Svatko tko je vidio velebna djela poput Hrvatskog preporoda, Gundulićevog sna ili Dubravke iz raskošna Bukovčeva opusa, ne može ostati ravnodušan.

Naprotiv, igra likova i bogatstvo boja budi u nama nešto više od samog vizualnog doživljaja. Istančanost figura, dinamika kompozicije, bogatstvo detalja, jasnoća lica, položaj ruku, sve to uspijeva staviti na platno jedan od naših najvećih slikara s kraja XIX. stoljeća – Vlaho Bukovac.

Njegov život i karijera bili su popločani životnim iskušenjima i njihovim nadvladavanjima, no to je bila cijena uspjeha, cijena umjetničke besmrtnosti. Svojim je primjerom pokazao da se čovjek može izboriti za vlastiti identitet, pronaći svoje mjesto pod suncem bez pomoći privilegija i naslijeđenog društvenog statusa.

DJETINJSTVO I MLADOST

Rodio se u Cavtatu 1855. g. kao drugo dijete u skromnoj, ali ljubavlju prožetoj obrtničkoj obitelji Fagioni. Iz najranijeg djetinjstva pamti šarene motive koji su se nizali pred njegovim očima dok je promatrao majku kako tka konavoske nošnje, a kasnije, u tuđini, često ga je kao sudruga pratila zvonjava dubrovačkih zvona poput "utišanih glasova daleke domovine".

Slikarski dar koji je prožimao njegov duh veoma se rano i snažno očitovao, a potreba da se likovno izrazi postat će konstanta njegova života. Kao dijete pokazivao je zavidnu crtačku nadarenost, a umjesto u igri s vršnjacima, vrijeme je provodio izrađujući crteže svoje okolice i ikonice svetaca.

Već je tada počeo razvijati sposobnost da crtež ne dovrši neposredno pred modelom, već da ga naporom volje upamti, utiskujući ga u svoj um do najmanje pojedinosti, kako bi ga u svom ateljeu dovršio "iz glave". To mu je kasnije omogućilo da svoja djela izradi bez dugotrajnog zamaranja modela, a vlastitoj imaginaciji dade prostor za odabir najvjernijeg utiska. Upravo ga ta umjetnička osobina potvrđuje kao jednog od najboljih portretista svoga vremena i majstora velikih figuralnih kompozicija, u čemu ga do danas nijedan naš slikar nije nadmašio.

Proveo je uobičajeno djetinjstvo u sigurnosti doma i dječjim razonodama, no već s jedanaest godina, 1866. godine, odlazi sa stricem na rad u Ameriku, što će iz korijena promijeniti sudbinu provincijskog dječaka. Bio je to ujedno početak mučnih i teških događaja koji će ga natjerati da rano očvrsne i sazrije.

"Zemlja blagodati" postaje za Vlaha prava noćna mora jer stric ubrzo umire, a strina ga, umjesto u obećani college, šalje u "besplatno popravilište za malodobnike". Tu dočekuje svoj prvi Božić u Americi, gladan, napušten i zaboravljen, daleko od voljene kuće i bližnjih. Saslušavši njegovu životnu priču iz popravilišta ga je izvukao odgojitelj i vratio strini. U kući se ovaj neugodni "izlet" hladno prešućivao, a Vlaho je strini morao čuvati dijete te raditi najteže kućanske poslove. I pored toga, pronalazio je vremena za skiciranje i crtanje.

Četverogodišnji boravak u Americi obogatio ga je izdržljivošću i upornošću, ali ne i novcem. Vraća se kući siromašan. “Na slikarstvo sam gledao kao na vrlo ugodnu igru, ali ni na kraj pameti mi nije bilo da se odmetnem u umjetnike. Htio sam u svijet, da ne budem na teret svojim roditeljima. Odlučih se za pomorca, da jednom, ako Bog da, budem kapetan..."

Ponovno je odlučio krenuti u svijet, ali ni ovoga ga puta nedaće nisu mimoišle. Vjerno su ga pratile kad se kao kadet na brodu "Osmi dubrovački" uputio prema Carigradu i kasnije u pečalbi u Južnoj Americi, gdje je kao slikar dobio posao na željeznici crtajući i izrađujući brojeve i slova na željezničkim vagonima. Samouk, gradio je svoj put crtajući sve što mu je došlo pod ruku. Osjećao je da je slikarstvo njegov životni poziv, no za školovanje nije imao novca.

 

Nakon što je ostao bez posla, sa skromnom ušteđevinom odlazi u Kaliforniju gdje se zapošljava u jednoj kavani. Svo to vrijeme nije dozvoljavao da rutina teške svakodnevice ugasi njegovu potrebu za slikanjem. Ubrzo su uslijedili prvi uspjesi i javna priznanja u lokalnim talijanskim i američkim novinama San Francisca. Tada se definitivno odlučuje okrenuti slikarstvu. Konačno se mogao posvetiti usavršavanju svog talenta ne izdržavajući se više grubim fizičkim radom. Počeli su ga doživljavati onako kako je sam sebe doživljavao – kao slikara.

Adam i Eva

Iako svjestan svog materijalnog uspjeha, slutio je da je likovna umjetnost nešto drugo, nešto dublje i jače. Izrađivao je puno portreta, ali je osjećao da njegov samouki talent nije dostatan. Trebalo ga je nekako izbrusiti, dati mu jasno usmjerenje, oplemeniti ga. Želio je ući u tajnu kako započeti i završiti sliku, a to nije mogao sam. Htio je učiti od majstora:

“Zaželio sam se pravog majstora, da od njega naučim pravu umjetnost.

Sve me to prisililo da se odlučim za Europu. Što će mi zlato bez prave umjetnosti! S mojim prištednjama krenut ću u Rim, da se usavršim u slikarstvu. Tamo su pravi učitelji, a Amerika je dobra škola samo za trgovce. Uprijeh sve sile, da dovršim sve radove i onda vrućim zlatnišima da krenem put domovine.“

 Vođen težnjom za usavršavanjem odlučio se ponovno zaputiti preko Atlantika u neizvjesnost. Put ga je doveo natrag u domovinu, u njegov rodni kraj:

“…odmah pokazah roditeljima one zlatniše. Rekoh im da bi se s vremenom u Americi i obogatio, al' da moja svrha za sada nije novac, već nauka.”

SVJETSKA SLAVA

U domovini je potražio pomoć i savjet od uglednih umjetnika svoga doba. Uvaženi dubrovački pjesnik i erudit Medo Pucić silno se zalagao za nadarenog mladića i njegovim nagovorom Vlaho odustaje od školovanja u Rimu. Zajedno s biskupom Strossmayerom postaje Bukovčev mecena preuzimajući troškove njegova školovanja u Školi slikarstva u Parizu.

No, upis u Školu bio je zbog popunjenosti neizvjestan. Ovom izazovu sudbine Bukovac se samouvjereno suprotstavio, predlažući profesoru Cabanelu da odluči o njegovom upisu nakon što vidi njegov rad na zadanu temu. Tako je mala studija Bukovčeve lijeve ruke što počiva na hrptu knjige bila presudna za njegov ulazak u svijet likovne umjetnosti.

Bukovčeva nadarenost odmah je došla do izražaja. Napredovao je nevjerojatno brzo, stekavši ugled jednog od najboljih učenika. Već nakon nepune godine odlučio se okušati na najvažnijoj svjetskoj likovnoj manifestaciji onog doba – Pariškom Salonu.

“Kad sam prvi put god. 1877. vidio Salon, osjetio sam kako sam neznatan prema tim majstorima. Boljelo me, al nijesam smalaksao. I ja ću jednog dana, ako Bog da, biti među njima! - rekoh samom sebi.”

Izložio je svoju Crnogorku na obrani. Od tada pa nadalje Salon postaje njegovo najznačajnije poprište odmjeravanja s najistaknutijim europskim majstorima. Upravo to uspoređivanje sa slikama u Salonu tjeralo je Bukovca na stalno usavršavanje vlastitog stila.

Svoje nadahnuće crpio je iz antike skicirajući grčke i rimske statue, tražeći i uočavajući sklad ljudskih tijela, raznolike proporcije i veličanstveni zakon linija. Od više različitih modela izabirao bi skladne proporcije i slagao ih u cjelinu, ili bi od više likova stvarao studije kompozicije. Antika tako postaje uzor njegovom dotad samoukom stilu.

Usavršavajući se nije zaobilazio ni progresivne ideje impresionista koje ga postepeno osvajaju. Malo pomalo počinje crtati male, spontane slike u planeru (pejzažu). Prepušta se eksperimentiranju napuštajući preciznost crteža i statičnih figuralnih kompozicija kojima je bio zaokupljen na akademiji i nastojeći prenijeti utisak doživljaja i vizualnih fenomena boja i svjetlosti. Ta težnja da uhvati trenutni pokret, atmosferu, dominirat će poglavito pred sam kraj njegova stvaralaštva, prilikom izrade aktova.

Akt La grande Iza (Velika Izida) donosi mu 1881.g. svjetsku slavu i ugled kao "le clou du Salon" (siže) od 2727 eksponata. Samo dvije godine kasnije slikom The White Slave (Bijeli rob) proslavlja se u Engleskoj.

No, portretiranje je ono koje mu omogućuje jasnu prepoznatljivost i popularnost među publikom. Postaje tražen i to mu omogućuje sigurnu egzistenciju. U crtanju portreta posjedovao je istančan dar zapažanja detalja. Crtao je nevjerojatno brzo a la prima. Znao je suptilno izraziti karakter lika, nabore tkanina, ornamentiku sagova. Običavao je najprije razgovarati s osobom koju bi portretirao kako bi je što bolje "uhvatio", a tek onda prionuti na slikanje. Pozadine je upotpunjavao raznolikim orijentalnim sagovima, šarenim tepisima, glatkom svilom, sjajnim nakitom, nabranim volanima, mekim baršunom...

Ono što je osobito davalo pečat i originalnost njegovim djelima bile su ruke portretirane osobe. Slikao ih je do najsitnijih detalja – stare, s površinskim venama, ponekad sa skupim nakitom, ili vitke, bijele, mlade, pa prekrižene, ili kako nježno dodiruju svilu. U njima se jasno ogledao karakter osobe, njezin društveni status, ili fizičko zdravlje. Ruke su bile portret u malom i njegov "slikarski potpis" na svim portretima. Zbog ovog svojstvenog stila možemo ga nazvati portretistom ruke.

 Pred kraj studija postaje formirani slikar, dostojan učenik škole profesora Cabanela. Ono za čim je težio još u Americi, tada još nejasna vizija, sada mu se ostvarilo.

"Biti mlad i slavan u Parizu! Zar ima što veće, što vrjednije na svijetu?! Blagoslovljene sve patnje, koje su me pratile do tog časa!"

Prilikom jednog od njihovih posljednjih susreta sam profesor Cabanel "posvećuje" Bukovca srdačnim stiskom ruke, potvrđujući tako njihovu ravnopravnost - postao je majstor slikarstva. Osjetivši to, Bukovac se nije mogao suzdržati. Zaplakao je.

ZAGREBAČKO RAZDOBLJE

U naponu slave dolazi u Hrvatsku. Nošen vlastitom vizijom i nutarnjom pokretačkom snagom donosi ideje impresionista i duh klasične pariške umjetnosti, čime pali iskru u letargičnim umjetničkim krugovima. Postaje spiritus movens svih manifestacija i izložbi na polju likovne umjetnosti.

Nadahnut nacionalnim temama i sadržajima, ovdje stvara svoja velika alegorijska figuralna djela: Hrvatski preporod, Karneval u Epidauru, Razvoj hrvatske kulture. U djelu Gundulićev san sintetizira svoje cjelokupno umijeće, širinu znanja, spaja realno i apstraktno, prikazujući likove u slobodnom prostoru, elemente pejzaža, doručak na travi, lik Gundulića okruženog ženskim aktovima.... Gundulićev san predstavlja simbolično sažimanje svih njegovih tema i motiva.

Istovremeno slika po narudžbama koje pristižu sa svih strana svijeta. U galeriji likova ima mjesta za sve staleške skupine: portretira britanskog milijardera Samsona Foxa, cara Franju Josipa I., srpsku kraljicu Nataliju, Obrenoviće, Strossmayera, mladu patricijku, sluškinju... Pruža mu se jedinstvena prilika da se u Engleskoj obogati crtanjem portreta. No uvidjevši da bi time ugrozio svoju umjetničku slobodu, on tu zamamnu ponudu odbija imajući stalno na umu:

“Bilo kako bilo, glavni uvjet za umjetnika bez kojeg nema ni zanosa ni zadovoljstva jest: Sloboda! Sloboda rada i sloboda raspolaganja samim sobom.”

 U umjetničkim krugovima Zagreba zavladala je nova klima koja je dovela do osnivanja Društva hrvatskih umjetnika. Time počinje novi period u hrvatskom slikarstvu. Svojom reputacijom, likovnom zrelošću i društvenim angažmanom Bukovac postaje kamen temeljac novog vala koji se zbog toga definira kao vrijeme prije i poslije Bukovca.

Iako oko novoizgrađenog Umjetničkog paviljona Bukovac uspijeva stvoriti jezgru hrvatske moderne, ima mnogo neistomišljenika. Zbog sukoba s konzervativnom strujom napušta voljeni Zagreb.

“Ali umjetnik, ako hoće ostati samo umjetnik, mora živjeti daleko od sićušnih, mizernih, neestetskih osobnih borbi. Inače je izgubljen! A ja sam bio i jesam uvijek samo umjetnik.”

PRAG

Psihički skrhan zagrebačkim nesuglasicama sa starijim kolegama, daleko od voljenog Pariza i rodnog Cavtata, prihvaća poziv da predaje na Praškoj akademiji. Živio je za svoju umjetnost i studente. Veliki dio vremena provodio je i sa svojom obitelji iz koje crpi motive za svoje radove. Obitelj mu je bila poput "drugog ateljea". Svoj privatni život ne odvaja od svog rada, naprotiv, skladno ih povezuje u jednu cjelinu. U njegovim kasnijim radovima sve se više posvećuje temama iz obiteljskog kruga.

Iako neumorno radi, osjeća nostalgiju za rodnim krajem:

“Željan sam sunca i našeg mora, a bogme i domaće hrane, ljupke naše riječi i našega čovjeka, koji je uza sve mane, najbliži našem srcu i ćudi.”

Slavni slikar umire u Pragu 1922. godine. Slikarska ga strast nikada nije napustila i do kraja je života slikao s jednakim žarom. "Slikanje bijaše i ostade moj najveći užitak; čim sam zaposlen slikanjem, zaboravim na sve i mislim da nema danas čovjeka na svijetu koji bi bio sretniji od mene."

Tomislav Peharda

Iz: časopisa NOVA AROPOLA, broj 37

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=2120376246