VESNA KRMPOTIĆ:

Svijet treba drukčijega Čovjeka
(Razgovarao Andrija Tunjić)

Volim i poštujem indijsku civilizaciju zato što Indijci nikada nisu osvajali okolne zemlje / U drevnoj Indiji znanost i duhovnost nisu bile razdvojene oštrom crtom, kao na Zapadu / Najstarije sveučilište na svijetu nalazilo se u Taksili, današnjem Pakistanu / Ja sam netko tko je riječima htio doprijeti do mjesta odakle je riječ došla / Einstein lijepo kaže da bez religioznog iskustva nema prave znanosti /

Vesna Krmpotić, najplodnija hrvatska književnica (dosad je objavila 97 knjiga), sa stanom u Beogradu, desetljećima ne prestaje iznenađivati čitatelje pjesništvom, prozom, zatravljenošću Indijom, vjerovanjem u Sai Babu, duhovnošću koja je zapadnjacima često neshvatljiva. O tome i mnogočemu drugome govori za Vijenac.

 

(Snimio: Andrija Tunjić)

Gospođo Krmpotić, u vašem smo stanu u Beogradu, okruženi mirisima Indije, afričkim obrednim maskama, tajanstvenim koptskim zapisima na platnu itd. No Indije ima najviše. Je li moguće postati Indijka?
 Postati ono što voliš – da, naravno! Svatko bira ono što je već u njemu i što čeka da ga prepozna oko sebe. Najveći dio te svoje vlastitosti otkrila sam u vidicima, u otkrićima, u ekstazi indijske slike svijeta i čovjeka. A u drevnosti te kulture nalaze se mnogi zanemareni korijeni zapadnjačkih vrijednosti.

Arhetipi?
 Ne, nego su to konkretna otkrića koja pripisujemo Heladi i Rimu, a koja su stigla iz Indije, zemlje koja je tada u odnosu na Zapad slovila kao zemlja obilja i nadahnuća, zemlja čarolije i znanja.

Velicijeh Indijah, kako je napisao Držić...
 Zar nismo sve donedavno učili o Pitagorinu poučku kao o njegovu otkriću? Tek je 1999. službeno priznato i objavljeno da autor toga poučka nije bio Pitagora, nego njegov prethodnik, guru Budhayana. I decimalni je sustav djelo indijskih učenjaka. Jedan od njih (Lilavati) tvorac je pojma ništice. Tu je i gramatika, djelo Paninija, koji je živio vjerojatno stoljeće ili dva prije Krista. U svojoj gramatici Panini nabraja čak 68 prethodnika! Nadalje, u Ramayani, najstarijemu epu na svijetu, nalazimo opis letjelice, prijevoznoga sredstva kraljeva.

Leonardo da Vinci nije bio prvi?
 Ni Ikar nije bio prvi! Pogon te indijske letjelice nije bila nafta ili nešto slično, nego ubrzanje titraja (vibracije) u materiji od koje je napravljen zračni brod. Opisano je kako se stanovitom ručnom napravom ciljano ubrzava vibracija u materiji te ona postaje lakša i sila teža sve manje djeluje na nju. Tako se brod diže do visine kad mu više ne treba potpora ubrzivača. O tome sam govorila u Skopju i poslije mi je prišao čovjek koji se predstavio kao fizičar istraživač. Rekao je: „Ovo što ste govorili, to mi radimo u laboratoriju.“
 Još je jedan neobjašnjen primjer most potonuo između Indije i Šri Lanke. Satelit je snimio golemo istesano kamenje na dnu toga 30-kilometarskoga prolaza. U Ramayani je opisano kako se most gradio, a bez cementa i potpornih stupova.

Kako?
 Opet s pomoću vibre. Na jednom kraju kamene grede upisan je slog Ra, na kraju druge grede pisalo je Ma. Zajedno tvore moćno ime Rama. Opisano u Ramayani. Mi odmahujemo rukom nazivajući to mitom, praznovjericom. Ali nikakav se drugi način prianjanja kamena o kamen nije otkrio, osim te nemoguće fantastike, privlačne sile smisla za smisao, vibre za vibru. Ovdje se valja podsjetiti na usklik-pitanje Nielsa Bohra: „Ima li tumačenja dovoljno čudesna da odgovara stvarnosti?!“

Što je od te davnosti baštinila današnja Indija?
 Mnogo toga, bez obzira što se poslije onečistila britanskim svjetonazorom. Ali srećom, u pravi se čas pojavio nenadmašni genij Mahatma Gandhi. On je jedini svjetski vođa koji je revoluciju ostvario nenasilnim načinom.

Kako to Indijci postižu s obzirom na različite jezike, vjere, rase?
 Riječ je o načinu života od pradavnih vremena, od vremena najstarijega svetoknjižja svijeta, Vede. Taj su način i cilj svojim životom uvijek iznova potvrđivali i obnavljali veliki učitelji te civilizacije. U Indiji se predaja najčešće događa in vivo.

Zašto je onda došlo do kasta?
 Kaste su izopačenje prvobitne procjene o karakteristikama ljudi, prvobitne procjene o ljudskim darovitostima i sklonostima, koje potom određuju i čovjekovu ulogu u društvu. Poslije se ta procjena skamenila u društvene razrede, gdje se više nije gledalo na urođene sposobnosti, već na nasljednu pripadnost kasti. No ako razmislimo o temeljnim sklonostima i sposobnostima ljudi općenito, vidjet ćemo da je ta kvadratura (četiri kaste – duhovnici, političari, trgovci i službenici) i dan-danas prepoznatljiva u svakom društvu.

Kako se u Indiji moglo stvoriti i prožimati mnoštvo religija?
 Indija, Bharat, jedna je od nekoliko matičnih civilizacija. Za razliku od staroegipatske, sumerske i majanske, koje su danas samo uspomene, Indija živi svoje prastaro podrijetlo. To je podrijetlo sveopći duhovni zakon i temelj, sanathana dharma. Dharma znači moralni zakon, a sanathana znači neprolaznost, vječnost. Ispod takva svoda svatko može imati posebne bogomolje, imena, obrede, vjerske organizacije, običaje. Zato je u Indiji posve prirodno da sve različitosti, kako religijske, tako i rasne i jezične, pripadaju pod isti svevišnji zakon.

Zašto onda sukobi između hindusa i muslimana?
 Muslimani su, nadirući u Indiju iz srednje Azije, nadirali kao osvajači. Odnosno, kao rušitelji, protjerivači, zatirači. Taj je prvobitni trag još tu i tamo prepoznatljiv. No mnogi su se od njih priklonili indijskom načinu života, odnosno stajalištu da postoji jedan Bog, a da religija i crkava može biti koliko nam drago. Uostalom, mnogi su od njih taj stav posvjedočili djelima i riječju. Taj Mahal rječit je spomenik spoja hinduizma i islama, a Akbar je na svom dvoru okupljao ugledne pjesnike i filozofe svih boja. Akbarov unuk prevodio je i proučavao drevne indijske spise. Bila je to svojevrsna renesansa.
 Jedna od stvari zbog kojih volim i poštujem indijsku civilizaciju jest činjenica da Indijci nikada nisu osvajali okolne zemlje. Naprotiv, okolni su otimali dijelove Indije (Punjab, Bangladeš), a da se Indija zbog toga nije zaratila. Uzor koji malotko ističe.

Znači li to da je pohlepa došla sa Zapada?
 Rekla bih da pohlepa i grabež provale iz čovjeka kad izgubi dodir sa sobom. Toga najviše ima kod osvajača i otimača. Naravno, pohlepe ima svuda – i na Zapadu i na Istoku, i u kući i u parlamentu.

Je li pohlepa nesigurnost u svoje Ja, u svoju duhovnost?
 U biti je tako. To je otuđenje od vlastitoga Ja, koje je istovjetno s onim što zovemo Bogom, biti, istinom.

Imate li vi želje ikada se ikomu suprotstaviti?
 Naravno, ali trudim se da to ne činim svađalački. Ne načinom kao da mene osobno netko napada, nego nastojim da u ime same stvari kažem ono što mislim i osjećam da je istina. Tako je postupao Gandhi. Da je krenuo nasilnim stilom kao Britanci, tada bi Britanci imali opravdanje da uporabe svoje puške i bombe u još daleko većoj mjeri.

Jesu li Indijci svjesni Gandhijeve veličine?
 Jako su svjesni. Gandhi je u Indiji vječno i neugasivo nadahnuće. I ne samo u Indiji, tu su i njegovi nasljednici Mandela, Martin Luther King i još mnogi. Njegov je život istinska Biblija.

Kada smo dogovarali razgovor, rekli ste da biste htjeli razgovarati o nečemu o čemu se rijetko govori. Je li to ovo o čemu ste govorili?
 Jest, djelomice. O drevnim otkrićima i znanjima Indije nerado se i rijetko zbori na Zapadu, iako su o tome govorili i tome se divili Kant, Goethe, Roland, Schelling, Tennyson, Twain i još mnogi istaknuti umovi Zapada. No mislim da bi se neke činjenice morale unijeti i u udžbenike.

Koja je razlika između znanosti Indije i Zapada?
 U drevnoj Indiji znanost i duhovnost nisu bile razdvojene oštrom crtom, kao na Zapadu. Znanost i duhovnost Indije nisu samo sestre blizanke, one se prožimaju i nadograđuju. Njihovi najveći učenjaci ujedno su bili i ostali uzor duhovnosti. Takav je, primjerice, prethodni predsjednik Indije, prof. Abdul Kalam, učenjak, fizičar i poklonik današnjeg Avatara. Jednako i pretprethodni predsjednik. Jednako je i današnja predsjednica vlade Indije poklonica Sai Avatara. Ima li na Zapadu nešto tomu nalik?

A renesansno doba, renesansni duhovi?
 Da, ali nažalost kratkotrajno. Crkva je odigrala ulogu zaustavljača, zastrašivača. Još bih rekla jedan podatak o školovanju u davnoj Indiji. Najstarije sveučilište na svijetu nalazilo se u Taksili, današnji Pakistan. Utemeljeno je u sedmom stoljeću prije Krista i brojilo je 10.600 studenata – to su podaci kineskoga pohodnika. Posebnost Taksile je u tome što je svaki guru imao, otprilike, pet učenika i nije govorio s katedre, već sjedio u krugu, zajedno sa studentima. Nadalje – nije bilo zapisivanja. Od njih valjda potječe misao: Zapisivanje je dobro za trgovce, ali je sramota za studente. Mislim da su količina znanja i sposobnost usredotočenja-i-pamćenja dosegnuli u Taksili vrhunac. I slavu – stoga su ih posjećivali učenjaci Istoka i Zapada, pa i osvajači poput Aleksandra i njegovih sljedbenika.

S obzirom na to, Indija danas svijetu baš ne znači puno?
 Znači. Ona je primjer kako civilizacija može trajati tisućljećima! Pogledajte stari Egipat, Sumer, Maye, sve su to uspomene. O Kini ne znam dovoljno, pogotovo nakon Mao Ce Tunga – koliko je uspjela sačuvati kralješnicu svoje izvorne kulture. Živjela sam u Egiptu i obilazila uspomene nekadašnjice.

O tome pišete u knjigama Dijamantni faraon i Čas je, Ozirise.
 Da. Obje su nadahnute udivljenjem prema onomu što je ostavilo svoj velebni trag u pijesku – trag, ali ne i živi korak. Isto sam doživjela i na jugu Iraka. I Teotihuakan – sve su to puste uspomene. Jednako je i na Yukatanu. Penjući se na piramidu u Palenqueu, sama, vidjeh da uokolo nema nikoga tko bi nešto znao o značenju, o razlogu, o povijesti te piramide samotnice. Indija je u tom pogledu iznimka. Tamo su i najstariji spomenici živi, ali ne samo kao grandiozne uspomene, već kao suvremena svetišta i sastajališta, čiji su značaj, povijest, simbolika i namjena poznati narodu.

Je li vas šokirao prvi susret s Indijom?
 Ne, bila sam oduševljena. To je bilo još 1962. Ja sam znala kamo idem. Već sam bila prevela Tagorove Gitanjale i još ponešto. U ono vrijeme to se računalo u dekadenciju. No moja generacija pjesnika, krugovaši, istraživala je upravo zabranjene predjele. Moji dragi prijatelji, Antun Šoljan, Vlado Gotovac, Bepo Pupačić i drugi, znali su da se upravo na taj način borimo protiv tzv. zadane, partizanske, književnosti, koja nam je stalno dijelila ukore i packe.

To ste osobno osjetili?
 Itekako! Kako sam pisala poeziju koja je bila drukčija od odobrene, bila sam im trn u oku. Kad sam objavila pjesmu Netko dolazi alejom niz mjesečinu, Ivan Dončević je napisao: „A ima među nama i takvih, koji pišu o nekome tko niz mjesečinu dolazi pa ne dolazi, pa dokle će tako…?“ Mjesečina je bila sumnjiv fenomen, a neizvjesnost je bila dekadentna.

Kako su vas pustili da odete u Indiju?
 Dobila sam stipendiju indijske vlade.

Očito vam je to bilo suđeno?
 Nedvojbeno! Tada sam radila na Radiju Zagreb, vodila sam emisiju Lirika i esej, plaća je bila odlična, društvo u redakciji također, moj stan iza ugla tadanje radiostanice, u Amruševoj. No jednoga dana zove me gospodin Ivo Hergešić, koji mi je, kako reče, po dužnosti objavio da indijska vlada nudi ekspertnu stipendiju, pa me eto on pita hoću li… Bez razmišljanja rekla sam da. Malo je zastao i onda upitao, nisam li možda pomislila na Inđiju, grad u Srbiji? Ha, ha! Onda smo se u nedjelju sastali na Filozofskom faksu, još i gospodin Rudi Filipović, obojica zgranuti zbog nekoga tko hoće u Indiju, gdje caruju amebe i kobre, komarci i bolesti. I da ne duljim, otputovala sam brodom u Indiju, kao da se vraćam u zavičaj. Jedini tko me od mojih prijatelja razumio bio je Vlado Gotovac. Čak je i napisao pjesmu posvećenu tom događaju. Pamtim jedan ljupki stih: „Čudo se sebi nikad ne čudi“.

Jednom ste izjavili: „Ja sam netko tko je pomoću riječi pokušao doći do nečega što se zove istinom“. Pa jeste li u Indiji došli do istine, ili joj se barem približili?
 Mislim da sam svojedobno rekla da sam netko tko je riječima htio doprijeti do mjesta odakle je riječ došla. To mjesto je istina, Bog, ljubav, smisao, osovina, odnosno, Ono Nešto neobjašnjivo, neizgovorivo, a naj-stvarno. Poezija je najbliža tomu da ga nasluti, da ga pokuša izgovoriti, pokazati pravac. Riječ je plesačica oko neizgovorivoga. Volimo je, jer ne odustaje od nemogućega: da dokuči nedokučivo.

Govorite kao da ste prešli taj put.
 Kad ga budem prešla, onda ću zašutjeti.

Rekli ste da je istina Bog, a Isus je rekao: Ja sam put, istina i život. Kako sve to istodobno živjeti?
 Kako – pa nije u raskoraku! Naprotiv, svi ti nabrojeni pojmovi (istina, bog, ljubav, put, život) imena su i znakovi nečega što je Jedno i jedino.

Znakove treba znati dešifrirati.
 Naravno. Ali ne samo intelektualno, nego cjelinskim odnosom, prilazom sa svih strana. I vlastitim iskustvom.

Vjeruje li onaj koji zna, ili onaj koji se boji?
 Strah je teško nazvati vjerom. Tko se boji, taj vjeruje na silu.

A onaj tko sumnja?
 Sumnja je vrlo često normalna stvar. Onaj tko sumnja odbacit će jednoga dana ili sumnju ili vjeru.

U svojim knjigama Bhagavatar i Avatar, pišući o Sai Babi, navodite primjere reinkarnacije, materijalizacije, bilokacije, u što ja, valjda kao loš vjernik, sumnjam.
 Ovaj prsten na mojoj ruci Njegova je materijalizacija. I ona ogrlica tamo.

Poželjeli ste prsten i On vam ga je stvorio?
 Da.

Prije rata ja sam Ga jednom vidio u Sarajevu, u Morića hanu.
 Ha, ha, ha, ha!

Nikada nije bio u Sarajevu?!
 Svega je jednom putovao na drugi kontinent. U Afriku. To niste znali?

Izgledao mi je kao Baba, mislio sam da je svjetski putnik.
 Ali On se može materijalizirati gdje god hoće. Nebrojena su svjedočenja ljudi koji nisu uopće znali za Njega, a vidjeli su ga u svom kraju točno onakva kakav je za naše oči. U afričku prašumu stiže kao vrač-liječnik (svjedočanstvo uglednoga kirurga). Pa vi ste srećković, čovječe, a ne znate! Zašto vam se pokazao, tomu ima razlog. Možda je razlog taj da nakon dvadesetak godina saznate tko je s vama sjedio u Morića hanu?! Inače, Njegova vidljiva pojava donosi ljudima neko rješenje, poruku, ohrabrenje… Jesu li ga vidjeli i drugi u Morića hanu?

Ne znam. Bio sam sâm.
 Aj! Čarolijaš!

Kada ste još 1980. bili kod Njega, jeste li od Njega što tražili?
 Ja sam već imala čudesno iskustvo s Njim u Washingtonu i drugdje. Nisam došla kako bih se uvjerila da je On to što jest. Došla sam kako bih doživjela susret na ljudskoj razini.

Tada ste dobili prsten?
 Ne, to je bilo 1988. Stigla sam u Njegov ašram s neutoljivom željom da mi daruje prsten. Jedna prijateljica koja je nekada radila u zagrebačkom VUS-u prezirno mi je rekla da trebam tražiti prosvjetljenje, a ne prsten ili bilo što materijalno. Ja se pokunjim i kažem: „Pa dobro, želim prosvjetljenje, a ako može, i prsten.“ I jednoga me dana pozvao na intervju, zajedno s jednom indijskom skupinom. U tom času mi na pamet nije pao nikakav prsten. Pogledao me, nasmijao se i upitao: „Što želiš?“ Rekla sam: „Želim Tebe!“ „Mene“, tobože se začudio. Onda se okrenuo drugima i rekao tonom ponosna oca: „Jeste li je čuli?“ Pred svima nama uzmahnuo je rukom, soba je bljesnula, svi su uzdahnuli od čuda i udivljenja… Ali ja sam gledala samo u Njega, prsten me više nije zanimao. On tada reče: „Ovo je za tebe. Zar nisi željela prsten?“ Pokazao mi je da zna moje misli i želje. I kad mi je nataknuo prsten na prstenjak, rekao je još nešto važno: „Ne zaboravi, i ovo je Bog!“ Pritom je pokazao na prsten.
 Bog je sve ili ništa. Samo smo mi podijelili svijet na apstraktno i konkretno, na materiju i duh. Stoga – ne samo prsten koji mi je stvorio, već i prsten koji sam kupila, i prsten koji sam gledala u izlogu, svi su sačinjeni od tvari Boga, od vrhovne supstancije.

Zašto onda pohlepu za materijalnim proglašavamo grijehom?
 Pa upravo zato što u materijalnom vidimo samo materijalno. Što ga ne prepoznajemo makar kao slovo ljubavnoga pisma. Što ga dijelimo od onoga što nema cijene. Onda nas ono udaljava od pravoga vidika, zarobljava nas, osiromašuje nas.

Često pišete da se čovjek mijenja. Mijenja li se doista današnji čovjek, ili je samo prijetvoran?
 Mislim i osjećam da se u nama, ljudima ovoga iznimno važnoga vremena, negdje u bunaru nas samih, neke stvari burkaju, i da čekaju svoj trenutak svanuća u svijest. Avatar kaže da je ovo doba doba prijeloma. Zato je On tu u vidljivom obliku. Doba koje dolazi, oko godine 2020, doba je globalnoga duhovnog jedinstva. Još desetak godina… i čovjek će i brže i lakše poimati i prihvaćati ono što je bitno.

Znači li to da će sve više ljudi biti poklonici Babe?
 Da, da. To su mnogi narodni vođe, ministri, učenjaci, suci, istraživači, umjetnici. I tisuće i tisuće službeno nepismenih, ali iznutra pismenih. Nedavno je Baba posjetio Delhi. Dva, tri dana trajao je svečani susret gotovo svih članova vlade s Njim. Na dan posvećen ženama, u ašramu, ponovno je bila i održala govor predsjednica indijske vlade. Govori se da je i Barack Obama Njegov sljedbenik. I da je to bio i Mihail Gorbačov, čija je žena posjećivala ašram. Ako je to uopće tako važno. Jedne godine u ašram su stigla i dva Eskima, i Baba je s njima razgovarao na eskimskom. Ima svakojakih iznenađenja.

 

Kako su Eskimi saznali za Babu?
 Pecali su kroz rupu u ledu i upecali Babinu sličicu umjesto haringe.

Kosi li se Babin nauk s kršćanskim?
 Isus i Baba svjedoče isto. Kad Isus kaže: „Otac moj i Ja smo jedno“, On ne misli samo na sebe, već na sve ljude. On naglašava jednotu s Ocem. Osvijestiti to put je samoostvarenja, bogoostvarenja. Druga je stvar što je u nekim vremenima bilo potrebno neke stvari naglasiti više nego neke druge.

Što zapravo znači riječ avatar?
 Taj pojam postoji samo u indijskoj teofilozofiji. Avatar možemo prevesti riječju Silaznik. Ne samo prosvjetljenik, i ne samo Sin Božji, duhovni velikan, već sam taj Jedan Jedini silazi u lik prepoznatljiv našim osjetilima. Pojave takvih Silaznika opisane su u Indiji likom Rame i, pet tisuća godina potom, likom Krišne. Svaki Avatar ima svoju ulogu u kozmičkoj drami, svaki ima svoj posebni naglasak na istom Evanđelju sanathane dharme, naglasak primjeren vremenu i stanju svijesti.

Zašto tri Avatara, a ne jedan?
 Ta trojica simboliziraju tri određene epohe, i tri razine ljudske prosvijećenosti. Rama je živio u vremenu kad je na svijetu bilo tri četvrtine svjetlosti, a tek jedna četvrtina mraka. Taj se mrak pojavio prvobitno unutar obitelji. Rama je primjerom pokazao kako treba živjeti sin, brat, muž, udovac. Sljedeća epoha, Indijci vele juga, podijeljena je na dvije jednake polovice – koliko svjetla, toliko mraka. Stoga je neizbježan sukob. To je Krišnino bojno polje i Njegovo evanđelje Bhagavad Gita, Pjesma Boga. Naposljetku, naše je doba tročetvrtinsko u korist mraka – samo je jedna četvrtina svjetlosna – takvo je stanje na širem i daljem globusu. Stoga je današnji Avatar vidljiv i čujan ne samo u Indiji nego širom svijeta. Njegova uloga nije da presiječe, već da preinači, probudi, preodgoji. Da probudi u čovjeku ono bitno, ono što čovjek u sebi nosi kao rješenje, svaki čovjek, bio on akademik, nepismenik, svećenik, ratnik. Probuđen duh tada može promijeniti svijet.

Može li to svaki duh?
 Da. To su i starozavjetni proroci, gnostički, esenski, sufijski i kršćanski isposnici, mudraci. Muhamed, sv. Franjo, i još mnogi, svi su oni došli da pomognu, da razmrse, da ohrabre.

http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac438.nsf/AllWebDocs
/Svijet_treba_drukcijega_Covjeka