SKLADIŠTENJE SMRTI
Zagreb spašen, ali ne i Hrvatska!
Bio je to pravi mali teatar apsurda koji je, zasad, završio razumno. Ravnateljica Instituta Ruđer Bošković (IRB) u Zagrebu, Danica Ramljak, dugo je odbijala potpisati ugovor s Državnim zavodom za zaštitu od zračenja (DZZZ) suprotstavljajući se Vladinoj odluci kojom je njezin institut bio predviđen za središnje odlagalište nuklearnog otpada u Hrvatskoj.
Za one koji ne znaju, Institut Ruđer Bošković nalazi se na zagrebačkoj Šalati, doslovce u samom središtu glavnog grada i na nekoliko stotina metara zračne udaljenosti od najvažnijih državnih institucija, poput Vlade i Hrvatskog sabora. Skladi
|
|
štiti radioaktivni otpad usred glavnog grada nije uobičajeno čak i u nekim živopisnim, demokratski suspektnim državama, pa stoga ne bi trebalo biti, čak ni kao iznimka, u jednoj koja uskoro treba postati članicom Europske unije.
Apsurd: Traže rješenje deset godina
Teško je zamisliti - kako je to ovih dana u povodu spomenute situacije na zagrebačkom Radiju 101 kazao Pavle Kalinić, ravnatelj gradskog Ureda za upravljanje u hitnim situacijama - da bi netko čak i pomislio skladištiti radioaktivni otpad u središtu Pariza, Londona ili Berlina. Uostalom, i preporuka je same Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) da se radioaktivni otpad dugotrajno ne skladišti u gusto naseljenim područjima. A upravo je, na neki način, EU kumovala ovom slučaju koji je u međuvremenu solomonski riješen odustajanjem od prvotne odluke pod pritiskom javnosti. Naime, Hrvatska u pristupnim pregovorima s EU ne može zatvoriti poglavlje 15 "Energetika", dok ne odredi mjesto za odlaganje nuklearnog otpada. Možda nije nevažno spomenuti da bi time Hrvatska dobila približno 1,5 milijuna eura, koliko Europska komisija daje za uređenje takvog skladišta. Ustrajna nepopustljivost ravnateljice Ramljak da ne dopusti takvo nešto u svom dvorištu, odnosno u središtu Zagreba, rezultirala je početkom ovog tjedna odustajanjem Vlade od takvog rješenja. No, ostale su sumnje i strepnje da neka slična odluka ne bude donesena ishitreno, mimo zdravog razuma i volje građana samo kako bi se što prije zadovoljila forma i zaključilo jedno pregovaračko poglavlje.
Govorilo se kako je Ramljakova izložena velikom pritisku (jer pritišću i rokovi za zatvaranje pregovaračkih poglavlja), pa čak i prijetnjama otkazom. Ona dugo nije izlazila u javnost ni s kakvim informacijama čekajući da najprije bude pozvana na zatraženi sastanak s predsjednicom Vlade Jadrankom Kosor. Međutim, budući da do tog sastanka nije došlo ni nakon mjesec dana, ravnateljica Ruđera odaslala je prošloga tjedna priopćenje kojim je upoznala javnost o tom problemu. U njemu je istaknuto kako DZZZ i nadležna ministarstva nisu uspjela u proteklih deset godina naći odgovarajuće mjesto za središnje skladište radioaktivnog otpada, a što je Hrvatska dužna učiniti do 2014. godine. U nekoliko navrata ravnatelj DZZZ-a Dragan Kubelka pokušavao je privoljeti bivšeg ravnatelja Instituta Ruđer Bošković, Mladena Žinića, da u tu svrhu iznajmi dio tamošnjeg privremenog skladišta radioaktivnog otpada, što je ovaj odbio. To privremeno skladište već tridesetak godina služi za pohranjivanje niskoradioaktivnog otpada, uglavnom radioaktivnih izvora i materijala korištenih u istraživanjima na Institutu ili u medicinskim ustanovama, te radioaktivnog otpada poput, primjerice, starih gromobrana. Vlada je potkraj prošle godine donijela odluku da Ruđer ipak bude središnji deponij radioaktivnog otpada, iskorištenih zatvorenih radioaktivnih izvora i izvora ionizirajućeg zračenja koji se ne namjeravaju dalje koristiti. Za provedbu odluke bio je zadužen Kubelka iz DZZZ-a koji je, kako stoji u priopćenju IRB-a, izradio i prijedlog ugovora, ali "bez jasno definiranih nekoliko ključnih točaka koje uključuju rok na koji bi se radioaktivni materijal skladištio, a koji mora biti kratak i privremen, jasan popis svih vanjskih izvora zračenja, uključujući količinu i aktivnost, te jasne načine financiranja istog".
Za i protiv gradskog skladišta u Ruđeru
Iz Ruđera su upozorili da tamošnje privremeno skladište nije pogodno za dugoročno skladištenje radioaktivnog otpada, to više što se nalazi "u gusto naseljenom, trusnom i seizmološki nestabilnom području". Ali ni nakon uvaženih nekih primjedbi i preinačenog ugovora, nije jasnije definirano značenje privremenog skladištenja, niti je Vlada dala jamstvo da će uskoro naći trajno rješenje. Štoviše, ravnateljica IRB-a osnovala je povjerenstvo za doradu nacrta ugovora imenujući u njega iskusne domaće stručnjake za radioaktivnost. Povjerenstvo je naglasilo kako je ugovor kojim bi se Institut na dulji rok obvezao na skladištenje cjelokupnog radioaktivnog otpada s područja RH "neprihvatljiv zbog stalnog povećanja rizika koji bi nastao s povećanjem količine uskladištenog materijala". I članovi tog povjerenstva ustvrdili su da se, u slučaju skladištenja većih količina opasnih materijala, privremeno skladište u IRB-u nalazi na lokaciji izrazito nepovoljnoj zbog guste naseljenosti i trusnog tla. Dali su do znanja kako bi eventualni ugovor o proglašenju privremenog skladišta radioaktivnog materijala na Ruđeru za nisko i srednje radioaktivni otpad bilo opravdano samo pod uvjetom da Vlada i druge nadležne institucije u idućih pet godina (ali ne dulje!), nađu rješenje, odnosno lokaciju za trajno odlagalište. Inače, postoji mišljenje i drugih stručnjaka, poput Vladimira Loknera, iz Agencije za posebni otpad, koji dugotrajno skladištenje radioaktivnog otpada u Ruđeru drže logičnim. S obzirom na činjenicu da u Hrvatskoj dnevno nastaje manje od jednog prostornog metra radioaktivnog otpada, on smatra da skladištenje istog u Ruđeru ne predstavlja apsolutno nikakvu opasnost ni za zaposlenike instituta, ni za građane. Kategorizirani otpad ondje se, kaže, odlaže u bačve od nehrđajućeg čelika i smješta na palstificiranu površinu pod stalnim nadzorom, što bi, u sigurnosnom smislu, trebalo biti sasvim dovoljno.
Savjesna ravnateljica
S druge strane, dr.sc. Ramljak kaže kako je ona, kao ravnateljica Instituta, jedina krivično i materijalno odgovorna za sve osobe koje se po bilo kakvoj osnovi nalaze u prostoru Instituta na kojem dnevno radi približno 900 stalno zaposlenih, te više od 200 vanjskih suradnika. "Institut se nalazi u neposrednoj blizini središta Zagreba i prometnica kojima dnevno prolazi velik broj ljudi, te bih potpisivanjem ovakvog ugovora na sebe preuzela odgovornost i za te ljude", kaže. Dodaje kako treba podržati napore za ulazak Hrvatske u EU, ali i voditi brigu o ljudima.
- Ovdje nije riječ samo o IRB-u, nego o svim građanima Grada Zagreba i ja djelujem prema svojoj savjesti, Statutu IRB-a i Zakonima RH, a ako je to razlog za moju smjenu onda neka tako bude, poručila je Ramljak.
Za svoj stav i odluku dobila je snažnu podršku građana, aktivista zelenih udruga i stranaka, a i SDP-a koji ima većinu u Gradskoj skupštini. Svi su suglasni da Institut Ruđer Bošković ni po kojim kriterijima ne može biti trajno odlagalište radioaktivnog otpada u Hrvatskoj. Kako to obično biva nakon podignute galame, Vlada je ustuknula i početkom ovoga tjedna povukla odluku. Dogodilo se to nakon sastanka čelnih ljudi triju ministarstava koja su nadležna u ovom slučaju - zdravstva, prostornog uređenja i znanosti - te ravnatelja DZZZ-a i ravnateljice IRB-a. Time je, međutim, problem samo djelomice riješen. Zagreb je spašen od eventualne veće količine radioaktivnog otpada, premda oko količine istog vladaju prijepori, pa ima onih koji s obzirom na količine tog otpada proizvedenog u Hravtskoj drže da je IRB doista najbolje rješenje. Vlada, međutim, treba naći drugu lokaciju i u obzir uzeti niz strogih propisa, čimbenika i okolnosti. U prvom redu sastav i stabilnost tla: da odlagalište ne bude na trusnom i seizmički aktivnom području, ali da bude dovoljno udaljeno od gusto naseljenih područja i važnih prometnica. No, tko zna čime nas Vlada još može iznenaditi...
Miroslav FILIPOVIĆ
http://www.glas-slavonije.hr
bglavac
edin.kecanovic
