Stanovnici hrvatske metropole vole se međusobno dijeliti na razne načine: na bogate i siromašne, obrazovane i neobrazovane, purgere i dotepence, političare i stoku sitnog zuba... međutim, postoji potpodjela o kojoj malo tko piše - a to su vlasnici kućnih ljubimaca naspram onih koji ljubimce nemaju.

Pojam kućnih ljubimaca se ulaskom kapitalizma na „veeeelika" vrata proširio s pasa i mačaka na zmije, otrovne pauke, tigrove i sličnu egzotičnu zvjerad koja se, vjerujem, ne osjeća najbolje u sigurnom okružju neke luksuzne gradske četvrti, gdje sva djeca susjeda od njih (s pravom) bježe kao od crnih vragova. Postoje i ljubitelji glodavaca, kakvi su hrčci ili zamorci, te ljubitelji ptica koji svoje čudno zadovoljstvo nalaze u zatvaranju ljubimaca u kaveze iz kojih ih nikad ne puštaju.

No, moj je današnji tekst posvećen psima i njihovim vlasnicima, koji su postali bojnim poljem između vlasnika pasa, u koje se i sama ubrajam, i komunalaca.

Naime, metropolitanski je holding, kojem očito nikad nije dosta novca, odlučio odrati džepove vlasnike pasa koji ih ne vode na uzicama, kao i one čiji ljubimci ne nose brnjice (za što postoje propisani standardi o veličini i vrsti psa).

Grrr...

Četvrt u kojoj stanujem, čija je šira destinacija Maksimir, puna je pasa, te smo moja 10-godišnja maltezerica (koju od milja zovem „psa", iako je kao pripadnicu vrste nitko ne bi ozbiljno shvatio) i ja postale metom komunalaca, ali i gradjana ljutih na pse i njihove vlasnike.

Da, naravno, ružno je stati na „nagaznu minu" (a mislim da je svima jasno što pod time podrazumijevam) na putu do posla i čistiti cipele prije ulaska u zgradu gdje vam se radno mjesto nalazi. Posebice ako radite u nekom domu zdravlja, a upravo se takav dom nalazi preko puta moje kuće. Neposredno kraj doma zdravlja nalaze se dječje igralište, vrtić i osnovna škola. Djeca trče po travnjacima i staju na „nagazne mine" (molim vrijedne radnike HCR-a da mi ne zamjere na ovoj usporedbi), prenoseći u vrtić ili u školu ne baš lijepe mirise sa svojih cipela ili tenisica.

Osobno svakodnevno svjedočim „miniranju" kvarta. Zanimljivo, oni koji ne čiste izmet svojih pasa, čak ni na dječjem igralištu obližnjeg vrtića, čak ni kraj osnovne škole, vlasnici su velikana čije ralje ne obećaju ništa dobro, kao ni ralje njihovih vlasnika. Jednom, i samo jednom, sam se upustila u svađu s vlasnikom rottweilera, no vrlo sam brzo odustala: možda sam hitra na jeziku, ali nisam i na nogama te sam se povukla u svadji oko vrećice pune smrada. Oni koji uredno čiste daleko bezazlenije oružje od onoga koje ostavlja moja kuja i njoj slične minijature što ostavljaju nešto što nije veće od ćevapa, uredno čiste za svojim psima. Mi, vojska ponosnih ćevabdžija, marljivo nosimo vrećice i skupljamo oružje prije moguće eksplozije. Dvaput sam upozorila vlasnike velikih pasa kako bi bilo u redu da počiste za svojim ljubimcima, no oba sam puta dočekana uz neprijateljstvo, gotovo mržnju. Ni med cvetjem ni pravice, rekao bi Krleža...

Komunalac, pretpostavljam zaposlenik „Zrinjevca", čiji je posao da brine o ljepoti zelenih površina u gradu, jednom me zaustavio oko 200 metara dalje od dječjeg igrališta, jer moja kujica nije bila na uzici. Skakutala je oko njega i pjevala mu najljepše pjesme mašući repom, a ja sam u džepu imala četiri vrećice za skupljanje izmeta u šetnji, no radnik komunalne službe mi je zamjerio što moj pas nije na uzici (u 6:40 ujutro, kad rijetko koje dijete ide u vrtić, a nismo ni bile na vrtićkom igralištu). Kaže on: „Petsto kuna". Ja pitam „Zašto? Nikog nije ugrizla, nije se ni približila igralištu". On će na to: „Nema veze. Mogla je da ste joj dopustili". Rekoh: „Ali nisam". „A gdje su vam kantica i lopatica?", pita on. „Pa nisam izvela unuka u šetnju. Moj se pas ne igra kanticom i lopaticom", rekla sam i dodala:. „Imam vrećice" (pokazujem ih). „Nema veze", kaže komunalac. „Morate imati kanticu i lopaticu kojima ćete skupljati izmet svojeg psa". I nagodi se sa mnom na nimalo sitnih 250 kuna. Dobar dogovor za njega, u svakom slučaju.

Uz to treba napomenuti kako je, i kod - navodno - najkrvoločnijih vrsta - najvažniji odgoj vlasnika. Ako se rottweilerima, staffordima ili pitt bull terijerima vlasnici dovoljno ne bave, njihovi će psi dobiti titulu koljača, sasvim nepotrebnu ako imaju normalnog vlasnika.

Grrrr....

Vau...

O, ne, nisu svi vlasnici pasa idealni. Neki su, rekla bih, pomalo čudni.

Evo nekoliko citata: „Bejbi, sunce mamino, kako si se lijepo pokakio!!! Bravo, zlato moje!" Ili, recimo, „Moja Lila je najpametniji pas u kvartu. Zna kako se treba ponašati, vaši bi psi mogli učiti od nje". (Nikad nisam uspjela shvatiti pseću etiketu, odnosno što bi to moja kujica mogla naučiti od Lile, ali s vremenom možda svladam i tu disciplinu). Naravno, „normalni" će se vlasnici potruditi da im pas jede vilicom i nožem, ali ne i da ne samuje satima u stanu. „Tula, sunce tatino, naći ću ti društvo jer si sama po devet sati dnevno..." - zašto takav čovjek uopće ima psa?

Sve će to psi zanemariti i, kao najbolji prijatelji ljudi će, kad ih se pohvali za svaki pothvat „po ljudskoj mjeri", zahvalno reći „Vauuuuuuu".

Vuf...

Agresija pasa u blizini ženke iskazuje se u međusobnim napadima kojih se ljudi često i bezrazložno boje. I kujice se znaju potući, no kod mužjaka je to daleko češća pojava koja bezrazložno sije strah medju promatračima koji ne znaju ništa o psima. „Vuf, vuf" znači i vlasništvo nad ženkom, i antipatiju prema onome koji ženku štiti, i antipatiju prema ljudima koji - ne vole životinje. Prema tome, taj „vuf" ne treba shvatiti olako; radi se o vrlo ozbiljnom izrazu koji bi se mogao usporediti s brojnim psovkama, u čemu su ljudi razvili jezik daleko bogatiji od onog psećeg.

Pa stoga - psećim jezikom - „Vuf"!

Mijau...

Eto, metropolitanski je Holding jako zabrinut zbog opasnosti koje psi predstavljaju za građane. Zbog toga je psima zabranjen pristup - kako parkiću kraj moje kuće koji sam opisala - tako i Ribnjaku, Maksimiru i ostalim mjestima. Brižni čuvari metropole ni najmanje ne brinu gdje će vlasnici pasa šetati svoje ljubimce; najbliža i najpopularnija mjesta su im postala nedostupna. I umjesto da brinu o mjestima gdje bi Bandićevi građani smjeli šetati svoje pse, brinu za količinu novca koji će u vidu kazni strpati u gradski proračun. 

Za to će vrijeme mnoštvo uličnih mačaka, bez vlasnika i necijepljenih, harati metropolitanskim ulicama. Nemam ništa protiv mačaka. Tko voli životinje, voli i kobre i tarantule. No, je li pravedno ograničavati psima pristup livadama na kojima mace nesmetano caruju, dok nikome ne pada na pamet da za njima čisti?

Mijauuuu....

Servus...

www.metro-portal.hr