Još je u XVIII. stoljeću Edmond Burke izjavio da je doba viteštva okončano i da ga nasljeđuju ekonomisti, računovođe, bankari i sofisti. I zaista, već na sam spomen viteštva pred očima nam se nižu slike vitezova i njihovih oklopa, dvoraca, turnira, dokonih dama… Sve u nekom srednjovjekovnom ozračju, koje kao da pripada vremenu bitno drugačijem od naše svakodnevnice.

Ali nakon ipak malo dubljeg uvida, možemo vidjeti da viteštvo nije bilo samo dio našeg, europskog srednjeg vijeka. Počevši od drevnog Egipta, pretkolumbovskih civilizacija drevne Amerike, stare Indije, Japana i Kine, pa sve do antike, islamskih civilizacija i našeg srednjeg vijeka, viteštvo je bilo sastavni dio života mnogih naroda. Ono što viteštvo uzdiže do univerzalno ljudskog fenomena nije zemljopisno-povijesna pripadnost već određeno viđenje svijeta. U vremenima kada se viteštvu pridavao puno veći značaj no što je to danas slučaj, općenito se držalo da osim postojanja materijalnih i uporabnih vrijednosti postoje i druge razine izražavanja ljudskog bića. Te druge razine predstavljale su svijet vrlina i svijet  nematerijalnih težnji i dostignuća, svijet duše i duha.

Mitovi koje smo naslijedili od starih kultura ukazuju nam da se preokupacije ljudskog bića ne moraju nužno iscrpljivati samo u načinima fizičkog preživljavanja. Ispričani jezikom simbola oni potiču čovjeka da se uzdigne iznad svojih ograničenja i upusti u potragu za vlastitom skrivenom nutrinom. Tako čovjek postaje putnikom. To putovanje koje nam omogućuje da se oslobodimo privida i opsjena o sebi i svijetu smatrano je herojskim i služilo je kao nadahnuće vitezovima. Svaka je kultura poznavala heroja koji je prošao ciklus suočavanja s iskušenjima kako bi se oslobodio od svega što je u njemu bilo kvarno i prividno. Istovremeno su se oslobađale njegove nutarnje kvalitete i mogućnosti.

ARJUNA

Arhetip indoeuropskog heroja, viteza i ratnika utjelovljen je u Arjuni, glavnom liku Bhagavad-gîte, po mnogima najznačajnijem dijelu velikog epa Mahâbhârata. Sama Bhagavad-gîta, premda se njena radnja odvija u udaljenom prostoru i vremenu, nadilazi zbog arhetipske situacije u kojoj se Arjuna nalazi specifično indijske povijesne, zemljopisne, vremenske i kulturološke uvjetovanosti. Zbog toga Aldous Huxley smatra da je Bhagavad-gîta: "… jedan od najjasnijih i najrazumljivijih sažetaka vječne filozofije koji je ikada bio sastavljen. Otuda njena trajna vrijednost, i to ne samo za Indijce, nego za cijelo čovječanstvo. Bhagavad-gîta je možda najsustavniji duhovni iskaz vječne filozofije."
U Bhagavad-gîti se opisuje početak velike, odlučne i prijelomne bitke na bojnom polju Kuru-kšetra. Dvije su vojske suprotstavljene jedna drugoj i boj samo što nije otpočeo. S jedne strane su Pândave, kojima pripada i Arjuna, a s druge Kaurave, Arjunini rođaci i prijatelji. Sam Arjuna i njegov vozar Krišna nalaze se između dviju vojski. Neposredno pred početak bitke Arjuna pada u malodušje, obuzima ga velika tjeskoba. Odbija se boriti protiv svojih rođaka i prijatelja i u svom tom nemiru obraća se vozaru za savjet. Krišna, koji poslije otkriva svoje božansko podrijetlo, ukazuje Arjuni na njegovu neodlučnost i slabost te mu opisuje značaj situacije u kojoj se našao. Time otpočinje dug filozofski dijalog u kojem Krišna poučava Arjunu o duši, moralu, svijetu, čovjeku, Bogu, o smislu življenja i o smislu umiranja.

Gledajući u širem kontekstu, Arjuna simbolizira čovjeka zatečenog u prijelomnoj situaciji koja zapravo upućuje na bitku untuar njega samoga. Sam je Gandhi o tome napisao: "Ja Gîti pripisujem značenje potpuno različito od onog koje joj se redovito pridaje. Ja je ne smatram ni opisom ni poticanjem rata u fizičkom smislu. Ona je prvenstveno opis bitke koja se zbiva u našim vlastitim srcima."

U toj bitci koja se vodi za Hastinapuru, grad mudrosti, Kurave i Pândave predstavljaju dvije strane ljudske prirode: Kurave su oni pritisnuti materijom, oni koji služe svoju nižu prirodu, dok su Pandave oni krilata duha, oni koji osjećaju istinsku slobodu od niskih pobuda. Arjuna je heroj i vitez dvojne prirode: posjeduje sve ljudske karakteristike, ali istovremeno i potencijale za duhovni uzlet. Stoga on traži savjete od Krišne u trenutku kad se čini da je bitka neminovna. Sve je to uvertira u dublju mudrost kojoj ga Krišna poučava: jedan vitez borbu ne može izbjeći. Treba se boriti da bi dobro pobijedilo, da bi pobijedila pravda nad nepravdom. Ne mogu se istovremeno posjedovati prolazne i vječne stvari. Arjuna može doseći mudrost, ali za nju se treba izboriti. Međutim, da bi pobijedio, potrebno je znanje. Zato Krišna opisuje Arjuni prirodu kozmosa u kojem nam je suđeno živjeti: ima u njemu nešto propadljivo, ali i nešto vječno. Arjuna se ne smije bojati prolaznosti, pa čak ni smrti. Jer svjetovi, a također i živa bića, nastaju i nestaju u određenom ritmu. Krišna ne niječe svijet prolaznosti, niti brigu za tijelo, ali Arjuna mora izabrati čemu će dati prvenstvo. Nije mudro htjeti da ono što je po svojoj prirodi prolazno bude trajno. Ta se mudrost ne stječe samim uvidom već i djelom. Krišna ukazuje da se u ovom svijetu djelovanje ne može izbjeći, jer je čak i svaka misao djelovanje u carstvu misli. Ispravan život ne sastoji se samo od ispravnih misli već i od ispravnih djela.

Ali, samim tim što čovjek djeluje ne znači da djeluje ispravno. Ispravno djelovanje je djelovanje bez očekivanja nagrade, ono koje se ne vezuje uz plodove. Takvo djelovanje pokreću ispravne, nesebične namjere. Nesebično djelovanje čini nas neovisnim od prolaznog svijeta, ono sprječava da padnemo u zamku izvanjskog. Premda Krišna kaže da je yoga spoznaje iznad yoge djelovanja i premda je cilj Hastinapura (grad mudrosti), a ne Kurukšetra (bojno polje), istinsku mudrost moguće je steći tek kad se nadvladaju iluzije pojavnog svijeta i one u nama samima, a to je moguće jedino borbom sa samim sobom. Samo tako možemo osvojiti grad Hastinapuru, svijet duha koji nam bez pobjede nad vlastitom nižom prirodom ostaje nedostižan. Suočen s mogućom propašću moralnih vrijednosti po kojima on kao heroj i vitez treba živjeti, Arjuni postaje očito da se one mogu spasiti jedino borbom. Bhagavad-gîta završava Arjuninom odlukom da se upusti u boj. Time on prihvaća vlastitu sudbinu i postaje nadahnućem vitezovima.

Nutarnje ratništvo, srčanost i odvažnost, hrabrost i vrline poput davanja prvenstva duhu nad taštinom, koristoljubivošću i sitničavim sebeljubivim motivima imali su ogromne posljedice i na izvanjsko ratovanje. Drevni indijski viteški kodeksi propisivali su časnost i neustrašivost, a strogo zabranjivali sva nečista sredstva i spletke. Zabranjena su i tajna oružja te otrovna i zapaljiva sredstva. Nikako se ne smije ubiti neprijatelja koji je nespreman za borbu, nenaoružan, moli za oprost ili se predaje, ili koji je izgubio oklop ili se povukao iz bitke. Glasnik također nikada ne smije biti ubijen. Pobjednik ima pravo na posjed pobijeđenoga, ali sam rat ne smije ugrožavati niti ozbiljno ometati civilno pučanstvo u njegovim redovitim i mirnodopskim aktivnostima. Svjedočanstva stranaca u Indiji (npr. Megasthen, helenski ambasador u Indiji) s nevjericom i divljenjem potvrđuju takvo ponašanje.

MAČ U KAMENU, OKRUGLI STOL I POTRAGA ZA GRAALOM

Mit o kralju Arthuru i vitezovima Okruglog stola predstavlja arhetipsku sliku od iznimnog značaja za europski kulturni krug. On je značajan kao obrazac kulturne socijalizacije europskog društva nakon propasti antike, ali i kao univerzalni arhetip kozmičkih zbivanja. Tako, baš kao i u Bhagavad-gîti, postoji veza između zemaljskih i kozmičkih događanja. Istovremeno, Arthur simbolizira čovjeka sposobnog da izvuče mač iz kamena.

Prema legendi se vrijeme u Engleskoj prije no što Arthur izvlači mač iz kamena naziva mračnim dobom. Cijela se zemlja nalazila u kaosu i neredu. Vodio se rat svih protiv svakoga. Nitko nije mogao postati istinskim kraljem Engleske ukoliko ne izvuče mač iz kamena. Taj mač u kamenu, Excalibur, predstavlja iskušenje kraljeve sposobnosti; sposobnosti da prije nego pokuša uvesti red i pravednost u svom kraljevstvu to prvo učini u samom sebi. Ali, Excalibur je i simbol čovjekovog unutarnjeg stanja: duha koji je zatočen u materiji. Sve dok je duh (mač) zatočen (u kamenu), niži aspekti ljudskog bića neprestano ratuju ne bi li ostvarili prevlast.

Tako je čitavo biće u kaosu mnogostrukih i sebičnih mentalnih, emotivnih i tjelesnih želja koje ga razdiru. Arthur je pobijedio svoju nižu prirodu i postao sposobnim vladati Engleskom izvukavši mač iz kamena. Pa ipak, Arthur ne vlada sam već uz pomoć vitezova Okruglog stola. Sam Okrugli stol izrezbario je Merlin, Arthurov učitelj i savjetnik. Okrugli stol kao alkemijski athanor ima sposobnost transformiranja ljudi: on olovo slabosti i mana pretvara u zlato viteških vrlina. Kao krug koji nema ni početka ni kraja on je i simbol univerzuma i istovremeno odraz drevnog učenja koje govori o manifestiranom svemiru kao odrazu božanskog, savršenog svemira. Baš kao što Sunce upravlja znakovima zodijaka, tako i Arthur upravlja svojim vitezovima.

Arthur simbolizira duhovnost, a vitezovi niže elemente koji se, ukoliko nad njima prevladava duh, transformiraju i suptiliziraju da bi ostvarili pravednost i harmoniju u samoj duši. Nakon uspostavljanja pravednosti Okrugli stol je okončao svoju misiju. Baš u tom času Arthuru i njegovim vitezovima ukazala se vizija Svetog Graala za kojeg se kaže da je kalež u kojem je Josip iz Arimateje donio Kristovu krv u Britaniju. Ali od svih vitezova koji su tragali za Graalom samo ga je vidio Galahad, vitez čista srca. Nakon što postiže svoj vrhunac Okrugli stol se raspada. Kralj Arthur biva teško ranjen u zadnjoj bitci protiv izdajničkog viteza Mordreda, ali rane će mu biti zaliječene na magičnom otoku Avalon. Prije no što je otplovio, Arthur daje obećanje da će se vratiti i ponoviti čitav ciklus. Time se završava jedan krug, ali se otvaraju izgledi za novi, jer ostalo je još puno nesavršenosti i nepravde kao izazov vitezovima.

SAN O VITEŠTVU

Kroz arhetipske slike kralja Arthura, vitezova Okruglog stola i Svetog Graala srednjovjekovni vitezovi pronalaze vrijednosti za koje se vrijedi boriti. Tako nastaju duhovno viteštvo i viteški redovi. Tijekom vremena viteštvo se širi čitavom Europom i negdje od XII. stoljeća postaje oblikom socijalnog i moralnog kodeksa s naglaskom na vrlinama i borbom za pravedne i teško ostvarljive ciljeve, hrabrost i služenje. Time viteštvo, nakon propasti Zapadnog rimskog carstva, pomaže u prevladavanju početnog meteža srednjovjekovlja i istovremeno uljuđuje još uvijek zaostalu i nedovoljno civiliziranu Europu. U to se vrijeme viteštvo kao institucija bliži svom vrhuncu o čemu svjedoči veliki broj knjiga o pustolovinama i lutanjima mnogih vitezova.

Počevši od legende o El Cidu, vitezu poznatom po hrabrosti i viteškoj časti, kroz Knjigu o vitezu Zifaru, čije ime na arapskom znači "lutalica" i dobro opisuje hodočasnika, božjeg viteza, koji savladavajući mnoge nevolje prolazi svoj put do iskupljenja, pa sve do Ramona Llulla, fascinantne ličnosti mnogih lica (viteza, filozofa, mistika, znanstvenika, alkemičara…), koji piše Knjigu viteškog reda. U njoj je sadržano karakteristično ozračje njegova vremena i stanja u svijetu: "Nestalo je milosrđa, odanosti, pravde i istine u svijetu; nastalo je neprijateljstvo, nevjera, nepravda i laž"¹.

Time je određena i uloga viteštva: ono se javlja da bi spasilo svijet od propasti i uništenja. Jer svijet propada onda kad propadaju vrijednosti na kojima počiva. Viteštvo se, međutim, ne sastoji samo od fizičke borbe, ono je puno više. "Kad bi se viteštvo sastojalo više u snazi tijela nego u snazi duha, slijedilo bi da se viteški red slaže više s tijelom negoli s duhom. Da je tako, veću bi plemenitost imalo tijelo nego duša. Plemeniti duh ne može biti pobijeđen ni nadvladan ni od jednog čovjeka, čak niti od svih ljudi zajedno; tijelo, pak, biva pobijeđeno drugim tijelom".

Također, viteštvo je nemoguće bez mudrosti: "Zanos i viteštvo ne slažu se dobro bez mudrosti i razbora, jer ako bi bilo drugačije, složili bi se s viteštvom ludost i neznanje. Kad bi bilo tako, mudrost i razbor koji su protivni neznanju i ludosti, bili bi protivni redu što je nemoguće. Zbog te nemogućnosti, tebi je viteže koji ljubiš viteški red, zadato i pristoji ti se da te viteški red učini ljubiteljem mudrosti i razboritosti".
Premda nam se čini da živimo u vremenu "razvitka", "napretka" i "blagostanja", često puta ovaj svijet promatramo zbunjenim pogledom. Jer, uz svu njegovu visoku tehnologiju, masovnu proizvodnju, medije, mnoge stvari koje nam olakšavaju život i mnoge teorije koje nam objašnjavaju ovaj svijet, istovremeno se mnogošto istrošilo: gube se socijalne vizije, pomalo se odustaje od humanističkih projekata, utopije su se istrošile, a viteštvo više nije u modi.

No, viteštvo je bilo izazov u svim vremenima i svim prostorima, a posebno je dolazilo do izražaja na razmeđima epoha i jazu svjetova kada se prošlost gubila, a nova vremena još nisu bila pristigla. Viteški put je lijepa i čista antiteza svijetu zasićenom diktatom mjerljivosti i iskoristivosti, diktatom prolaznosti, potrošnosti i bezbitnosti. Utoliko se danas otvaraju izgledi za novo viteštvo.

_____________

¹ Ramon Llull, Knjiga viteškog reda, CID, Zagreb 1995.

Petar Bujas
Iz: časopisa NOVA ARKA, broj 34