Uvjerenje i fanatizam

Delia Steinberg Guzmán

Iz: časopisa broj 18

NAŠA UVJERENJA

Iako uvjerenje držimo stanjem uvjerenosti u nešto, prvo na što moramo obratiti pažnju jest činjenica da sva uvjerenja nemaju intelektualni karakter. Kao i u mnogim drugim slučajevima, uvjerenje se javlja na svim poljima na kojima se čovjek očituje kao ljudsko biće. Tako postoje fizička, energetska, emocionalna i misaona uvjerenja, kao i druga viša i složenija, koja ćemo svrstati pod zajednički naziv – duhovna uvjerenja. Naše fizičko tijelo ima jasna i čvrsta uvjerenja o onome što mu je potrebno za život. Bolje od samog razuma, tijelo zna kad je gladno i pospano, kad je umorno ili ga muči neka bolest. Ono sebi ne postavlja pitanja; jednostavno i sa sigurnošću daje do znanja što mu je nužno za život. Kako je tijelo postiglo ovu sigurnost? S vremenom, i kroz mnogo vremena. Prema tradicionalnom ezoterijskom učenju, tijelo je naše najstarije sredstvo izražavanja koje je tijekom milijuna godina zadobilo postojanu mudrost utemeljenu na iskustvu. Svaki organ našeg tijela ima posebnu ulogu i poseban jezik. Izravno nam se obraća uvijek kad mu je nešto potrebno; osjećaj gladi nikad ne prevari želudac, glava ne sumnja kad osjeća bol; želudac i glava ne razmišljaju o mogućnosti da njihove potrebe imaju drugi uzrok, niti da su one tek iluzorna fantazija. Naša energetska uvjerenja očituju se onda kad sâmo tijelo zahtijeva odmor, kada od nas traži da udahnemo malo zraka, odmorimo se kroz dan ili da se razgibamo trčanjem, osvježimo pod tušem ili u morskoj vodi. U trenutku kad nam “padne” energija, mi ne doživljavamo egzistencijalnu krizu, već spontano znamo da nam je potrebno obnavljanje energije, kako bismo mogli nastaviti raditi ili jednostavno živjeti. Što se više uspinjemo, panorama postaje sve složenija. Na osjećajnom i misaonom planu naša uvjerenja više nisu tako jasna kao ona koja se odnose na tijelo i njegove energetske izražaje. Na polju osjećaja i svega što je uz njih vezano ipak se krećemo s određenom sigurnošću. Poznajemo – ili vjerujemo da smo iskusili – neke od najvažnijih osjećaja i uključujemo ih u svoj život bez većih poteškoća, ako izuzmemo one teškoće koje prirodno proizlaze iz istih tih osjećaja. Međutim, ne i iz naših uvjerenja. Svaki čovjek voli ili je jednom volio, uz različite nijanse koje ljubav nudi. Dok čovjek voli, uvjerenje je potpuno. Sumnje se rađaju kada taj osjećaj presahne. Neko vrijeme ne znamo volimo li ili ne, da bi se situacija konačno razriješila povratkom na prvobitni, sada osnaženi osjećaj ili potpunim nestankom onoga što nas je emotivno pokrenulo. Svaki je čovjek bar jednom osjetio strah. Priznali to ili ne, duboko u sebi savršeno i bez sumnje znamo da nas strah sputava i prepoznajemo obilježja ovog osjećaja koji ljude izbacuje iz ravnoteže. Slične primjere mogli bismo navoditi unedogled. Istina je da postoje ljudi koji se žale da “ništa ne osjećaju”... No, ako ovakve slučajeve pobliže proučimo, uvidjet ćemo da se radi o muškarcima i ženama koji se boje posljedica osjećaja i stoga se zatvaraju u sebe, ne dopuštajući osjećajima da se slobodno izraze. Iako to možda ne izgleda tako, ljudi koji “ništa ne osjećaju” ipak osjećaju nešto: strah, sumnjičavost, nepovjerenje. Njihova osjećajna uvjerenja poremećena su utjecajem ovih drugih negativnih uvjerenja i, pošto su negativna, ona u stvari prestaju biti uvjerenjima.
U intelektualnom svijetu još je teže biti potpuno siguran u ideje koje zastupamo. To je dijelom posljedica iznimno široke i raznolike “ponude” ideja. Svakodnevno se javljaju nove ideje – ili pseudo-ideje – koje pune sredstva javnog priopćavanja i postaju temom trivijalnih razgovora, kao i manje–više ozbiljnih rasprava. Ako se tolike važne svjetske ličnosti ne mogu složiti oko većine gorućih pitanja, što da onda mi mislimo? S druge strane, isti oni koji “potrošačima” nude tisuće ideja, smišljaju ih stoga da se nitko ne bi usudio misliti samostalno. U takvoj situaciji gotovo je nemoguće imati vlastita i trajna uvjerenja. Danas nam se nameće princip krda: treba ići onamo kamo idu mase – ili kamo ih se vodi; vlada strah od vjerovanja i razmišljanja koja se razlikuju od uvriježenih. Mentalna uvjerenja – pa i ona koja svrstavamo pod duhovna – proizlaze iz individualnog korištenja vlastitih potencijala. Prvo se treba usuditi razmišljati – i naravno, osjećati – te se u svom nutarnjem svijetu odvažiti na intuitivno traganje i težnju za potpunim shvaćanjem stvarnosti. U početku neće biti lako, ali će ustrajnost uroditi sigurnošću jednakom onoj s kojom se očituje naše tijelo. Možemo li misliti potpuno samostalno, bez ikakva upliva? Mislim da ne, i da nitko nema tu sposobnost. Možemo jedino preuzeti tuđe ideje i prilagoditi ih sebi toliko da ih počnemo smatrati potpuno svojima. Radi se o usvajanju ideja, misli i vjerovanja za koja intuitivno znamo da nam najbolje odgovaraju. Pri tome nam nije bitna originalnost, nije važno imati novu, do sada neizrečenu ideju, nego živjeti istinski onu ideju koja možda dolazi iz davnih vremena, a ipak se čini ispravnom i prikladnom za izgradnju čitavog sustava vrijednosti. Prvi se korak stoga sastoji u otvaranju uma, u otvaranju duha, s njegovim karakteristikama kreativnosti i intuicije, a nikako u zatvaranju pod utjecajem straha. Iz straha sigurno ne proizlaze nikakva uvjerenja. Ako čovjek razmišlja, zna slušati, zna čitati i zadržati se na riječima i njihovom značenju, postupno će razviti pouzdanje u svoje isprva bojažljivo, a zatim sve čvršće znanje. Čovjek, nadalje, treba nastojati živjeti primjenjujući ove ideje i slutnje. Treba ih usvojiti čak i ako u tom pokušaju dođe do pogreške ili zabune, jer i na greškama se uči. Uspijemo li u punom smislu živjeti nekoliko velikih osjećaja, nekoliko jasnih ideja i prosvjetljujućih slutnji, doživjet ćemo izvanrednu radost uvjerenja. Bit ćemo sigurni u sebe, znajući da upravljamo vlastitim životom. Moći ćemo prenositi svoje iskustvo, čak i ako ne budemo uvijek shvaćeni i prihvaćeni. Jasno je da svoja uvjerenja ne smijemo prihvatiti kao apsolutnu istinu. Takvoj oholosti ne valja težiti. Velika istina je još uvijek daleko izvan naših mogućnosti, no znatno se približava svaki puta kad steknemo nova uvjerenja koja su, na kraju krajeva, nužne stepenice za dostizanje one potpune sigurnosti koju su posjedovali mudraci i proroci u svim vremenima.

UVJERENJE I FANATIZAM

U suvremenom svijetu često se događa da određeni termini postanu moderni te se, kroz neprestano i pretjerano pojavljivanje u sredstvima javnog priopćavanja, prenose od čovjeka do čovjeka, gubeći svoje značenje. Slušamo i čitamo toliko toga o sektama, integracijama, fundamentalizmima, teroristima, paravojnim skupinama, subverzijama, manipulatorima, prevarantima, korupcijama, da više ni sami ne znamo kome ili u što vjerovati. I što je najgore: sve ove krupne riječi objedinjuju se pod pojmom fanatizma, stoga se događa da se čovjek – ne bi li nekako izbjegao sav taj užas – više uopće ne usuđuje o nečemu i nekako izjasniti, sve iz straha da ga ne proglase još jednim fanatikom. Nesretni običaj objavljivanja svega najgoreg, čemu se daje najviše mjesta u vijestima – i to ne samo zato da bi ljudi saznali što se događa, već i da bi se stekao ugled te na najgori i ne uvijek pošten način zaradio novac – ima za posljedicu ono najgore što je moglo zadesiti čovječanstvo: nedostatak uvjerenja. Namjera nam je pojasniti razlike koje opažamo između uvjerenja i fanatizma da bi, kad se stvari postave na svoja mjesta, svatko bio u stanju prosuđivati sebe i druge s malo više kriterija. Uvjerenje je visoko psihološko, intelektualno i moralno stanje koje proizlazi iz procesa uvjeravanja, zasnovanog na zdravu razumu, dokazima, iskustvu, primjerima i čvrstim uporišnim točkama. Osoba s uvjerenjima u cijelosti je zdrava osoba koja pokazuje zavidnu sigurnost u sebe, ona zna odakle dolazi i kamo ide, a to joj omogućava uravnotežen i razborit život. Uvjerenja se rađaju kroz neprestano korištenje nutarnjih sposobnosti te iz postupne transformacije nestalnih mišljenja u čvrste prosudbe. To, međutim, ne podrazumijeva ukočenost i stagnaciju, već nešto posve suprotno: osoba koja posjeduje uvjerenja živi u skladu s idejama, a one imaju svoju vlastitu energiju i prirodni ritam razvoja. Osoba s uvjerenjima je tolerantna. Čvrsta je u svom stavu, ali ostavlja mjesta i drugima. Ne omalovažava one koji misle drugačije, nego je uvijek spremna slušati. Njena je tolerancija aktivna: ona sasluša druge, iznosi i brani svoje mišljenje, ali pritom ne vrijeđa niti napada. Osoba s uvjerenjima zna stvoriti prostor i za sebe i za druge. Ona otvara prostor, stvara ga, prepoznaje i ne upada u tuđi. Ne podbada, ne uznemirava niti gnjavi ljude oko sebe. Ne nameće se tiranski, niti se smatra vrhuncem savršenstva. Uvjerenja joj pomažu napredovati i biti svaki puta malo boljom. Fanatična osoba razmišlja rijetko ili nikada. Ona usvaja ono što joj drugi predoče kao dobro, ne razvijajući pritom nikakve osjećaje, već samo nekontrolirane strasti i nagone koji je guraju u nesvjesne postupke. Zbog takvih se djela kasnije i ne kaje, budući da joj manjka sposobnosti ispravne procjene. Fanatik zna za samo jednu ideju, ako je uopće zna. Bolje rečeno, on jednostavno prihvati jednu ideju, ali ne iz osobnog uvjerenja, nego zbog prisile, koja je u većini slučajeva vješto prikrivena. Latentna želja da pomognu čovječanstvu koja se kod mnogih ljudi ne uspijeva ispravno izraziti, od takvih osoba čini lak plijen za one koji već jesu fanatici, i kojima su potrebne korisne budale kao pratnja u njihovim igrama. Fanatici su po definiciji netrpeljivi. Ne prihvaćaju postojanje ljudi koji razmišljaju ili osjećaju drukčije od njih. Ubojstva i mučenja jezivi su pokazatelji njihova nastojanja da uklone takve ljude. Fanatici ne slušaju i nisu u stanju razgovarati; oni samo glasno izvikuju svoja načela, kako bi zadivili same sebe i oduzeli prostor svakom drugom mišljenju. Njima je dovoljno, i previše, ono što već imaju. Sve ostalo je vrijedno prijezira i ne postoji ili treba prestati postojati. Upravo se u ovome nalazi začetak tiranije. Neizmjerno je važno razlikovati ova dva stava: uvjerenje je obilježje filozofa, a fanatizam je obilježje luđaka. Istina je da moramo živjeti uz mnoštvo – i previše – fanatika. Ali mi ne smijemo nesvjesno oponašati njihovu nastranost, bez obzira što apsurdi s kojima moramo živjeti dopuštaju da ta nastranost zauzme više vremena i prostora nego sva druga, plemenita i za čovječanstvo korisna djela. Moramo zadržati moralni integritet i razviti svoju spoznaju, kako bismo postali ljudi s autentičnim uvjerenjima, pošteni, časni i idealistični, naklonjeni sadašnjosti, s ljubavlju prema prošlosti i čežnjom ka budućnosti. Željeti znači moći. I u ovom slučaju – ako to želiš – možeš uvjerljivo započeti živjeti svoje najbolje osjećaje, ideje i moralne vrijednosti. Ključ svega nalazi se u tebi.