Autor Alecconnell - Vlastito djelo ( naslovna slika)

  Izvanredno zdanje koje i danas plijeni pažnju mnogih turista, dao je sagraditi rimski car Dioklecijan, punim imenom Gaius Aurelius Valerius Diocletianus. Ovo je zapravo latinizirano ime običnog vojnika grčkog imena Diokles, rodom iz najbliže okolice Salone, današnjeg Solina. Carem je proglašen 284. god. Za njegove vladavine učinjeni su mnogi, za to vrijeme neobični, vladarski potezi. U cilju uvođenja reda u Galiji, on uzima za suvladara Maksimijana, dočim 293. godine uzimaju za suvladare još i Galerija, koji se oženio Dioklecijanovom kćerkom Valerijom, i Konstantina Klora. Sam Dioklecijan nastavlja neposredno upravljati azijskim dijelom carstva i Egiptom, s prijestolnicom u Nikomediji. Osigurava državne granice, vrši novu teritorijalnu podjelu carstva, odvaja vojnu od civilne uprave. U carstvu zavodi apsolutističku monarhiju, po uzoru na perzijsku. Senatu ukida ranija prava, a za njegove vladavine Rim prestaje biti glavnim gradom.

    Dioklecijan je poznat kao borac protiv kršćanstva, koje u njegovo doba jača, tako da 303. god. izdaje edikt kojim zabranjuje kršćansku vjeru. Njegov burni vladarski put završava 305. godine, kad abdicira zajedno sa svojim suvladarom Maksimijanom. Ovo je ujedno i početak priče o palači, jer je povlačenje Dioklecijana sa vladarskog položaja jedan od razloga njenog nastanka.

    Izbor mjesta za gradnju palače pao je na Aspalathos, mjesto u središnjem dijelu istočne obale Jadranskog mora, danas poznatije po "najlipšem gradu na svitu”. Zanimljivo je razmotriti odabir baš ovog položaja u tako velikom carstvu.

    Poznato je da je Dioklecijanovo podrijetlo vezano uz ovo podneblje, i to uz okolicu Salone, pa je stoga razumljiva careva želja da posljednje godine života provede u rodnom kraju. Dakako, osim ovih nostalgičnih razloga, postoje i drugi opipljiviji, politički. Godine 285. Dioklecijan osmišljava shemu upravljanja vrlo razgranatim Rimskim Carstvom, uvodeći vladavinu četvorice, tetrarhiju. Nadao se da će tako riješiti probleme vezane uz borbu za vlast i njenu zloupotrebu. On sam je imenovan vladarom Istoka, na Zapadu caruje Maksimijan, a svaki ima zamjenika (a Caesar), koji ga tijekom vremena smije i može zamijeniti. Dioklecijan je, ustrojivši ovakav sustav, stvarno i svjesno odustao od svog imperatorskog položaja.

    Izabrano mjesto gradnje, uvala Aspalathos, ili južni dio Splitskog poluotoka, već nazivom ukazuje na svoje korijene, jer ime dobiva po grčkom nazivu za biljku brnistru, koja i danas raste u okolici Splita. Uvala je u to vrijeme bila bogata ljekovitim travama i sumpornim izvorima, što je dodatno pogodovalo Dioklecijanu koji u vrijeme abdiciranja pobolijeva.

    Samo mjesto, dakle, ima povoljan strateško-klimatski položaj. Dobro zaklonjena uvala zaštićena je s morske strane otocima, a s kopnene strane planinama. U samom dnu uvale, iza grebena koji je zaklanjao od valova i ujedno služio za istovar građe, započela je gradnja.

    Danas ne znamo točan datum početka gradnje, ali se pretpostavlja da je to bilo negdje oko 295. god., dakle, nekoliko godina nakon što se Dioklecijan odlučio povući i predati vlast tetrarhiji. Prema povijesnim podacima, već deset godina kasnije palača je trebala biti spremna primiti gospodara koji je, 305. godine, na jednom brežuljku kod Nikodemije "skinuo carski plašt i krenuo k svojoj dalmatinskoj rezidenciji".

    Graditelji ostaju nepoznati. Pretpostavlja se da je Dioklecijan prikupio neimare i klesare iz istočnog dijela carstva ili one koji su već bili u Saloni i okolici.

    Kao osnovna građa poslužio je danas nadaleko poznati bijeli kamen, vapnenac, s Brača i nalazišta kod Segeta blizu Trogira. Kamenje je lađama putovalo preko Bračkog kanala do gradilišta, a u bračkom naselju Splitska stoje još i danas komadi obrađenog kamena koji su upali u more prilikom krcanja lađe. Za izvedbu svodovnih konstrukcija korišten je šupljikavi vapnenac, sadra donešena iz korita obližnjih rijeka. Opeke za gradnju stanova i zgrada unutar palače izrađivale su radionice iz Salone i bliže okolice. Sfinge iz unutrašnjosti palače pronađene su, iskopane i donešene iz već tada drevnih egipatskih građevina.

    Glede načina gradnje, kažimo da je otkriveno mjerno središte iz kojega su vizurama bili određeni pravci glavnih komunikacija i drugi osnovni elementi. Sam plan gradnje najviše je određen mjestom gradnje i, koliko je poznato, nema izravnih uzora u dotadašnjem graditeljstvu. Na odabranom mjestu u zaklonjenoj uvali, ali još uvijek izložen mogućim napadima u vrijeme kad su barbarske najezde ugrožavale granice carstva, trebalo je sagraditi dvorac za cara koji napušta vlast. To znači da uz prostore za boravak samog Dioklecijana, njegove obitelji i počasne straže, nisu bili potrebni prostori za državnu upravu, odnosno činovnički aparat, ali je trebalo predvidjeti građevine za vjerske potrebe, kao što su hramovi i grobnice, zgrade za poslugu i stražu i naravno, elemente jake obrane. Tražeći analogije s rimskim graditeljstvom tog doba, možemo reći da palača sadrži sva njegova obilježja i to od najjednostavnijih formi rimskih vojničkih logora (castrum) pa do vrlo složenih urbanističkih cjelina gradova i posebno, carskih palača u njima. U razvojnoj liniji tih palača, koja počinje helenističkom Antiohijom, palača u Splitu zauzima vrlo značajno mjesto, jer službene rezidencije Dioklecijana u Nikomediji i Maksimijana u Milanu nisu sačuvane.

Ali kad govorimo o uzorima, ne smijemo zaboraviti Salonu: poznati centar velike provincije Dalmacije, grad s jakim zidinama, brojnim kulama, mnogim hramovima, palačama i termama, lako je mogao postati snažan uzor ondašnjim graditeljima.

    Osnovi tlocrtni pravokutnik zaista podsjeća na rimske logore, međutim od toga značajno odudara smještaj raskošne careve rezidencije u južnoj četvrtini. Južno pročelje je u čitavoj dužini rastvoreno nizom otvora što je snažan, ali dobro ukomponiran kontrast s izrazito obrambenim izgledom preostalih triju fasada.

    Glavna poprečna ulica (decumanus) spaja istočna i zapadna vrata i tako dijeli prostor palače u dva dijela. Ova se ulica u rimskom logoru naziva Vojskovođin put. U sjevernoj polovici, kao i kod rimskih logora, nalaze se zgrade za poslugu, vojnu posadu, skladišta i druge namjene. Južni dio puno je zanimljiviji i zagonetniji jer - osim kao carev stambeni prostor - služi i za (nama još uvijek tajanstvene i nepoznate) vjerske potrebe. Stoga i glavna uzdužna ulica (cardo) ne nastavlja do južnih vrata, već samo do raskrižja u središtu palače. Kod rimskih logora ovo je križni put. On vodi do centra, ili vojskovođinog logora, ispred kojega je trg. Slično tome, u centru palače smješten je Peristil. Samo posebno zaslužni građani mogli su s glavne ulice proći kroz carev stan u donjem dijelu do južnih vrata, ili gornjim prostorima do šetnice na južnom pročelju.

    Arhitektura južnog pročelja ukazuje na glavnu funkciju palače: udoban i raskošan carev stan koji je odgovarao njegovu dostojanstvu i potrebama. Južni ulaz, Mjedena vrata, služila su kao prilaz do lađe koja je mogla pristajati uz samo pročelje. Tri vanjska kopnena zida palače drukčije su oblikovana. Istočna i zapadna fasada vrlo su slične, dok se sjeverna ponešto razlikuje svojom simetričnom kompozicijom otvora. Naime, istočna i zapadna strana imaju prekide u strukturi otvora prema južnoj strani, dočim to kod sjeverne, reprezentativne strane, nije slučaj. Kutove su, opet po uzoru na rimske logore, branile četiri snažne četvrtaste kule, od kojih su tri i danas dobro sačuvane. Odmah se uočava njihov nesklad s južnim pročeljem, što se može objasniti početkom kraja jedne velike epohe u razvitku arhitekture. Sva troja kopnena vrata napose su štitile po dvije osmerokutne kule (moguća sličnost sa poligonalnim kulama na glavnim vratima obližnje Salone). Sva ulazna vrata imala su ulazno predvorje štićeno stražarskim prostorima iznad ulaza. U tim predvorjima - koja su prema daljnjem prodiranju u palaču zatvorena dižućim rešetkama (saracineskama), a prema samom izlazu, glavnim vratima - mogla se sigurno vršiti provjera posjetitelja palače. Ova predvorja su i danas lijepo očuvana.

    Glavna ulazna vrata palače bila su sjeverna, za koja se uvriježio naziv Zlatna vrata (Porta Aurea). U vrijeme nastanka palače, ova su vrata bila izlaz na glavni kopneni put prema Saloni, put kojim je palača povezana s ostatkom svijeta. Iznad gornjeg vijenca, povrh sjevernih vrata, stoje i danas četiri kamena postamenta, ali ih je prvobitno vjerojatno bilo pet. Iako to danas ne možemo sa sigurnošću tvrditi, postoji analogija sa skulpturalnom grupom na glavnoj tribini Foruma u Rimu. Naime pretpostavka je da se radi o carskoj tetrarhiji, skulpturama imperatora Dioklecijana i Maksimijana, a u sredini i sa strana cezara istočnog i zapadnog dijela carstva. U samoj sredini nalazi se, u počast Dioklecijanovom božanskom ocu Jupitru, njegov lik.

    Zapadna vrata, tzv. željezna vrata (Porta Ferrea), najbolje su očuvana, dočim su istočna vrata, tzv. Srebrna vrata (Porta Argentea), bila krajem srednjeg vijeka zazidana i jednim dijelom porušena, a obnovljena su tek u novije doba.

    Neki povjesničari tvrde kako nazivi Zlatna, Srebrna i Željezna vrata ne sežu dalje od 1553. god. Iz toga bi se dalo zaključiti da su svoju pravu funkciju, po kojoj su i dobila nazive, ostvarila tek u srednjem vijeku.

    Sjeverni dio palače u najvećoj su mjeri prekrile kuće srednjovjekovnog Splita, koje su se stoljećima gradile unutar antičkih zidina. Najveći dio tog prostora ispunjavale su dvije velike građevine, jedna u sjeverozapadnom, druga u sjeveroistočnom kvadrantu palače, uokvirene sa svih strana ulicama. Spoj zapadne građevine s obrambenim hodnikom u vanjskom zidu može nam, prema uobičajenoj strukturom rimskih logora, dati dovoljno elemenata da pretpostavimo vojnu funkciju sjevernog dijela palače. Naime, sjeverni dio rimskog logora prostor je života svih vojnih postrojbi koje čine logor. Ondje su pješaci i konjanici raspoređeni u jednake grupe. Stoga je razumljiva pretpostavka da se i u slučaju palače radi o prostorima života vojne posade i časnika.

    Prostor s tri strane uokviren stupovima u središtu palače, po analogiji sa sličnim rješenjem dvorišta bogatih rimskih kuća, dobio je naziv peristil. On predstavlja veliku otvorenu dvoranu palače, smještenu između raskrižja ulica i Dioklecijanova stana, odnosno između mauzoleja i hramova.

    Sličnost ovog prostora s rimskim logorom jest u središnjem trgu koji se nalazio pred vojskovođinim logorom. To je središte javnog života. Sve što je važno za život zajednice rješava se pred vojskovođom. Pohvale, pokude, počasti, osude - sve se to događalo ondje.

    U arhitektonskom slijedu palače, Peristil je mjesto predviđeno za kontakt svih građana sa carem. Nešto dalje je Vestibul, predvorje. To je prostor za odabrane građane, prvenstveno veleposlanike. Vestibul je kružni prostor za zaobljenim stropom, a svojom visinom i impresivnošću imao je ulogu pripremiti posjetitelje na susret s onim koji je iznad njih, s vladarom. I napokon, tu je i velika dvorana u kojoj se izabranici mogu sastati s Njegovim Veličanstvom. Dakako da većina građana nije stizala ovako daleko pa je, kao to je ranije rečeno, prostor Peristila onaj u kojem su se oni "susretali" s carem.

    S tog gledišta, Peristil je vrlo važan prostor palače. Namijenjen je Dioklecijanovoj apoteozi, jer se cara smatralo božanstvom na zemlji i štovalo posebnim ceremonijalom koji je Dioklecijan sam utemeljio po orijentalnim tradicijama, a koji će se potom definirati strogim propisima bizantinske i još kasnije, papinske dvorske etikete. Potrebno je istaknuti da Peristil nije nastao kao puki hir starog cara, već je u funkciji nama strane filozofije i kulture, kojima je Dioklecijan dao novu snagu i ideju, produbljenu i ojačanu rimskim elementima, ali na istim korijenima.

    Ceremonijal koji se tu odvijao nije teško zamisliti: Dioklecijan, okružen stražom, izlazi na povišeni prostor južnog dijela Peristila (pretpostavlja se da je uzvišenje bilo veće nego što je danas). Na najnižoj razini nalaze se građani u stavu obožavanja cara, klečeći ili u stavu prostracije, potpune predanosti, kao u Egiptu. Dioklecijan je odjeven u bogato ukrašenu srebrnu ili crvenu togu. Da bismo to predočili, može nam poslužiti izgled odora današnjih biskupa, jer one upravo odavde vuku izravni korijen.

    Točne detalje ovog ceremonijala ne možemo odrediti, ali se postavlja pitanje koji su istinski razlozi Dioklecijanova inzistiranja na tim ceremonijalima i stvaranje prostora kao što je Peristil.

    Gradnjom rezidencije u Aspalathosu, Dioklecijan je odredio mjesto ne samo svog posljednjeg boravka, nego i trajnog počivališta nakon smrti. Stoga mauzolej ima vrlo istaknuto mjesto u njegovoj splitskoj palači. Njemu je pripadao čitav prostor istočno od Peristila. Zahvaljujući novoj namjeni, koju je nekoliko stoljeća poslije Dioklecijanove smrti dobio njegov mauzolej, tada pretvoren u katedralu, zgrada je ostala izvrsno sačuvana. Osim ulaznog prostora nad kojim je u srednjem vijeku podignut visoki zvonik katedrale, stoji još gotovo čitava arhitektonska masa Dioklecijanove grobnice i velik dio njena bogatog ukrasa.

    Na figuralnom frizu, pod gornjim vijencem, isklesane su scene Erota u lovu, a na jednom mjestu i krilata glava Hermesa Psihopompa, koji - prema antičkoj mitologiji - vodi duše u podzemni svijet. Lik Hermesa i sfinge, koji su se nalazili pred mauzolejem, govore nešto više o Dioklecijanu. Naime, treba znati da su te granitne figure pronađene, iskopane i dopremljene u palaču već pri samoj gradnji, a ne naknadno, kao nekakav hir onog vremena.

    Zašto toliko muke oko nečeg što nije dio rimskog naslijeđa?

    Osvrnimo se kratko na simboliku egipatske sfinge. Egipatske su sfinge neobične kamene skulpture u obliku ležećeg lava s ljudskom glavom, zagonetna pogleda. Sfinga uvijek bdije nad divovskim nekropolama. Ona je čuvar zabranjenih pragova i kraljevskih mumija; ona osluškuje muziku planeta; bdije na rubu vječnosti, nad svime što je bilo i nad svime što će biti; ona gleda kako u daljini teku vode nebeskog Nila i kako plove sunčeve barke. Sfinge su božanski lavovi koji predstavljaju kraljevsku moć: nemilosrdnu prema nepokornima, a zaštitničku prema dobrima. Dakle čuvar i pratilac, simbol snage tada već oronulog Rimskog Carstva koje je trebalo novi impuls. Kakva se ideja pretočena u lik sfinge krila u Dioklecijanovu životu? Možda to nikada nećemo saznati.

    Kad je Ivan Ravenjanin, prvi splitski nadbiskup, pretvorio mauzolej u katedralu, iz nje su - prema pisanju srednjovjekovnog kroničara Tome Arhiđakona - uklonjeni svi “paganski” ostaci, pa je razumljivo da je među njima uništen i sarkofag “nevjerničkog” cara, pod čijom su vladavinom pogubljeni organizatori solinske crkvene zajednice, na čelu s prvim njenim poglavarom Dujmom.

    Na zapadnoj strani Peristila ogradni je zid zatvarao prostor u kojem su bila smještena tri hrama. Najvažniji među njima jest hram posvećen Jupitru, Dioklecijanovu božanskom ocu. Podignut je na visokoj podnici, iznad podzemne kripte, a sastojao se od zatvorenog prostora (cella) i predvorja (pronaos) sa šest stupova. Vijenac sličan onom na Peristilu teče pod krovom i na zabatu sjeverne fasade. Dvije velike savijene konzole nose nadvratnik, ukrašen nizom figuralnih konzolica posebnog simboličkog značenja. Nižu se likovi giganata, simboli i glave Jupitera i Herkula, dok je na istaknutome mjestu prikazan lik boga sunca.

    Druge dvije građevine u okviru istog ograđenog prostora spominje još u XVI. stoljeću Antun Prokulijan, kancelir splitske općine, pretpostavljajući i kome su mogle biti posvećene, no za te njegove tvrdnje nisu pronađeni valjani dokazi.

    "Unutar palače", kaže on, "bijahu četiri vrlo lijepa hrama, jedan božice Cibele ... na južnoj strani, drugi Venere na sjevernoj, treći Jupitrov ... na istočnoj i onaj Janov na zapadnoj strani; prvi je nasuprot drugome, treći nasuprot četvrtome ... prvi kružnog, a drugi heksagonalnog oblika ..."

    Tek su nedavna istraživanja potvrdila točnost Prokulijanova opisa. Obje građevine, otkrivene iskopavanjem na području zapadno od Peristila, imaju temelje okrugle osnove. Po tim ostacima može se u glavnim crtama zamisliti izvorni izgled građevina, koje su imale oblik kružnog hrama s uokolo postavljenim stupovima. Ali, pitanje kome su zapravo bili posvećeni ti hramovi i nadalje ostaje otvoreno.

    Istraživanja posljednjih godina iznose podatke o položaju kupališta (terme) u palači. Jugozapadno od Jupitrova hrama nalazio se kompleks kupališta, koji je vjerojatno bio spojen s Dioklecijanovim stambenim odajama u zapadnoj četvrtini njegovih prostranih apartmana.

    Stambeni prostori u južnoj četvrtini palače vrlo su loše očuvani. Ono što je ostalo ni izdaleka ne bi bilo dovoljno da se doživi prvobitna arhitektura, ali su ispod nekadašnjih carevih odaja ostale odlično očuvane prizemne prostorije, poznate kao "podrumi", koje svojim rasporedom i oblicima predstavljaju projekciju porušenog gornjeg kata. Okolnost da te dvorane otkrivaju ujedno raspored i oblike porušenog Dioklecijanova stana, dugujemo samoj konstruktivnoj ulozi prizemnih prostora. Da bi se izravnao nagib terena, bilo je potrebno čitavo područje careva stana, tj. južnu četvrtinu palače, podići na jake supstrukcije, koje su svojim zidovima, pilonima i svodovima nosile teret gornjeg kata. Time su ujedno stvoreni uvjeti da se Dioklecijanov stan zaštiti od vlage što je dolazila iz zemlje i s mora.    

    To ipak ne iscrpljuje u potpunosti funkciju podruma jer su, kao što ćemo vidjeti, nađene neke prostorije čija se svrha nikako ne uklapa u ove okvire.

    Prva, ulazna dvorana Dioklecijanova stana - Vestibul, kojeg smo već spomenuli - kružne je osnove, raščlanjena polukružnim nišama i nadsvođena kupolom. Druga dvorana, koja se nastavlja prema jugu, nazvana je tablinum. U gornjem su katu njeni zidovi očuvani samo u temeljima, ali na južnom zidu i danas stoji okvir vrata što su nekoć vodila u carevu šetnicu. Da bi mogla izdržati teret jedne tako velike prostorije, središnja prizemna dvorana podijeljena je s osam pilona, na koje se naslanjaju unakrsni bačvasti svodovi. Uzduž čitavog južnog pročelja prostirao se trijem (kriptoportik), rastvoren fasadnim otvorima. Svi oni prostori što se dalje nastavljaju prema jednoj i drugoj strani, gledano od središnje dvorane, sasvim su nesimetrični u rasporedu. U krajnje zapadnoj četvrtini nalazi se grupa pretežno manjih prostorija, vrlo raznolikih tlocrta i svodova. O funkciji čitave te grupe dvorana nema pouzdanih podataka.

    O njihovoj bi se funkciji možda moglo nešto zaključiti na temelju već analiziranih prostora Peristila, sfingi i mauzoleja. Može li se, možda, pretpostaviti da se radilo o prostoru za ceremonijale, možda za inicijacijske obrede?

    Dvije veće dvorane u sredini zapadnog područja stana čine, po svoj prilici, reprezentativni primaći kompleks palače. Uz sam njihov položaj, to dokazuju oblici i dimenzije po kojima ti prostori i u supstrukcijama odskaču od ostalih prostorija. Prva od njih, svojim trobrodnim rasporedom i apsidom na sjevernoj strani, najveća je do sada istražena i otkopana prostorija. Njeni masivni piloni nose unakrsne bačvaste svodove i tako podržavaju teret gornjeg kata. Posebnu ulogu te dvorane donekle pokazuju i dva stepeništa, smještena sa svake strane apside, koja supstrukciju izravno vežu s gornjom salom. Opet možemo spekulirati o funkciji ove veze gornjeg i donjeg kata koja je, koliko je poznato, jedina takva veza s gornjim katom u podrumskim prostorijama. Zbog veličine, možemo zaključiti da glavnu primaću prostoriju Dioklecijanove palače, koja bi u rezidenciji jednog vladajućeg cara odgovarala prijestolnoj sali, treba tražiti u dvorani koja se nalazi iznad prizemne trobrodne prostorije. Tome u prilog govore i usporedbe velike dvorane u Splitu sa salama bazilikalnog oblika u Piazza Armerini, Carigradu i Trieru.

    I druga dvorana, isto tako u obliku bazilike s polukružnom apsidom, ali bez stupova, nešto kraća i uža od velike sale, vjerojatno je također pripadala istom primaćem kompleksu s nekom posebnom namjenom u sklopu dvorskog ceremonijala. Zapadno prizemno područje sadrži i tri sasvim uska hodnika čija funkcija nam nije posve jasna. Neki arheolozi govore da su služili za dovod svjetla i zraka u inače mračne prizemne prostorije, ali nije jasno kako je to točno bilo izvedeno. Kao što velika bazilikalna dvorana dominira zapadnim područjem, tako na drugoj strani glavni naglasak daje velika središnja dvorana, koja se nalazi u prizemnom dijelu križnog tlocrta, a osmerokutna s nišama u gornjem katu. Vrlo je vjerojatno da pronađeni sklop središnjih građevina predstavlja blagovaonicu (triklinij) careva stana, jer na to upućuju analogije sa sličnim oblicima, kao npr. trolisna dvorana vile Piazza Armerini na koju upozorava Kähler.

    Krajnji istočni dio prizemlja još uvijek je zatrpan i nepoznat. Ovdje se istraživanja još uvijek nastavljaju.

    Možemo, dakle, zaključiti da u pogledu funkcije palače još uvijek znamo malo, a ključ njene zagonetke upravo je u samom Dioklecijanu i njegovoj želji da obnovi svijet zlatnog doba Rima, Grčke i Egipta u već oslabljenom Rimskom Carstvu.

    Ovdje moramo dodati da je Dioklecijan u povijesti ocijenjen kao egocentrik sa velikom strašću prema ritualu, ceremoniji i gradnji. Lactanius, namjesnik za književnost kojeg Dioklecijan imenuje u Nikomediji, piše o svom vladaru:

    "Dioklecijan je imao neograničenu strast prema građenju što je vodilo u isto tako neograničenu potragu za radnicima, majstorima, kolima i uopće svemu potrebitom za gradnju. Ovdje bi radio bazilike, ovdje cirkus, kovačnicu, kovnicu oružja, ovdje opet kuću za ženu, ovdje jednu za kćer."

    Postoje čak i priče o tome kako je srušen dio Nikomedije, samo da bi bio ponovno izgrađen na način koji odgovara vladaru. Ovome možemo dodati samo to da sve današnje nejasnoće u konstrukciji i svrsi palače, koje nastojimo prikazati u ovom članku, ipak dokazuju i nešto drugo, ako ne plemenitije, a ono barem dublje i mističnije o Dioklecijanu, prvotnom tvorcu palače i njene zagonetke.

    Recimo još nešto o povijesnom razvitku palače. Dioklecijanovom smrću, 316. godine, nije ugasnuo život u njegovoj rezidenciji. U prvo vrijeme u posjedu rimskog dvora, ona je pružila utočište prognanim članovima carskih obitelji. U palači početkom V. stoljeća postoji radionica u kojoj su žene tkale sukno za rimske vojnike. Rušenje Salone početkom VII. stoljeća, u žestokom avarsko-slavenskom naletu, presudno je za život i razvitak palače. Veći dio izbjeglog stanovništva tu nalazi sigurno sklonište.

    Do većih građevnih radova dolazi u razdoblju slobodne srednjovjekovne komune između XII. i XIV. stoljeća. U tom je razdoblju gradnja visokog zvonika katedrale dala obrisu palače novu vertikalnu dominantu. I u unutrašnjosti katedrale romanička je umjetnost zastupana vrsnim radovima, među kojima se posebno ističu drvene vratnice iz početka XIII. stoljeća, koje je izrezbario naš majstor Andrija Buvina.

    Zadnji značajni organizirani rad koji prelazi okvire palače jest gradnja poligonalnih utvrđenja oko palače, koja se i danas lijepo vide. Građena su pod prijetnjom mletačko-turskih sukoba. Srednjovjekovni je Split najzaslužniji za pregradnju većeg dijela palače u stambeni prostor karakterističnih uskih ulica. Stoga je i palača, takva kakvu je danas vidimo, simbol evolucije jedne rimske carske rezidencije do sredozemnog grada uskih i prljavih uličica.

    Ovo naše stoljeće donijelo je značajnije širenje izvan okvira palače, pri čemu su nažalost zaboravljeni svi principi i ideje koji su rukovodili stvaranje i svrhu Dioklecijanove palače na ovim prostorima.

    Bez obzira na sve predrasude u pogledu i Dioklecijana i Rima općenito, ova palača krije mnoge tajne ili znanstvenim jezikom rečeno - nejasnoće, koje se ne mogu riješiti tek prekapanjem ruševina.

    Trebali bismo najprije pokušati shvatiti što je nadahnjivalo ljude u stvaranju ovakve građevine, a tek onda ćemo možda moći pojmiti svrhu i ljepotu onoga što je stvoreno.

Siniša Bencetić

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 12