Još od vikinškog napada na engleski samostan Lindisfarne 793. godine uvriježila se slika o Vikinzima kao o plavookim barbarima s “rogatim” šljemovima. Arheološka istraživanja vikinških nalazišta od Rusije do Newfounlanda otkrivaju nam, međutim, jednu humaniju sliku o Vikinzima: Vikinzima ratarima, stočarima, ribarima, trgovcima i istraživačima novih zemalja, dakle, ljudima uobičajenog načina života tadašnje Europe. Danas postoji tendencija da se mnogi običaji različitih etničkih skupina u Skandinaviji u IX. i X. st. svedu na zajednički nazivnik - Vikinzi.

 

TKO SU VIKINZI?

Znanstvenici se većinom slažu da je riječ "viking" norveškog podrijetla, ali su neslaganja oko njezinog značenja velika. Tri se verzije smatraju najvjerojatnijima: vik – zaljev; vig – bitka, te glagol vikja – krenuti, otići. Vikinško doba trajalo je otprilike od VIII. do XI. st., a narodi koje se naziva Vikinzima živjeli su na području današnje Skandinavije i Danske. Taj je sjeverni dio Europe bio polazište za ekspanziju koja će uslijediti.

 

EKSPANZIJA

Glavni razlog ekspanzije Vikinga jest veliki prirast populacije uzrokovan poligamijom. Time je ubrzana potrošnja prirodnih bogatstava, koja je, uz česte podbačaje žetve, dovela do gladi. Sustav nasljeđivanja favorizirao je najstarijeg sina kao nasljednika, dok mlađi nisu dobijali ništa, što je potaknulo bujicu i snagu s kojom su Vikinzi stupili na povijesnu pozornicu Europe.

Svaka od tri “normanske” zemlje, Danska, Švedska i Norveška, međusobno su se razlikovale pa su tako imale i svoje različite smjerove utjecaja i oblike ekspanzije.

Danski Vikinzi krenuli su prema jugozapadu Europe, duž Engleske obale prema Friziji, franačkom obalom pokraj Pirinejskog poluotoka prema Sredozemlju.

Švedski su Vikinzi krenuli na istok i na velikim ruskim rijekama stvorili razgranatu trgovačku mrežu. Nastanili su područje od Finske i dijelova Baltika, oblast Ladoge pa čak do Bizanta i Bagdadskog kalifata.

Norveška ekspanzija započela je osvajačkim pohodima prema otocima oko Škotske, a nastavila se na Škotsku, Irsku i Irsko more. Ovaj dio vikinške povijesti vjerojatno je najbliži predodžbi o Vikinzima kao barbarima i koljačima. Poznato je da se u Engleskoj i Sjevernoj Francuskoj u to doba na misama izgovarala molitva: ”Gnjeva normanskog spasi nas Gospode…"

U nastavku ekspanzije osvojeni su Farski otoci, Island, Grenland te Vinland, tj. Sjeverna Amerika.

 

DANCI

Pusti i močvarni dijelovi južne Danske odvajali su zemlju od južnih susjeda, a danske Vikinge primorali na putovanje morem i vodenim putevima.

Zapadna Europa bila je u to vrijeme uvelike oslabljena ratovima i gospodarskim prilikama: Engleska je, naime, bila rascjepkana na više malih i međusobno zaraćenih kraljevina, Škotska je bila preslaba da se odupre moćnim ratnicima sa sjevera, dok je Irska nerazvijena i podijeljena.

Za razliku od norveških Vikinga, koji su napadali nasumce, stihijski i pojedinačno, Danci su imali pravu vojsku sastavljenu od uvježbanih vojnika i elitnih jedinica koje su vodili veliki ratni zapovjednici. Takvim vojnim formacijama pokorili su gotovo cijelu Francusku, a o silini njihove vojske govori podatak da su na osvajanje Pariza krenuli s 30000 vojnika.

Od 835. godine zauzeli su dijelove Engleske koje su do tada držali Norvežani i u razdoblju od trideset godina osvojili središnju i južnu Englesku, a do kraja IX. st. cijelu Englesku od Yorkshirea do rijeke Temze. Područje je nazvano "Danelaw" jer se u njemu živjelo prema danskim zakonima, a obuhvaćalo je pet utvrđenih gradova: Derby, Leicester, Lincoln, Nottingham i Stamford. Udružen s drugim poglavarima, poglavar Hastein 859. g. okuplja silu od 60 vikinških brodova drakkara, prolazi kroz Gibraltar u Sredozemlje i pustoši obale Maroka i Alžira.

 

ŠVEĐANI

 Švedski su Vikinzi krenuli na istok, gdje je situacija bila bitno drugačija nego u zapadnoj Europi. Dok je zapadna Europa oslabljena ratovima i podijeljena, na istoku su se nalazila dva velika carsva: Bagdadski kalifat i Bizantsko carstvo, između kojih se nalazi Hazarski kaganat, sjeverno od Kaspijskog mora, gdje su se nalazili starosjedioci Slaveni.

U ovom dijelu Europe Vikinzi su bili malobrojni i preslabi za bilo kakve napade i osvajanja. Zbog toga se okreću trgovini,  a ploveći Volgom i Dnjeprom povezuju sjever s jugoistokom Europe.

Glavni cilj Vikinga bio je otvaranje i učvršćivanje puteva koji povezuju trgovačke centre. Bolji životni uvjeti učinili su da se Vikinzi ovdje trajno nastane i asimiliraju s ugro-finskim, baltičkim i slavenskim plemenima. Tako je Helgi postao Oleg, Ingvar - Igor, a Valdemar - Vladimir.

Vikinški korijeni sežu duboko u rusku zemlju jer su Vikinzi stvorili prvu organiziranu državu na ovim prostorima i nazvali je po sebi Rusija. Naime, skandinavske ratnike i trgovce Slaveni su nazvali “Rusima”, a Finci “Ruotsima”. Legendarni poglavar Rurik postao je 826. g. novogorodski princ, a vikinški su poglavari postali vladari slavenskih gradova Novogoroda i Kijeva. Do XI. st. ruska se država centralizirala u Kijevu i protezala se od Baltika do Crnog mora.

Iako znanstvenici zemalja bivšeg SSSR-a umanjuju važnost Vikinga na ovim prostorima, Vikinzi su bili prvi koji su stvorili državu i ujedinili sva plemena s područja današnje Rusije, Bjelorusije i Ukrajine.

 

NORVEŽANI

 Treća i možda najzanimljivija frakcija bili su norveški Vikinzi, poznati kao moreplovci, istraživači i kolonizatori. Norvežanin Folke Vilgerdson bio je prvi čovjek koji je kolonizirao Island, premda je, prema knjizi islandske povijesti Landnamabok, Island ipak prvi otkrio Šveđanin Gardard Svarvarsson sredinom IX. st. Proučavajući zemlju nisu naišli ni na kakve tragove ljudskih naselja, oplovili su otok i shvatili da je gotovo okrugao. Nazvali su ga Gardarsholm te se žurno vratili u domovinu, donoseći vijesti o novoj zemlji.

Vilgerdson se 874. g. našao u izgnanstvu od strane kralja Haralda Herfargea te je s 400 ljudi stigao na ledeni otok. Ipak, Island nije bio sasvim nenaseljen kao što se mislilo. Doseljenici su povremeno viđali bradate ljude koji su bježali od njih i skrivali se po špiljama. Nazvali su ih Parpasi. Parpasi su ustvari bili irski klerici, "božji ljudi" koji su smatrali da je smrtni grijeh živjeti među poganima. Stotinu godina prije dolaska Vikinga napustili su Irsku i naselili otočje Orkney, Island i Farske otoke kako bi ovdje pronašli mir potreban za predanje Bogu. S vremenom su nestali s otoka.

Na Islandu je oko 930. g. stvoren i prvi, najstariji nacionalni parlament Althig koji se uz određene modifikacije održao do danas. Otok je podijeljen na 39 okruga, a svakim je vladao po jedan vladar, godar. Nova društvena zajednica predstavljala je kompromis između vođa i vođenih - godara i ostalih stanovnika. To je bila najstarija republika sjeverno od Alpa.

Althig je zasjedao svake godine od kraja lipnja pa sve do početka kolovoza. On nije bio samo skupština članova zakonodavnog vijeća, već i općenacionalni skup na kojem su sklapani brakovi, ugovarani poslovi, dogovarani polasci brodom preko oceana…

Na jednom takvom zasjedanju 982. g. vikinški je poglavica Erik Crvenokosi presudom Althiga protjeran s Islanda na tri godine. Još iste godine odlučio je krenuti na zapad prema legendarnoj zemlji koju je jednom posjetio njegov prijatelj Gunnbjörn Úlfsson. Za samo jedan dan brze plovidbe naišli su na nimalo privlačno kopno. Odlučili su istražiti zemlju te ubrzo naišli na plodne i zelene fjordove. Tu su se utaborili, podigli naselje i proživjeli tri godine izgnanstva. Otok je nazvao Grenland - Zeleni otok. Vrativši se na Island, ljudima je ispričao priče o plodnom Grenlandu, a oni su, oduševljeni otkrićem, pristali poći pod njegovim vodstvom na novi otok. U ljeto 986. g. Erik napušta Island s 25 brodova, 500 muškaraca, žena i djece te kreće za Grenland. Na cilj stiže svega 15 brodova.

Nakon njih stižu i novi brodovi s novim doseljenicima i stokom, tako da se ubrzo broj stanovnika na Grenlandu popeo na 3000 stanovnika. Bavili su se uglavnom lovom, ribolovom, ali i robnom razmjenom s Islandom i Norveškom. U plodnim godinama uzgajali su otpornije vrste ječma i primorske zobi, pa čak i neku vrstu mirisnih jabuka. Ovo nesumnjivo upućuje na zaključak da se klima na Grenlandu u međuvremenu uvelike promijenila. Slabljenjem trgovačkih veza s kopnom smanjivala se i populacija na otoku.

Grenlandske Vikinge u potragu za novim obalama nije tjerala samo neugasiva težnja za novim otkrićima, već i arktička oskudnost njihove domovine. Stoga su ih zemljopisne pojedinosti zanimale manje od pitanja što im novootkriveni krajevi mogu pružiti u poljoprivrednim dobrima. Erikov nećak Bjarni Hjerolfsson prvi je čovjek koji je ugledao kopno koje danas nazivamo Amerika. Bjarni zbog nevremena nije pristao, već se odlučio vratiti na Grenland i ispričati što je vidio.

Potaknut Bjarnijevim pričama, Erikov sin Leif Eriksson 992. g. zajedno sa svojih 35 ljudi napušta Grenland u potrazi za novom zemljom. Nakon četiri dana brze plovidbe naišli su na kopno.

Saga kaže: "…dojedriše do kopna, baciše sidra, spustiše čamac i pođoše na kopno. Ali nigdje ne ugledaše travu… zemlja im se učini neplodnom… neka se zove Helluland - (od hellur - veliki plosnati kamen)… na drugom pristajanju vide da je zemlja ravna i da je obrasla šumom… nazvat ćemo je Markland (zemlja šumâ)… po trećem zaustavljanju vidješe pitomu zemlju te odlučiše podići šatore i prezimiti."

Naselje su nazvali Leifbudir. Istraživali su bogatu zemlju te između ostalog pronašli i vinovu lozu, zbog koje su ovu zemlju nazvali Vinland. U proljeće se odlučiše vratiti na Grenland s brodovima punim čokota i grožđa.

Od tada pa nadalje putovanja u Vinland postala su dio obiteljske tradicije. Nakon Leifa, njegov brat Thorvald krenuo je u vlastitu ekspediciju i po prvi je put zabilježen susret, ali i sukob sa sjevernoameričkim Indijancima koje su Vikinzi nazvali Skräeling, "ružni ljudi".

Prvi Viking koji je pokušao trajno naseliti Vinland bio je Karlsefni. Došao je sa šeststotina ljudi i sa stokom. Već prve zime došlo je do međusobnih sukoba, a uslijedili su i napadi Skräelinga s kojima su Vikinzi imali stalnih problema boraveći na ovom području. Na kraju ipak odustaju i vraćaju se protjerani na Grenland i Island. Malo je povijesnih zapisa o tom događaju, poznato je samo da nakon otprilike 1374. g. Vikinzi nisu naseljavali Ameriku, već su samo putovali po neophodne stvari, kao što je drvo za gradnju kuća i sl.

 

RUNE

Ostalo je vrlo malo dokumenata suvremenika o vikinškom dobu, o plemenima i zemljama Skandinavije toga vremena. Posljednje dokumente predstavljaju rune preko kojih Vikinzi govore o sebi.

Germanska runska abeceda, zvana futhark, sastojala se od 24 znaka, a nastala je oko 200. godine. Ima karakterističan uglast oblik, po čemu se vjerojatno razvila iz tehnike duboreza. Sjevernjaci su vjerovali da rune imaju magijsku moć koja je bila poznata samo posvećenima. U razdoblju prije vikinškog doba urezivane su na oružje, nakit, oruđa. Bile su to kratke magijske formule,  a ponekad samo vlasnikovo ime. Natpis je obično bio skriven, a njegovo značenje poznato samo vlasniku. Na koricama mača iz tog doba ugravirano je: "Moj Maru, ne štedi nikog."

Rune se gotovo nikad nisu upotrebljavale za pisanje velikih tekstova, već uglavnom za ovakve kratke poruke, najčešće na spomenicima koji bdiju nad grobovima kraljeva ili ratnika.

Spomenik kralju Haraldu najvažniji je runski zapis u Skandinaviji. Na njemu su ispisani podvizi ovog velikog kralja "koji je pokorio svu Dansku i Norvešku, i preveo Dance na kršćanstvo."

Od 985. g. u Danskoj i 988. g. u Rusiji pa do 1028. g. u Norveškoj, Skandinavci su preuzeli kršćanstvo kao svoju vjeru. S kršćanstvom su preuzeli i latinski jezik i pismo, a s njima i velike promjene u pisanoj riječi.

 

SAGE

 Vikinzi su bili narod sklon pripovijedanju. Za dugih zimskih večeri okupljali bi se oko ognjišta i uživali slušajući priče staraca o smionim pothvatima njih i njihovih predaka. Te su se priče naraštajima prenosile usmeno, sve dok ih negdje u XIII. st. nisu na pergamentima zapisali islandski redovnici.

Od tih tekstova sastavljene su dvije zbirke mitova i pripovijedaka o bogovima i junacima, prozna Eda i poetska Eda.

Dok mlađa poetska Eda u sebi sadrži svu ljepotu, genijalnost i temelje bogate skandinavske poezije, starija prozna Eda sadrži sage. Za proznu Edu koja se sastoji od mnogih poznatih saga (Egils saga, Laxdaela saga, Frithiof saga...) zna se da ju je napisao Snorri Sturluson.

Sage su herojske prozne pripovijetke koje pričaju o podvizima bogova, o drevnim i poznatim junacima, o prvim kraljevima. Predstavljaju važne povijesne dokumente jer su stoljećima bile jedini izvor informacija o vikinškom načinu života, od raznih političkih prilika do istraživačkih pothvata prema “novim zemljama”. U tom smislu sage možda nisu sasvim pouzdani povijesni dokumenti jer je od nekih događaja do trenutka kada su  zapisani prošlo   i po petsto godina usmene predaje. Međutim, i danas ih se, usprkos različitim arheološkim otkrićima, i dalje uzima kao polazišta u istraživanjima.

 Vikinzi su se naučili prilagođavati i iz svake situacije izvući ono što su mislili da je najbolje za njih same. Zbog toga su se i relativno lako asimilirali u Europi. Nisu bili ništa drugačiji i okrutniji od ostalih ljudi tadašnje Europe, koja je u svakom svom kutu svjedočila neprestanim ratnim previranjima.

Danas ih, srećom, vidimo ne samo kao pljačkaše i osvajače već i kao poduzetnike i trgovce, ljude koji su spojili tadašnji svijet od Bagdada do Skandinavije, od južne Europe do Sjeverne Amerike. Arheološka nam otkrića sve više potvrđuju ova nova saznanja o Vikinzima.

 

 

Davor Novosel

Iz: časopisa broj 32

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=2120326024