Vi biste da vam pričam o Isusu, ali kako da izmamim pjesmu zanosnu o svijetu iz svirale šuplje?

U svakom vidu života Isus bješe svjestan Oca. Vidio ga je u oblacima i u sjenkama oblaka što nad zemljom plove. Vidio je odraz lica Očevog u jezercima mirnim, i blijedi trag stope Njegove u pijesku; i često bi sklapao oči svoje da bi se zagledao u Svete Oči.

Noć mu je govorila glasom Očevim, a u samoći je čuo anđela Gospodnjeg kako ga doziva. A kad bi se spremio na počinak, čuo je šapat nebesa u snovima svojim.

Često je bio sretan sa nama, i braćom smo se zvali.

Zamislite, On koji bješe prva Riječ zvao nas je braćom, iako bijasmo tek slogovi jučer izgovoreni.

Pitate zašto ga nazivam Riječju prvom.

Poslušajte, i odgovoriću vam:

U početku, Bog se kretao kroz prostor i iz Njegovog bezmjernog komešanja rodila se zemlja sa svojim godišnjim dobima.

Tada se Bog ponovo pokrenuo i potekao je život, a žudnja životna stremila je u visinu i dubinu i htjela je što više od sebe.

Tada je Bog progovorio, a od Njegovih riječi postade čovjek i čovjek posta duh začet Duhom Božijim.

A kad je Bog tako progovorio, Krist bješe prva Riječ Njegova i ta Riječ savršena bješe; a kad je Isus Nazarećanin sišao na zemlju prva Riječ nam bješe izgovorena i zvuk njen krv i meso posta.

Isus Miropomazani bio je prva Riječ Božija čovjeku izgovorena, baš kao što jedno drvo u voćnjaku propupi i rascvjeta se dan ranije od stabala drugih. A u Božijem voćnjaku taj dan je vječnost.

Svi smo mi sinovi i kćeri Najvišega, ali je Miropomazani bio prvjenac Njegov, koji prebivaše u Isusu Nazarećaninu, i On hodaše među nama, a mi ga gledasmo.

Sve vam ovo govorim da biste razumjeli ne samo umom, već više duhom. Um vaga i odmjerava, ali je duh taj koji će dosegnuti srce života i prigrliti tajnu; a sjeme duhovno besmrtno je.

Vjetar zna zapuhati pa da stane, i more se ustalasa pa se umori, ali je srce života predio tih i spokojan, a zvjezda što u njemu sja ostaće tu za sva vremena.