PRESELJAVANJE

Kao i u svakom kritičnom razdoblju povijesti – kritičnom, u smislu promjena – velike ljudske mase sele se s jednog mjesta na drugo, tražeći neko nedefinirano blagostanje koje nije nužno vezano samo uz ekonomsku situaciju.
Zasigurno postoje grupe ljudi koje bježe od neimaštine i nezaposlenosti; u potrazi za osnovnim životnim uvjetima, oni prelaze tisuće kilometara, pokušavajući pronaći svoj sanjani raj. Najčešći njihov cilj su najbogatije i najrazvijenije zemlje, a kad napokon tamo dospiju, tada se nadaju ostvarenju upravo takvog načina života kakvim žive ljudi u tim čudesnim zemljama. Ako tome dodamo nesrazmjernu količinu propagande koja zadovoljstvo prikazuje kao ideal, nije neobično što iz svega toga proizlazi bijeg iz sivila i crnila, kako bi se dostiglo nešto zlatno i sjajno. No stvarnost se ne podudara s očekivanjima, stoga započinju nova seljenja.
Osim onih koji traže bolji način života, postoje i drugi, ne manje očajni, koji se osjećaju odbačeni zbog svoje rase, zbog svoje religije ili zbog svojih ideja, i koji prelaze iz jedne u drugu zemlju kao parije, pokušavajući pronaći mjesto na kojem će se osjećati barem poštovani, ako ne i voljeni. Ali, ponovno se događa isto: tolerancija jest naširoko poznat proizvod kojeg je, međutim, teško ostvariti u praksi. I tako se bijeg nastavlja. Svijet je tako velik... Zar ne postoji nikakav kutak za odmor od takvog putovanja bez odredišta?
Nećemo se zadržavati na analizi ovih masovnih bjegova koji karakteriziraju kraj dvadesetog stoljeća. Umjesto toga, ocrtat ćemo površne obrise nekih oblika bijega koji posebno tište pojedinca i koji prije ili kasnije utječu na cijeli svijet. Ne radi se o bijegu od siromaštva ili netolerancije, već o bijegu od samoga sebe: o nutarnjoj neravnoteži koja se ne pojavljuje u nekim izdvojenim grupacijama ljudi, već u razvijenim ljudskim društvima.

BIJEG IZ DRUŠTVA

Promatrajući razvitak, kako novih načina ostvarivanja većeg blagostanja u društvu, tako i sustava koji se bave različitim aspektima ljudskog života, primjećuje se pojava neobičnog, suprotnog efekta. Ljudi na kraju osjećaju opterećenost tolikim ponudama – a nudi se svašta – što rezultira nepovjerenjem prema njihovoj korisnosti i pokušajem bijega od onoga što smatraju više kao obvezu, nego kao pomoć.
Društvo sputava, društvene veze sputavaju i – osim onih koji žive upravo od tih prividnih veza i prividnog prestiža, i koji stoga podržavaju takve odnose – ljudi bježe, zatvarajući se u osamu. Bježe na svoja ognjišta, u svoje kuće, u svoja mala prijateljska utočišta ili, u najgorem slučaju, u potpunu samoću, kako bi izbjegli pritiscima velikih grupa. Neki često koriste zbrku i trenutačno ludilo masovnih manifestacija, kako bi pobjegli još dalje i s još većom snagom u svoju animalnu izolaciju.
Ljudi bježe od običnih razgovora jer ne žele “biti upoznati”, ne žele doći u dodir s osobom za koju ne znaju tko je, niti imaju volje za upoznavanje drugih ljudi. Ljudsko nepovjerenje doprinosi ovom bijegu iz društva.

 

BIJEG OD LJUDSKIH ODNOSA

    Iako smo prividno u razdoblju raskida s tabuima, pri čemu se uspostavljanje međusobnih odnosa čini lakšim nego ikad, ovi su odnosi ipak sve površniji i prolazniji. Prijateljske i ljubavne veze brzo se pojavljuju, ali i jednako tako brzo nestaju.
     Postoji, zapravo, bijeg od kompromisa koje pretpostavljaju neki istinski ljudski odnosi. Pravo prijateljstvo zahtijeva vjernost, poštovanje, strpljenje, ljubav... i mnoštvo drugih stvari, ali ne u trajanju od jednog ili dva dana, već “za cijeli život” – ako taj izraz još uopće ima neko značenje. Istinska ljubav može započeti kao osjećajni vatromet, ali svjesni kompromis je onaj koji pomaže izgradnju tog osjećaja kroz vrijeme. U ljubavi u kojoj postoji kompromis nema mjesta dosadi, ljutnji i stalnoj razdražljivosti, kao ni čežnji za promjenom: za drugim ljubavima umjesto ove koja se smatra ugaslom, a koje, jednostavno, unose u život “čar” novoga.
 Ljudsko biće ne vjeruje ni sebi ni drugima; nedostaje mu samopoštovanja – ili je možda pun egoizma – zbog čega ne vjeruje da drugi posjeduju ono što njemu nedostaje. Stoga bježi od ljudskih odnosa, i upada u površna i prizemna druženja koja ga također ne zadovoljavaju.

BIJEG U DROGE

     Čovjek pokušava različite načine bijega: u droge, u opsjednutost kibernetikom i računalima, u namjernu povučenost i konačno, u samoubojstvo. Od čega bježi? Možda to ne zna ni on sam... Možda bježi od svoje usamljenosti koja je više praznina negoli samoća, jer ne nalazi ništa u svojoj nutrini, a nema ni usmjerenja ni energije da bi tu svoju nutrinu nekako izgradio.
    Teško je biti sam, naročito kada ne postoji nutarnji život, kada nema čvrstih ideja ni osjećaja na koje bismo se oslonili; kada su nas uvjerili da ne treba ni u što vjerovati, kada nas svakodnevno uče kako su sve ideologije nečasne, te kako je najbolje nemati nikakvih osjećaja, kao i to da je mnogo probitačnije pustiti druge da rade i gledati kako povijest prolazi...
    Tada nastupa prepuštanje drogama: da bi se zaboravilo na postojanje sjećanja; da bi se stvorio jedan idealni, ali lažni svijet; da bi se izbjeglo suočavanje s nekim problemom i traženje rješenja koje bi nam pomoglo prolaziti kroz život otvorenih očiju. Bol nije uvijek tako strašna kao što izgleda i često poučava daleko više od ravnodušnosti i nezainteresiranosti za ono što se događa. Patnja pročišćava, ukoliko iz nje izvučemo zdrava iskustva. Koliko i dokle se, međutim, može bježati pomoću droga? To je, zapravo, tek nešto sporija smrt od one koja dolazi neposrednim samoubojstvom, zbog potpunog gubitka svake snage.
    Danas je tehnika mnogim tisućama ljudi omogućila drugi način bijega: povezujući sve kontinente, uz pomoć ekrana kao sredstva. Postoje ljudi koji žive kroz gledanje života njihovih omiljenih ili omraženih televizijskih glumaca. Postoje i oni koji žive komentirajući, slušajući i upoznajući život i razna čuda iz svih dijelova svijeta, uz pomoć jednog uređaja. Komunikacija, koja bi trebala komunicirati, spajati, pretvorila se u novi način bijega od samog sebe.

BIJEG OD ZNANJA

    Čudno zvuči tvrdnja o postojanju takvih koji se – nastojeći saznati što više, kako bi bili što uspješniji – okružuju bedemom knjiga, informativnih izdanja, natječu se za bolja radna mjesta i beskrajno specijaliziraju kako bi dosegnuli zacrtani cilj: načitanost, erudiciju.
    Time ne želimo reći da je znanje negativno, naprotiv. Ali ono se pretvara u negativno ukoliko postane neka vrsta bijega, oblik ispunjavanja nutarnjih praznina, koje ipak ostaju prazne. Stoga se, konačno, nakon dugotrajnog studija i proučavanja, kad osoba ostane sama sa sobom, pojavljuje sudbonosno pitanje: čemu služi sve što sam naučio, ako nije namijenjeno samo postizanju ugleda u očima drugih? Jesam li ja sam u nečemu postao bolji, jesam li sam narastao iznutra i znam li možda više načina za razrješavanje poteškoća s kojima se susrećem u životu?
    Na stranicama ovog časopisa, u drugim publikacijama i kroz predavanja, uvijek smo podržavali tvrdnju da su mudraci svih vremena imali pravo kad su čovjeku preporučivali ovo izvanredno oruđe: znanje, spoznaju istine, odnosno: znati živjeti, znati kako primijeniti ono što se uči, i to ne samo u laboratoriju ili uredu, znati kako otkriti tisuće odgovora koji su zapisani u Prirodi. Ali, ovakav tip znanja gotovo i ne postoji. Njegovo mjesto je zauzelo metodičko i sistematsko znanje, intelektualna vježba za one umove koji su također predani bijegu.
    Može se uočiti i suprotna strana ovoga, a to je bijeg u neznanje, u prijezir prema svakom obliku kulture i znanja, prema svakom prijenosu iskustava; to je lažna sloboda svakodnevnog života, onako kako se ona najčešće shvaća (ako se tu uopće nešto shvaća): kao prepuštanje različitim strastima, koje se smatraju jedinim načinom izražavanja.

BIJEG OD BOGA

    Iako je danas pomalo izašao iz mode, prisutan je u svim civilizacijama. Bog, kao i ono sveto, duhovno i vječno, zauzimaju posebno mjesto u ljudskoj svijesti. Zašto više nije u modi? Upravo zbog postojanja bijega: jednostavnije je odbaciti ona mišljenja koja čovjeka obvezuju na suočavanje sa samim sobom kroz neka temeljna pitanja i traženje pripadajućih odgovora.
Negirati postojanje božanskog znači bježati od njega; Bog neće prestati postojati ako mi kažemo da on ne postoji. Sviđalo se to nama ili ne, u negiranju božanskog postoji određeno priznavanje “nečeg” velikog, nedefiniranog, svetog, što pripada najdubljim korijenima ljudskog bića, ali koje istovremeno i zahtijeva. Zahtijeva upoznavanje, dostizanje, uspostavljanje dodira s tim nepoznatim Ja, koje nesumnjivo jest – mi sami.
    Kao u svakom bijegu, i ovdje se pokušava nešto napustiti, kako bi se stiglo do neke druge sudbonosne točke. Kamo se želi dospjeti ovim bijegom od božanskog? Ne vjerujem da je namjera susret s onim protivnim, demonskim. Onaj tko naslućuje njegovo savršenstvo ne odlazi u potragu za Nečastivim, naročito ne stoga da bi “prodao svoju dušu” i tako na lak način zadobio neku blagodat. Od božanskog se ne bježi zato da bi se postalo boljima niti da bi se postalo gorima, već najviše stoga što i ne znamo – ili nas nisu naučili – biti boljima. Zbog istog tog razloga, i Bog je postao dijelom brojnih obmana od kojih bježi ljudsko biće.

BIJEG OD SAMOGA SEBE

U svakom čovjeku živi biće koje nije uvijek vidljivo i uočljivo. Ponekad je to zato što ga ne prepoznajemo, ponekad stoga što mu za to ne dajemo priliku, a ponekad i stoga što ne želimo da ono to učini. Postoje oni koji radije bježe od svoje praznine, umjesto da se susretnu sa samim sobom oči u oči.
To je veliki kukavičluk iz kojeg kasnije proizlaze i svi ostali. Kamo vodi nerazumijevanje i sukob sa samim sobom, nezadovoljstvo i neslaganje s vlastitim postupcima, nedostatak volje za prevladavanjem svega toga, iako znamo da možemo uspjeti, izbjegavanje nastojanja da se oslobodi taj jadni zarobljenik koji udara u rešetke svog vlastitog zatvora? Kamo vodi bijeg od samoga sebe? Zar tome da kažemo: “ja sam moje lice, moje tijelo, moj glas, moji osjećaji”? I što će biti od tog relativnog identiteta s godinama koje prolaze i rastaču našu materijalnu ljušturu? Sve ovisi o tome gdje boravi ono “ja jesam” koje nas može dovesti do istine ili nas navesti na bijeg od onoga što jesmo.
Žalosno je primijetiti da isti skriveni motivi koji uzrokuju iseljavanje siromaha i neshvaćenih, također navode i ljudsko biće na poduzimanje cijelog niza putovanja, samo zato da bi izbjegao susret s onim s kojim se posve sigurno mora susresti, ukoliko ne želi biti osuđen na vječno lutanje bez svrhe.
Vrijednost pronalaženja i razumijevanja samoga sebe predstavlja izvor iz kojeg možda proistječu mnoga druga rješenja.
Kad bi svi ljudi na svijetu prestali bježati od samih sebe, kad bi svoju unutrašnjost ispunili sadržajem – ne samo sadržajem, već i životom – možda bi fizička i moralna bijeda prestale postojati, možda bi bilo manje gladnih i manje progonjenih, možda bi bilo više sreće, više mira, više razumijevanja, više pravog bratstva i, možda bi bilo jednostavnije živjeti.
Sada se nalazimo u razdoblju “velikog bijega”. No, možda se neki, jureći za nečim nemogućim i bježeći od nečeg drugog nemogućeg, susretnu sa svojim vlastitim koracima i zastanu kako bi otkrili da ne trpe nikakvu jedinstvenu niti posebnu nesreću. Možda će se mnogi što bježe zaustaviti kad shvate da ih ne progoni nikakav monstrum, ali da isto tako ne idu ni prema raju. Možda se upali svjetlo i netko, ili mnogi, shvate kako je jedini problem u tome što kroz život prolaze zatvorenih očiju.

Delia Steinberg Guzmán
Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 1

Iz “Nueva Acropolis” br. 245. Madrid, 1996.
Sa španjolskog prevela Nensi Pekić.