Zagreb spašen, ali ne i Hrvatska!

SKLADIŠTENJE SMRTI

Bio je to pravi mali teatar apsurda koji je, zasad, završio razumno. Ravnateljica Instituta Ruđer Bošković (IRB) u Zagrebu, Danica Ramljak, dugo je odbijala potpisati ugovor s Državnim zavodom za zaštitu od zračenja (DZZZ) suprotstavljajući se Vladinoj odluci kojom je njezin institut bio predviđen za središnje odlagalište nuklearnog otpada u Hrvatskoj.

Za one koji ne znaju, Institut Ruđer Bošković nalazi se na zagrebačkoj Šalati, doslovce u samom središtu glavnog grada i na nekoliko stotina metara zračne udaljenosti od najvažnijih državnih institucija, poput Vlade i Hrvatskog sabora. Skladi

Radioaktivni otpad na Papuku, Psunju i Krndiji?

U siječnju 2001. godine švicarski časopis Blick objavio je tekst u kojem je stajalo da se do 1999. godine na Papuku i Psunju zakapao radioaktivni otpad. Kao "dokaz" tomu uz tekst je bila objavljena fotografija pileta s četiri noge, snimljena u nekom seoskom dvorištu na tom području, dok se u samom tekstu spominjala prevelika učestalost takvih deformacija na domaćim životinjama u tom kraju. Autor teksta izravno je prozvao tadašnju hrvatsku vladu da zna, ali od domaće javnosti skriva informaciju o odlaganju radioaktivnog otpada u slavonskom gorju. To je područje tijekom Domovinskog rata - kada se prema spomenutom tekstu događalo navodno zakapanje radioaktivnog otpada - bilo pod zaštitom UN-ovih snaga. Početkom 2007. godine neke su novine objavile priču iz potpapučkog kraja u kojoj su tamošnji lovci govorili o izuzetno visokoj koncentraciji teških metala (kadmija, žive, olova...) u mesu divljih životinja, navodno i do 30 puta većih od propisanih. Budući da ondje nema industrijskih postrojenja iz kojih bi mogli potjecati teški metali, lovci su posumnjali da na tom području doista postoje spremišta radioaktivnog otpada. Posebno su isticali kako im je veterinarska inspekcija izdala rješenje prema kojem je bilo zabranjeno korištenje mesa divljači iz lovišta u okolici Voćina prije nego isto ne prođe kontrolu Hrvatskog veterinarskog instituta. Strah od radioaktivnog otpada među stanovnicima tih gorskih područja Slavonije zavladao je još 1994. godine, kada je ondašnja vlada donosila Prostorni plan Republike Hrvatske. U njemu je bilo predviđeno osam lokacija mogućih odlagališta radioaktivnog otpada. Primjerice, Trgovska i Zrinska gora na sisačkom području, zatim Bilogora i Moslavačka gora, te Psunj, Papuk i Krndija. Na Psunju, Papuku i Krndiji ukupno je bilo uzeto u obzir čak četrnaest mikrolokacija za odlaganje nuklearnog otpada. Razlog odabiru baš tih gorskih lokacija jest u tome što su tamošnje granitne stijene i glineno tlo navodno najpogodnije za skladištenje tog otpada. Među stanovnicima naselja na Krndiji još se i prije 1990. godine pronosila nikad potvrđena priča o postojanju deponija radioaktivnog otpada koje je sagradila JNA. Inače, nakon što je Papuk 1999. godine proglašen parkom prirode, ondje se ne bi smio skladištiti nikakav opasni otpad.

Za Hrvatsku su dovoljni jedna bačva i jedna soba
I Hrvatska bi, kao i ostale članice EU, prema predloženoj direktivi Europske komisije ubuduće moći skladištiti radioaktivni otpad na vlastitom teritoriju ili u nekoj drugoj zemlji članici EU, ali ne i u trećim zemljama. Do 2014. godine sve će članice EU morati izraditi planove za izgradnju trajnih odlagališta otpada. Pohranjivanje niskoradioaktivnog otpada, čija razgradnja traje nekoliko stotina godina, trebala bi biti jednostavnije riješena, no problem je skladištenje visokoradioaktivnih materija čija razgradnja može trajati i do pola milijuna godina. Neki domaći stručnjaci za energetiku, poput Branimira Molaka, tvrde kako Hrvatska zapravo nema problem s odlaganjem radioaktivnog otpada, jer takvog otpada nema! Točnije, ima ga, ali u zanemarujućim količinama koje zajedno stanu u 200-litarsku bačvu i mogu biti sigurno spremljene. "U Hrvatskoj danas ima 52 m3 (prostorna metra) radioaktivnog otpada nastalog dugogodišnjim korištenjem radioaktivnih tvari i izvora i sasvim je dobro uskladišten. Taj otpad stane u sobu duljine 5, širine 4, a visine 2,6 metara. Ostaje nejasno zbog čijeg je interesa uopće bilo potrebno predlagati uvrštenje u prostorni plan Hrvatske (i, dakako, bezrazložno uzbunjivanje stanovnika), četiri lokacije za gradnju golemih odlagališta radioaktivnog otpada ukupne zapremnine čak 72.000 prostornih metara, što je ipak poprilično više od 52 prostorna metra", napisao je Molak u jednom svom stručnom radu prije tri godine.

Nešto zna i Joca Amsterdam
Na suđenju srbijanskom kriminalcu Joci Amsterdamu za ubojstvo Ive Pukanića u jednom trenutku ovaj je u svom iskazu spomenuo tajno odlagalište nuklearnog otpada na području Siska. Zloglasni Joca kazao je da su bivša Jugoslavija i Nizozemska sklopile tajni dogovor o smještaju nizozemskog nuklearnog otpada u blizini jednog mjesta većinski naseljenog Srbima na području Sisačko-moslavačke županije. Skladište je navodno sagrađeno 1989. ili 1990. godine, ali ne zna se o kojem mjestu je riječ. Zanimljivo je da upravo u Sisačko-moslavačkoj županiji postoji nekoliko potencijalnih lokacija za skladištenje nuklearnog otpada.

štiti radioaktivni otpad usred glavnog grada nije uobičajeno čak i u nekim živopisnim, demokratski suspektnim državama, pa stoga ne bi trebalo biti, čak ni kao iznimka, u jednoj koja uskoro treba postati članicom Europske unije.

Apsurd: Traže rješenje deset godina
Teško je zamisliti - kako je to ovih dana u povodu spomenute situacije na zagrebačkom Radiju 101 kazao Pavle Kalinić, ravnatelj gradskog Ureda za upravljanje u hitnim situacijama - da bi netko čak i pomislio skladištiti radioaktivni otpad u središtu Pariza, Londona ili Berlina. Uostalom, i preporuka je same Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) da se radioaktivni otpad dugotrajno ne skladišti u gusto naseljenim područjima. A upravo je, na neki način, EU kumovala ovom slučaju koji je u međuvremenu solomonski riješen odustajanjem od prvotne odluke pod pritiskom javnosti. Naime, Hrvatska u pristupnim pregovorima s EU ne može zatvoriti poglavlje 15 "Energetika", dok ne odredi mjesto za odlaganje nuklearnog otpada. Možda nije nevažno spomenuti da bi time Hrvatska dobila približno 1,5 milijuna eura, koliko Europska komisija daje za uređenje takvog skladišta. Ustrajna nepopustljivost ravnateljice Ramljak da ne dopusti takvo nešto u svom dvorištu, odnosno u središtu Zagreba, rezultirala je početkom ovog tjedna odustajanjem Vlade od takvog rješenja. No, ostale su sumnje i strepnje da neka slična odluka ne bude donesena ishitreno, mimo zdravog razuma i volje građana samo kako bi se što prije zadovoljila forma i zaključilo jedno pregovaračko poglavlje.
Govorilo se kako je Ramljakova izložena velikom pritisku (jer pritišću i rokovi za zatvaranje pregovaračkih poglavlja), pa čak i prijetnjama otkazom. Ona dugo nije izlazila u javnost ni s kakvim informacijama čekajući da najprije bude pozvana na zatraženi sastanak s predsjednicom Vlade Jadrankom Kosor. Međutim, budući da do tog sastanka nije došlo ni nakon mjesec dana, ravnateljica Ruđera odaslala je prošloga tjedna priopćenje kojim je upoznala javnost o tom problemu. U njemu je istaknuto kako DZZZ i nadležna ministarstva nisu uspjela u proteklih deset godina naći odgovarajuće mjesto za središnje skladište radioaktivnog otpada, a što je Hrvatska dužna učiniti do 2014. godine. U nekoliko navrata ravnatelj DZZZ-a Dragan Kubelka pokušavao je privoljeti bivšeg ravnatelja Instituta Ruđer Bošković, Mladena Žinića, da u tu svrhu iznajmi dio tamošnjeg privremenog skladišta radioaktivnog otpada, što je ovaj odbio. To privremeno skladište već tridesetak godina služi za pohranjivanje niskoradioaktivnog otpada, uglavnom radioaktivnih izvora i materijala korištenih u istraživanjima na Institutu ili u medicinskim ustanovama, te radioaktivnog otpada poput, primjerice, starih gromobrana. Vlada je potkraj prošle godine donijela odluku da Ruđer ipak bude središnji deponij radioaktivnog otpada, iskorištenih zatvorenih radioaktivnih izvora i izvora ionizirajućeg zračenja koji se ne namjeravaju dalje koristiti. Za provedbu odluke bio je zadužen Kubelka iz DZZZ-a koji je, kako stoji u priopćenju IRB-a, izradio i prijedlog ugovora, ali "bez jasno definiranih nekoliko ključnih točaka koje uključuju rok na koji bi se radioaktivni materijal skladištio, a koji mora biti kratak i privremen, jasan popis svih vanjskih izvora zračenja, uključujući količinu i aktivnost, te jasne načine financiranja istog".

Za i protiv gradskog skladišta u Ruđeru
Iz Ruđera su upozorili da tamošnje privremeno skladište nije pogodno za dugoročno skladištenje radioaktivnog otpada, to više što se nalazi "u gusto naseljenom, trusnom i seizmološki nestabilnom području". Ali ni nakon uvaženih nekih primjedbi i preinačenog ugovora, nije jasnije definirano značenje privremenog skladištenja, niti je Vlada dala jamstvo da će uskoro naći trajno rješenje. Štoviše, ravnateljica IRB-a osnovala je povjerenstvo za doradu nacrta ugovora imenujući u njega iskusne domaće stručnjake za radioaktivnost. Povjerenstvo je naglasilo kako je ugovor kojim bi se Institut na dulji rok obvezao na skladištenje cjelokupnog radioaktivnog otpada s područja RH "neprihvatljiv zbog stalnog povećanja rizika koji bi nastao s povećanjem količine uskladištenog materijala". I članovi tog povjerenstva ustvrdili su da se, u slučaju skladištenja većih količina opasnih materijala, privremeno skladište u IRB-u nalazi na lokaciji izrazito nepovoljnoj zbog guste naseljenosti i trusnog tla. Dali su do znanja kako bi eventualni ugovor o proglašenju privremenog skladišta radioaktivnog materijala na Ruđeru za nisko i srednje radioaktivni otpad bilo opravdano samo pod uvjetom da Vlada i druge nadležne institucije u idućih pet godina (ali ne dulje!), nađu rješenje, odnosno lokaciju za trajno odlagalište. Inače, postoji mišljenje i drugih stručnjaka, poput Vladimira Loknera, iz Agencije za posebni otpad, koji dugotrajno skladištenje radioaktivnog otpada u Ruđeru drže logičnim. S obzirom na činjenicu da u Hrvatskoj dnevno nastaje manje od jednog prostornog metra radioaktivnog otpada, on smatra da skladištenje istog u Ruđeru ne predstavlja apsolutno nikakvu opasnost ni za zaposlenike instituta, ni za građane. Kategorizirani otpad ondje se, kaže, odlaže u bačve od nehrđajućeg čelika i smješta na palstificiranu površinu pod stalnim nadzorom, što bi, u sigurnosnom smislu, trebalo biti sasvim dovoljno.

Savjesna ravnateljica
S druge strane, dr.sc. Ramljak kaže kako je ona, kao ravnateljica Instituta, jedina krivično i materijalno odgovorna za sve osobe koje se po bilo kakvoj osnovi nalaze u prostoru Instituta na kojem dnevno radi približno 900 stalno zaposlenih, te više od 200 vanjskih suradnika. "Institut se nalazi u neposrednoj blizini središta Zagreba i prometnica kojima dnevno prolazi velik broj ljudi, te bih potpisivanjem ovakvog ugovora na sebe preuzela odgovornost i za te ljude", kaže. Dodaje kako treba podržati napore za ulazak Hrvatske u EU, ali i voditi brigu o ljudima.
- Ovdje nije riječ samo o IRB-u, nego o svim građanima Grada Zagreba i ja djelujem prema svojoj savjesti, Statutu IRB-a i Zakonima RH, a ako je to razlog za moju smjenu onda neka tako bude, poručila je Ramljak.
Za svoj stav i odluku dobila je snažnu podršku građana, aktivista zelenih udruga i stranaka, a i SDP-a koji ima većinu u Gradskoj skupštini. Svi su suglasni da Institut Ruđer Bošković ni po kojim kriterijima ne može biti trajno odlagalište radioaktivnog otpada u Hrvatskoj. Kako to obično biva nakon podignute galame, Vlada je ustuknula i početkom ovoga tjedna povukla odluku. Dogodilo se to nakon sastanka čelnih ljudi triju ministarstava koja su nadležna u ovom slučaju - zdravstva, prostornog uređenja i znanosti - te ravnatelja DZZZ-a i ravnateljice IRB-a. Time je, međutim, problem samo djelomice riješen. Zagreb je spašen od eventualne veće količine radioaktivnog otpada, premda oko količine istog vladaju prijepori, pa ima onih koji s obzirom na količine tog otpada proizvedenog u Hravtskoj drže da je IRB doista najbolje rješenje. Vlada, međutim, treba naći drugu lokaciju i u obzir uzeti niz strogih propisa, čimbenika i okolnosti. U prvom redu sastav i stabilnost tla: da odlagalište ne bude na trusnom i seizmički aktivnom području, ali da bude dovoljno udaljeno od gusto naseljenih područja i važnih prometnica. No, tko zna čime nas Vlada još može iznenaditi...

Miroslav FILIPOVIĆ

http://www.glas-slavonije.hr