PROČITANO

720

PUTA

OD 14.01.2018.

Vjeronauk je mrtav, živio čipi-čips!

Katolička crkva zatekla se u šoku doznavši za ozbiljnu namjeru uvođenja religijskih kultura u škole jer joj nitko o tome ništa nije rekao.

Vjeronauk je mrtav, živio čipi-čips!

Piše: Darko Pavičić
Foto: T. Zorić, S. Midžor, G. Mehkek/Cropix

www.jutarnji.hr

Crkva nikako ne bi konkurentski predmet smjela shvatiti kao argument prisile prema djeci i tražiti da tko ne ide na školski vjeronauk ne smije na krizmu ili prvu pričest, nego osvježiti postojeći vjeronauk boljom ponudom, idejama i vjeroučiteljima.

Vjeronauk u školi dobio je ovoga tjedna snažan udarac. Vjerojatno najjači od svoga uvođenja u školski sustav prije desetljeća i pol. Naime, najavu predmeta “religijske kulture”, koji bi trebao biti alternativa izbornom predmetu vjeronauka, Crkva je dobila u isto vrijeme kad i mediji. Dakle, nije bilo nikakvih konzultacija i dogovora između Ministarstva prosvjete i sporta i vrha Katoličke crkve. Zato je Crkva tu vijest doživjela kao šok!

Katolička crkva zatekla se u šoku doznavši za ozbiljnu namjeru uvođenja religijskih kultura u škole jer joj nitko o tome ništa nije rekao.

Vjeronauk u školi često je povod za obračune u javnosti između Crkve i njezinih neistomišljenika, ali ti su se obračuni u pravilu kretali isključivo u razmjerima svjetonazorskih (ne)slaganja. Odnosno, nikada nisu prijetili da bi vjeronauku mogli ugroziti njegovu čvrstu poziciju. Da je ona doista čvrsta, pokazuju podaci da je u osnovnim školama vjeronauk zastupljen gotovo sa 90 posto, dok u srednjim školama taj postotak pada na račun etike. Upravo je u tome i problem! Vjeronauk u osnovnoj školi nema alternativu u obliku drugog izbornog predmeta, pa su djeca koja nemaju vjeronauk naprosto osuđena “grickati čipi-čips”, kako im je preoporučio prije par godina jedan od biskupa, kada je upitan što da rade djeca koja ne idu na vjeronauk u vrijeme dok su njihovi prijatelji na vjeronaučnoj nastavi.

Protuustavna pozicija

Upravo ta činjenica - da u školama ne postoji alternativa za djecu koja ne upišu vjeronauk - stavila ih je u neravnopravan položaj. Odnosno, tvrdilo se da je takva pozicija vjeronauka čak

protuustavna. Da bi se to ispravilo, počelo se početkom 2000. govoriti o religijskoj kulturi, no ti su razgovori brzo zamrli, kada je ondašnja lijeva koalicijska vlast shvatila da bi u sukobu s Katoličkom crkvom mogla izaći kratkih rukava.

Ili vjeronauk ili ništa
No, religijska kultura pojam je koji je najprije počela zagovarati sama Katolička crkva, početkom 90-ih, kada se počelo glasnije govoriti o uvođenju vjerskih, duhovnih nastavnih sadržaja u škole.

Dok se tih prvih godina o vjeronauku moglo samo sanjati, naglas se upravo iz Crkve govorilo o religijskoj kulturi kao globalnom standardu današnjega svijeta i općoj potrebi hrvatskoga školstva. Ništa ideološki, ništa uskogrudno ili, nedajbože, prozelitistički, nego sve naširoko, općeprihvatljivo i u duhu zajedništva. I kad je u javnosti sazrela ta ideja da je školi doista potreban jedan takav program, na vrhu Crkve zbili su se gusti, crni oblaci iz kojih je zagrmjelo: ili konfesionalni vjeronauk ili ništa.

Ekipa koja je pripremala teren za religijsku kulturu znala je da ona nikada neće zaživjeti i praktički je od prvoga dana pripremala uvođenje vjeronauka u školu. No, ipak je od projekta religijske kulture preuzela zagovaranu otvorenost i zajedništvo, pa vjeronauk od svog prvog školskog sata nije bio sabijen u uski konfesionalan okvir, nego je tražio priliku da se otvori prema drugima i drukčijima gdje god je to moguće.

Želimo nastaviti s vjeronaukom jer je on otvoren, a ne zatvoren. Problematiziranje vjeronauka u školi zapravo je prikriveni napad na naš katolički identitet

Kardinal Bozanić

Vjeroučitelji laici

Najveće probleme na svojim počecima vjeronauk je imao s vjeroučiteljskim kadrom, pa su prvotni teret podnijeli brojni župnici, kapelani i časne sestre, koji su uza sve svoje obaveze još predavali vjeronauk po školama. No, tijekom nekoliko godina uspjelo se školovati dovoljno laika, pa se taj odnos drastično promijenio. Danas je u školama tako oko 2500 vjeroučitelja, od kojih su većina upravo laici.

Naštetio župnoj katehezi

Vjeronauk u školi ima dobro i detaljno razrađene programe i kvalitetnu literaturu, no svi su suglasni da je za provođenje nastave ključna upravo osoba, vjeroučitelj. Od vjeroučitelja ovisi hoće li vjeronauk uspjeti kao projekt ili neće, pa je Crkva upravo tome posvetila mnogo pozornosti. Vjeroučiteljima dekrete zbog toga odobravaju i udjeljuju biskupi, prolaze brojne provjere, a i na najmanje glasine o lošem radu kreću brojne provjere i vjeroučitelj gubi licencu pokaže li se da nije za taj predmet.

Svi ti potezi toliko su osnažili vjeronauk u školi da je on ravnopravno za nekoliko godina stao uz bok ostalim školskim predmetima. No, to mu je, tvrde mnogi, bila “Pirova pobjeda”. U prvome redu, djeci se vjeronauk po značenju izjednačio s ostalim predmetima, čime je izgubio na željenoj “karizmi”.

S druge strane, svojom je dominacijom toliko oslabio župni vjeronauk da se ovaj sveo na pro forma razinu priprava za prvu pričest i krizmu. Crkva je toga svjesna i vuče neke poteze, no javno tvrdi da je to posve normalno, odnosno, da se djeca i kroz školski i kroz župni vjeronauk zajedno pripremaju za svoj sakramentalni vjerski život.

Takav stav doveo je do svojevrsne paradoskalne situacije, a to je da je školski (dakle, laički) vjeronauk postao kriterij za određivanje nečije vjerničke discipline. Tako su biskupi odredili, primjerice, da djeca koja u srednjoj školi ne upišu vjeronauk, nego upišu etiku, nemaju pravo izaći na krizmu ili nekome biti “krizmani kum”. Opravdanje: ne svjedoče svoju vjeru. U nekim sredinama rigidnost lokalnih župnika seže dotle da od škola traže popis djece koja idu na vjeronauk, odnosno etiku, kako bi mogli znati koga će pustiti na krizmu, a koga neće.

Na takav način vjeronauk je prerastao svoje prvotno poslanje i postao instrumentom, polugom jednoga sustava kojim se intervenira u neki drugi. Pojednostavljajući do kraja, moglo bi se reći da se radi i o nekoj vrsti vjerske prisile, u što se ideja poput vjeronauka nipošto ne bi smjela izroditi. A to se ponajbolje vidi kroz stav krizmanika (dakle, adolescenata), koji jedva čekaju da “odrade krizmu”, za koju se kaže da je “svečani oproštaj

od Crkve”, kojoj će se mladi vratiti tek pred vjenčanje.

Oni koji osporavaju predmet vjeronauka u školi zacijelo nemaju u vidu europski kontekst ili su možda opterećeni određenim mentalnim sklopovima iz prošlog političkog sustava

Europske zemlje u kojima nema nikakvog modela vjeronauka u školi su Albanija, Bjelorusija, Bugarska i Slovenija. A pribraja im se i Francusku, u kojoj se u dvjema pokrajinama, Alzasu i Loreni, ipak održava vjeronauk u školi.

Među zemlje koje imaju konfesionalnu nastavu pripadaju: Austrija, Belgija, Italija, Irska, Hrvatska, Njemačka, Poljska, Portugal, Slovačka, Finska, Rumunjska. U Litvi, Češkoj, Mađarskoj, Srbiji, Crnoj Gori te Makedoniji vjeronauk je izborni konfesionalni predmet, ali izvan školske satnice.

U zemljama s protestantskom većinom, kao što su Danska, Island, Norveška i Engleska, gdje su nekada crkve većinske konfesije bile državne crkve, pokušava se organizirati takozvani “općekršćanski ili otvoreni vjeronauk” za sve. U organizaciji programa sudjeluju različite kršćanske denominacije, ali u Engleskoj Katolička crkva ne želi sudjelovati u tome. Slično se pokušalo i u Ukrajini, gdje se u to uključila i Katolička crkva. Europske zemlje koje imaju obveznu religijsku kulturu su Švedska, Škotska, Letonija.

Šok u Crkvi

Tako je to u Europi, a u Hrvatskoj će se, prema svemu sudeći, uskoro razviti burna rasprava o uvođenju predmeta nazvanog religijske kulture u hrvatske škole. Crkva je ovom sadašnjom, prvom informacijom bila šokirana jer je nimalo nije očekivala. U fazi koja će uslijediti predviđa se da će pokušati neutralizirati tu ideju s najvišega vrha, i to pritiskom na najutjecajnije političke predstavnike vlasti i države.

Prihvati li religijske kulture kao izazov i zdravu konkurenciju, Crkva će sadašnji vjeronauk oblikovati u neki novi vjeronauk budućnosti, kojemu religijske kulture ne bi trebale predstavljati nikakav izazov.

Usporedo s tim razvijat će se i planovi za bitku s konkurentskim predmetom, odnosno za zadržavanje što većeg broja djece na vjeronauku. Upotrijebi li u tom kontekstu argument prisile (primjerice: ”Nećete na pričest ili krizmu ako ne pohađate vjeronauk u školi!”) i krene sa zastrašivanjem djece i roditelja, Crkva će povući samoubilački potez. Prihvati li religijske kulture kao izazov i zdravu konkurenciju, Crkva će sadašnji vjeronauk oblikovati u neki novi vjeronauk budućnosti, kojemu religijske kulture ne bi trebale predstavljati nikakav izazov.

Vjeronauk da, a misa ne

Taj vjeronauk trebao bi biti još otvoreniji od ovoga sadašnjeg i s još boljim i transparentnijim vjeroučiteljima od postojećih. Taj vjeronauk trebao bi, zapravo, biti fotokopija svake stranice Evanđelja. Ne blijeda, improvizirana ili skrpana, kakva je ponekad kroz sadašnji sustav bila. Odnosno, vjeronauk bi trebao biti “ponuda”, baš kao što je i samo Evanđelje i sama vjera. Što bi trebala biti jasna poruka svima koji su ovih godina kroz vjeronauk nastojali kupiti neki svoj dio društvenoga statusa ili komfora, bez obzira jesu li vjernici ili nisu, zanima li ih vjera ili ne. I to često kukavički, preko leđa svoje djece, koju su linijom manjeg otpora slali na vjeronauk u školi istodobno rogoboreći zbog toga što, npr., moraju na nedjeljne mise. Kao da jedno ide bez drugoga.

U tome kontekstu najavljivani predmet religijske kulture dolazi kao pravo osvježenje, ne samo školi i onima koje vjeronauk ne zanima nego i samome vjeronauku, koji bi s istim žarom i entuzijazmom kao na početku 90-ih trebao osmisliti svoju buduću poziciju. Uspije li u tome, religijske kulture naprosto mu neće moći ništa.

I teolozi u linču vjeronauka u školi
Na najavu uvođenja religijskih kultura kao alternative vjeronauku treba gledati dvojako. S jedne strane, iako je katolički vjeronauk imao i profil religijske kulture, činjenica je da je mali dio djece upisivao katolički vjeronauk bez temeljnih motiva.

To je bio obzir prema katoličkoj sredini, odnosno da djeca ne budu ‘crne ovce’ u razredu ili su roditelji smatrali da je za djecu bolja i ‘pozitivna indoktrinacija’, nego lunjanje po hodnicima. Pod tim vidom, takvoj djeci će religijske kulture biti iskren i prihvatljiv predmet umjesto

vjeronauka koji su prihvatili pod nekom moralnom prisilom ili kao manje zlo - rekao je nam don Anđelko Kaćunko, katolički publicist.

S druge strane, tvrdi Kaćunko, “u neprekinutoj atmosferi linča kojemu je vjeronauk bio izložen od početka, čemu su kumovali i neki katolički teolozi, bojim se da će religijska kultura imati ulogu trojanskog konja kako bi se postupno katolički vjeronauk eliminirao iz hrvatske ‘obrazovne Troje’, kao što su neki bili planirali s etikom kao alternativnim predmetom”.

Kaćunko smatra da Crkva može biti zadovoljna dosadašnjim iskustvom vjeronauka u školi, “premda praksa nije idealna”. - To je veliko obogaćenje i djeci, i obiteljima i školstvu, pa prema tome i cijelom društvu. Samo slijepac to ne želi vidjeti. Također smatram sotonskom podvalom uporno isticanje da je vjeronauk u školi kriv za nasilje među djecom. To je glupost u rangu optuživanja autoceste za prometne nesreće. Zapravo, bez vjeronauka bi nasilja bilo mnogo više. Jer, utjecaj vjeronauka na djecu je ‘fićo’ u usporedbi s medijskom reklamom nasilja koja juri brzinom Formule 1 - izjavio je don Anđelko Kaćunko.

Dodao je da prednosti vjeronauka u školi ima mnogo, a “najveća je već samo njegovo postojanje”, dok su “među nedostacima nedovoljno kvalitetno izvođenje nastave, svođenje na običan i dosadan školski predmet te izostanak osobnog svjedočenja predavača”.

'Za religijsku kulturu sam 15 godina'
Sociolog prof. dr. Nikola Skledar, nekadašnji ravnatelj Instituta za društvena istraživanja, a sadašnji dekan Visoke škole “Baltazar Adam Krčelić”, od samih se početaka rasprava o uvođenju vjeronauka zalagao za religijsku kulturu.

- Novu inicijativu ocjenjujem vrlo pozitivno jer sam to govorio prije 15 godina. Naprosto zato što vjeronauk i religijska kultura nisu jedno te isto, jer je vjeronauk uvođenje katekumena u vjeru, a religijska kultura je školski predmet o religiji kao obliku duha, filozofiji, umjetnosti - kaže on. On uvođenje religijske kulture ne vidi kao konkurenciju vjeronauku. Štoviše, mislim da bi učenici mogli pohađati oba predmeta. - Ovo je tek prvi korak i ne bih to gledao kao alternativu, nego mogućnost da se netko opredijeli i za jedno i za drugo - kaže dr. Skledar.

On kaže kako je religijska kultura znanstveni pristup religiji “sa stajališta filozofije religije, sociologije religije, povijesti religija, psihologije, odnosno - religiologija”. - Vjeronauk je nešto drugo i trebaju ga predavati iskusne katehete, a religijsku kulturu religiolozi - kaže dr. Skledar i dodaje kako u sklopu Hrvatskih studija postolji studij religiologije, tj. religijske kulture, koji bi mogao biti “nukleus” za stvaranje baze budućih predavača religijske kulture.

On kaže kako vjeronaukom u školi Crkva misli da može “implicirati religijsku kulturu”, no da je to neizvedivo jer “nema univerzalnog vjeronauka, jer on sam po sebi mora biti konfesionalan”.

Kao glavni nedostatak (do)sadašnjeg vjeronauka u školi vidi to što upravo “nema pristupa religiji s pozicija religiologije, kao jednom od oblika duha, koji leži na judeokršćanskoj kulturi i na kojemu počiva suvremena kultura”. - Uvođenjem religijske kulture u nastavi taj nedostatak bio bi adekvatno nadomješten - drži dr. Skledar.