog mulja, ruševine gradova Mohenjo Daro i Harapa, ostaci jedne iščezle i zaboravljene civilizacije visoko razvijene kulture. Osim veličanstvenih arhitektonskih iskopina, na nalazištu je pronađeno oko dvije i pol tisuće amuleta većinom kvadratičnog oblika, iako ih ima i u obliku trostranih, četverostranih i višestranih prizmi. Izrađeni su većinom od steatita ili zemljaste rude, ali i od gline i slonovače. Podsjećaju na pečatnjake, mada su se mogli nositi i oko vrata kao amajlije ili amblemi. Reljefi i natpisi koji se pojavljuju na njima pisani su zasad nepoznatim pismom slikovnog tipa i prikazuju razne mitološke scene izrađene vrlo visokim umjetničkim stilom. Na njima su prikazi božanstava, najvjerojatnije zaštitnika onih koji su ih nosili.

INDIJA

Sva pisma koja se danas upotrebljavaju na području Indije razvila su se od pisma brahmi koje je prema jednoj teoriji izvedeno od sjevernosemitskog pisma i počelo se upotrebljavati oko 500. godine pr.Kr.

U sjevernoj Indiji pismo brahmi postepeno se razvilo u pismo devanagari (na sanskrtu “pismo božanskog grada”). Devanagarijem se služe mnogi sjevernoindijski jezici: hindi, marathi, bihari, sindhi, napali i dr. Njime se štampaju i sanskrtski tekstovi. Većina znakova (34 znaka) predstavljaju slog sačinjen od jednog suglasnika i samoglasnika a; ostali znakovi (njih 14) predstavljaju vokale, sonante i diftonge. Osim tih osnovnih znakova postoje mnogobrojne ligature koje predstavljaju spojeve različitih suglasnika. Devanagari se piše linearno s lijeva na desno; svaki tekst odozgo je povezan neprekinutom debljom linijom koja nastaje spajanjem horizontalnih crtica na vrhu svakog znaka.

USKRŠNJI OTOK

Usred beskraja Pacifika nalazi se ovaj usamljeni otok vulkanskog porijekla, jedna od najvećih kulturno-povijesnih zagonetki posljednjih stoljeća. Njegovi kameni kipovi divovskih razmjera što se uzdižu duž obale na izvedenim terasama kao da dočekuju putnike namećući im uvijek ista pitanja: tko, kada, kako i zbog čega ih je postavio?

Zajedno s nestankom starosjedilaca nestala je jedna visoko razvijena prethistorijska kultura, a s njom i sjećanje na pismo koje je pronađeno na dvjestotinjak drvenih ploča. Nazivali su ih kohau-rongo-rongo tj. "drvo koje govori".

Pismo koje se pojavljuje na ovim pločama uglavnom je piktografskog karaktera. Mogao ga je čitati jedino onaj koji je tekst znao napamet pri čemu su likovi ljudi, životinja, riba i sl. služili samo kao podsjetnici na temelju kojih se razvijala priča. Do danas nije otkriven sadržaj tih ploča budući da je praktički nemoguće otkriti značenje pisma bez poznavanja jezika.

Postojala su dva oblika tog pisma; starim pismom vladali su samo izabrani pojedinci, vladar i visoki svećenici, a služilo je za prenošenje najdubljih spoznaja; manje tajno pismo služilo je za pisanje kronika.

Odakle potječe pismo Uskršnjeg otoka znanost do sada nije uspjela ustanoviti, ali je pronađena zapanjujuća sličnost s pismom kulture Mohenjo Daro. Postoji vrlo veliki broj sličnih znakova, iako su neki potpuno identični. Usprkos činjenici da su te kulture prostorno odvojene oko dvadeset tisuća kilometara, a vremenski oko pet tisuća godina, podudara se čak oko stotinu i šezdeset znakova.

U DOLINI EUFRATA I TIGRISA

Klinastim su se pismom u Starom vijeku služili mnogi narodi: Sumerani, Akađani, Babilonci, Elamiti, Hetiti, Kasiti, Asirci, Huriti, Ugarićani, Perzijanci, Aramejci... Nastavši iz relativno malog broja piktograma, klinasto je pismo dobilo svoje oblike tako što se pisalo pomoću trobridnog štapića kojim su se slova utiskivala, odnosno udubljivala u meku glinu koja se potom pekla poput opeke.

Tekstovi ispisani klinastim pismom vrlo su brojni i značajni. Pored mnogobrojnih religioznih, liturgijskih, astroloških i mitoloških zapisa postoji, razmjerno čak i mnogo više, tekstova povijesnog i pravnog karaktera, zakona, ekonomskih i političkih, gramatičkih, filozofskih i književnih eseja, raznih diplomatskih dokumenata te radova sasvim profanog karaktera poput trgovačkih računa, priznanica, dopisa i sl.

KRETSKA PISMA

Na najvećem otoku Egejskog mora, Kreti, mjestu na kojem su dolazile u dodir kulture tri kontinenta Starog svijeta, razvila se visoka civilizacija brončanog doba – minojska ili egejska civilizacija. Sudeći po mnogobrojnim arheološkim ostacima ova je civilizacija bila izuzetno bogata i moćna. Što se tiče pismenih ostataka, minojska je civilizacija stavila pred znanstvenike još uvijek neriješenu zagonetku pisma i jezika. Ono što je za sada poznato je to da su koristili dva piktografska i dva linearna pisma i da je iz jednog od njih nastalo feničko pismo kao preteča grčkog, a kasnije i svih poznatih europskih pisama.

Analizirajući svako pojedino slovo feničkog alfabeta, na osnovi veoma bogate ostavštine iz mitologije naroda Staroga vijeka, te simbolike brojeva, tj. redoslijeda mjesta pojedinih slova u alfabetu, Schneider njemački filozof i kulturolog, je došao do zaključka da alfabet nije slučajni skup slova, nego on predstavlja grafički zgusnuti mit o umirućem i uskrsavajućem Bogu, sličan mitovima o Ozirisu, Tamuzu, Dionizu, Balduru i bezbrojnim drugim božanstvima živih i mrtvih religija. Red alfabeta, po Schneideru, započinje simbolom života, a završava simbolom smrti.

Na temelju alfabetskih znakova Schneider je rekonstruirao čitav mit o jednom božanstvu koje je imalo simbolički oblik bika i bilo obožavano kao bog Sunca, a kao sveto oružje nosio je dvostruku sjekiru (labrys). Bio je to bog-kralj i sudac, stvaralac neba i zemlje, ratnik i pobjednik.

POČECI ALFABETA

Zbirka Arheološkog muzeja u Zagrebu čuva izuzetno vrijedan spomenik drevne kulture, tzv. Zagrebačku lanenu knjigu. To je etruščanski rukopis na platnu koji je nekad davno razrezan na trake te ovijen oko tijela egipatske mumije.

Da li je Lanena knjiga donešena iz Etrurije u Egipat ili je u njemu i nastala, samo se nagađa. No, u prvi mah iznenađuje mjesto njezina nalaska, Egipat, budući da je izvan područja Italije pronađen vrlo mali broj etruščanskih natpisa, uglavnom malih ulomaka, i to na obalama južne Francuske i u Tunisu, odnosno na području Kartage koja je održavala kulturne, političke i trgovačke veze s Etrurijom.

Sadržajno, riječ je o religiozno-obrednoj knjizi koja je, obzirom na način pisanja, datirana u vrijeme između III. i I. st. pr. Kr.

Visoka vrijednost Zagrebačke lanene knjige - i to ne samo za etruščansku civilizaciju, nego i za cijelu klasičnu civilizaciju - temelji se na činjenici da se radi o jedinom primjerku lanene knjige sačuvanom nakon antike, a koji predstavlja najopsežniji poznati tekst na etruščanskom jeziku, te je ujedno i jedna od najstarijih potvrda izrade knjiga u obliku kodeksa, za razliku od svitaka. Dužina rastvorene knjige iznosi 340 cm, a širina, odnosno visina iznosi oko 35 cm. Tekst je raspoređen u 12 stupaca koji imaju različiti broj redaka, od 26 do 35. Slova su pisana crnom tintom (koštano ili bjelokosno crnilo), dok su crvenim pigmentom (cinober) označene linije koje uokviruju tekst svakog stupca.

Povoji mumije sadrže oko 1130 čitljivih riječi, dok je polovica izvornog teksta izgubljena.

U određenoj je mjeri ipak moguće pretpostaviti njegov sadržaj. Tekst sadržava kalendarski uređene propise o izvođenju pojedinih obreda. Dakle, riječ je o jednom liturgijskom kalendaru koji, za razliku od zavjetnih i nadgrobnih etruščanskih natpisa, zbog svoje opsežnosti ostaje velikim dijelom neprevodiv.

Iz cjeline rukopisa izdvajaju se tri veća odjeljka koja se odnose na žrtvene obrede posvećene božanstvima etruščanskog panteona te dvama božanstvima koja se mogu povezati s italskim Grabovijem i Neptunom. Uz njihova imena spominju se žrtveni darovi i datumi pojedinih svetkovina.

Pretpostavlja se da je ovaj obrednik načinjen po obrascu nekog kalendara.

Isprekidani datumi, izostavljeni mjeseci i mali broj sporednih božanstava neke znanstvenike upućuju na zaključak kako se radi o priručniku obrednih propisa koji je pripadao nekom svetištu ili nekoj bratovštini, dok drugi smatraju da je riječ o nekom kasnijem privatnom prijepisu ili zapisu po diktatu u kojem nije uhvaćena bit izvornika.

Međutim, svi ovi složeni problemi shvaćanja teksta i svrhe koju je ova knjiga imala, proizlaze iz našeg površnog i oskudnog znanja o Etruščanima. Oni ponovno dovode do stoljećima ponavljanog pitanja: Etruščani, tko su oni bili?

Zagonetno podrijetlo Etruščana

Kao ni nama danas, ni starim Grcima i Rimljanima nije bilo jasno tko su, odakle su i kada su se Etruščani pojavili na povijesnoj pozornici Apeninskog poluotoka i mediteranskog svijeta.

Antički pisci, povjesničari, pjesnici, geografi i filozofi zvali su ih različitim imenima, Pelazgo-Tirenima, Tuscima, Etrurcima, Tirenima. U ranijem razdoblju i u starijim tekstovima, Tireni se zovu Meonci. Dionizije iz Halikarnasa, antički povjesničar koji je u svojim djelima puno pažnje i prostora posvetio raščišćavanju tog problema, bilježi: "Jedni smatraju Tirene za strance, doseljene u Italiju, a drugi ih drže za autohtone u ovoj zemlji...", izvodeći dalje teoriju o italskom podrijetlu Etruščana. Ona ipak izaziva sumnju, budući da Etruščani nemaju isti jezik s italskim plemenima, a također su im i običaji, božanstva, religija, organizacija društva i države, kao i cjelokupna duhovna kultura sasvim drugačija nego kod Italika.

Tragajući za podrijetlom Etruščana, za zavičajem i podnebljem iz kojeg je ovaj zagonetni narod pristigao, ne može se mimoići jedan podatak kojeg nalazimo kod Seneke: "Asia Tuscos sibi vindicat", tj. "Azija polaže pravo na svoje Etrurce".

Sudeći po najstarijim spomenicima etruščanske kulture, Etrušćani su u današnju Italiju došli s Istoka još u arhajsko doba, prije početka VII. st. pr.Kr.

Homer spominje Tirene, sinonim za Etruščane, narod koji je, u nepoznato nam doba, naselio područje današnje srednje Italije, između Tibera, Tirenskog mora i Arna, nekad zvano Tuscia, i izliječio zemlju od svega što su vlaga i malarija uzrokovale ovom bogatom, ali tada rijetko naseljenom kraju.

Homer ih naziva konjanicima, ratnicima na bojnim kolima i gusarima, a Hesiod, iznimno ih cijeneći, "narodom Lidije", te za njih u Teogoniji kaže: "Oni tamo daleko, iza svih otoka svijetlih, među jako slavnim Tirenima vladaju svima."

Etruščanska civilizacija i umjetnička proizvodnja imali su svoje pokretačko središte u samostalnim gradovima: Tarkviniji, Vulciju, Vetuloniji, Populoniji, Chiusi, itd.

Etruščani doživljavaju svoj procvat u VII. i VI. st.pr.Kr. za dinastije Tarkvina, pod jakim utjecajem Grčke i drugih istočno-mediteranskih zemalja. Zablistali su moćnim i neuhvatljivim sjajem, bogatstvom svoje kulture, ljepotom svoje umjetnosti, kazalištima, kovanjem zlata, srebra, željeza, bronce, svojom znanošću i poznavanjem fizike, umijećem građenja; tehnikom podizanja kiklopskih zidina te monumentalnih nekropola, pravih galerija i riznica umjetnosti. Rimski povjesničar Tit Livije daje sljedeću ocjenu etruščanske moći na Apeninskom poluotoku: "Prije Rimskog Carstva, vlast Etruščana se prostirala široko na kopnu i moru..."

Unatoč nesumnjivom utjecaju koji je Grčka imala na Etruriju, zanimljivo je da su dva naroda bila ogorčeni neprijatelji. Etrurija je štoviše bila u savezu s Kartagom protiv zajedničkog neprijatelja - Grčke.

Važnu ulogu u njihovu životu imala je religija, koja je pored grčkog utjecaja imala i puno sličnosti s religijama Istoka. Njezina srž bila je duboko vjerovanje u zagrobni život koji se shvaćao kao nastavak zemaljskog života. Značajno mjesto zauzimao je svećenički red haruspika - ordo haruspicum, koji je pripadao aristokratskoj klasi. Oni su bili proricatelji budućnosti, čuvari vjere, ali i društvene i političke doktrine, najprije etruščanske, a potom i rimske države. Red je osnovao Tages, mistični dječak koji je Etrurcima otkrio tajnu proricanja po letu ptica i po utrobi životinja. On je tajanstveno biće božanskog podrijetla, kojem se pripisuju i etrurske svete knjige - libri Tagetici - od velikog značaja i u Rimskom Carstvu.

Zaboravljeni jezik

Danas, nakon brojnih istraživanja svih elemenata materijalne i duhovne kulture, može se reći da se Etruščani na Apeninskom poluotoku javljaju kao stranci, doseljenici, podrijetlom iz istočnih dijelova mediteranskog bazena, da svojim jezikom i kulturom ne potječu od domaćeg italskog stanovništva, niti se s njima tijekom vremena asimiliraju. Njihov se jezik ne ubraja u indoeuropske, iako je u razvoju preuzeo određene elemente. Pretpostavlja se da je etruščanski jezik jedini preživjeli od velikog broja jezika koji su prethodili indoeuropskom.

Pitanje njihova jezika još uvijek nije riješeno. Njihova pisana svjedočanstva sastoje se gotovo isključivo od kratkih nadgrobnih zapisa. Značajan doprinos upoznavanju ovog zaboravljenog jezika predstavlja u Cerveteriju pronađena posveta Junoni - boginji Astarti, urezana na zlatnim pločama, s usporednim tekstom na feničkom i etruščanskom jeziku.

Iako su pisani grčkim alfabetom koji su Etruščani usvojili još u arhajsko doba (od VIII. do VI. st.), lingvisti, etimolozi i filolozi još uvijek nisu uspjeli otkriti značenje i sadržaj ovih tekstova. Tajna etruščanskog jezika bila je nedokučiva i antičkim autorima, što je vidljivo iz bilješke Tita Livija koji za natpise pisane njihovim jezikom doslovno kaže: "Etruscum est, non legitur" ("pisano je etrurskim jezikom, ne možemo ga pročitati"). Značenje ostavljenih natpisa, pa tako i Zagrebačke lanene knjige, još uvijek se krije iza zatvorenih vrata ovoga jezika.

Uz pomoć napomena uz tekstove, posuđenica iz latinskog jezika i usporednim proučavanjem natpisa, do danas se uspjelo odgonetnuti oko 100 etruščanskih riječi, elementi deklinacije i konjugacije.

Zanimljivo da narod koji je sa sobom odnio tajnu svoga jezika i svoje kulture izuzetno jasno progovara kroz zidne slikarije svojih grobnica koje su vrlo važne za istraživanje religioznih osjećaja, kulture i poimanja života u jednom narodu.

Tragom Lanene knjige...

Etruščani su, kao što je vidljivo i iz spomenika iz vremena faraona Merenptaha i Ramzesa III (XIV. i XIII. st. pr.Kr.), gdje se spominju pod imenom Turscha, imali trajne kulturne i trgovačke veze s Egiptom. Stoga ne treba toliko čuditi egipatska mumija ovijena u povoje ispisane etruščanskim pismom.

Više, međutim, iznenađuje podatak da se ovaj jedinstveni primjerak knjige na lanenom platnu čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu.

Tome je zaslužan Mihael pl. Barić, o čijem se životnom putu vrlo malo zna, a oskudni podaci zasnivaju se na bilješkama dvoje bliskih rođaka: studirao je teologiju, ali se nije zaredio, već je stupio u državnu službu; od 1829. godine radi kao kraljevski dvorski perovođa u Beču gdje je i službovao do 1848. godine kada je umirovljen. Nakon što je umirovljen, kreće na put u Egipat u kojem boravi 1848. i 1849. godine, kupivši najvjerojatnije tada mumiju za svoju privatnu zbirku u Beču, ne znajući pri tom za tajnu njenih povoja.

Nakon njegove smrti, a po njegovoj izričitoj želji, mumija je pripala Narodnom muzeju u Zagrebu 1862. godine.

Tek kasnije, 1892. godine, istaknuti egiptolog Jakob Krall otkrio je kako povoji "zagrebačke mumije" skrivaju najduži poznati etruščanski rukopis na svijetu ispisan u stupcima.

Danas je platno mjestimično dobro sačuvano. Nažalost, postoje i oksidirani dijelovi, krhki i već uništeni. Pojedini su dijelovi lanenih traka slomljeni, poderani i rupičasti.

Liber linteus ili Lanena knjiga, za razliku od mumije, rijetko je prikazivana javnosti.

Tijekom godina izvršeni su složeni postupci restauracije i rekonstrukcije povoja.

Mumija koja je bila omotana ovim povojima ženska je osoba o čijem se podrijetlu i imenu ne zna ništa osim da je bila Egipćanka, o čemu pak svjedoče popratni pogrebni predmeti, kao što su oštećena Knjiga mrtvih ispisana hijeroglifskim i hijeratskim pismom na papirusu, te glava mačke mumificirane s pokojnicom.

Oko 1900. godine mumiju su napali knjižni crvi, osobito noge, te je da bi se očuvala, okupana u kupci od petroleja, jedinoj mogućoj u to doba. Crvi su uništeni, ali je tijelo stradalo, zbog čega je iz uspravnog položaja postavljeno u ležeći. Međutim, kasnije su se otkrile i teže posljedice petrolejske kupke: tijelo je izgubilo previše vlage pa postoji opasnost njegova pretvaranja u prah.

* * *

Etruščanska civilizacija u cjelini predstavlja zagonetku. Kao što je upitno podrijetlo ovog naroda, isto je tako nepoznato kako je završila njihova povijest. Devedesetih godina prije Krista o njima se gubi svaki spomen u povijesti. Ne postoje sigurni podaci da li se ovaj narod, nakon gubitka svoje države i slobode te progona kojima su bili izvrgnuti od strane Rimljana, iselio iz Italije ili je, rasut po njenim oblastima izgubio svoju etničku individualnost među drugim italskim narodima. Međutim, sasvim je izvjesno da su Etruščani izvršili snažan utjecaj na ustroj rimskih državnih, gradskih i političkih institucija, rimsku kulturu i umjetnost.

Zagrebačka lanena knjiga, kao najopsežniji sačuvani tekst iz ove nama daleke i strane civilizacije, predstavlja moguće polazište za razotkrivanje tajne njihova jezika i kulture.

Slutnja veličine i snage života jednog naroda koju naziremo kroz ostatke njihove kulture ostaje kao dar budućim naraštajima i spomenik dostojan poštovanja.

Marta Marić

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 16