USTANI TITO!


tako vam je to...

VELIKI BUVLJAK IZMEĐU RIJEKE I OPATIJE NIJE IZBJEGAO RALJE KRIZE I RECESIJE

Ustani Tito! Ustani, jer više dalje ne možemo

Kako neću kukati za Titom. Ja sam prehranjivao obitelj 15 godina radeći u 3. maju. Onda su me jednog dana poslali na čekanje...

Damir CUPAĆ

Snimio Damir ZAMAKLAR

Nekada je odlazak na buvljak bio izazov, a došlo je vrijeme da novinari moraju krivo gledati urednike zbog odlaska na zadatak koji izaziva grč u trbuhu. Jer, stisla je kriza i one kojima je besparica način života. Ljudi koji su na Preluku izložili na improviziranim štandovima dijelove svojih i tuđih života nemaju više strpljenja za razgovor na pojašnjavanje gdje je što nabavljeno i koliko košta. Što bi rekli oni pametniji – danas ljudi puno zuje, a malo meda daju. U prijevodu, malo tko što kupuje, svi se cjenkaju, a buvljak je postao mjesto opće frustracije. Čini se da bi i Sartre zaplakao nad svom tom mukom, čemerom i egzistencijalnim jadom.
　　　 A dan je bio lijep. Idealan za trgovinu. Ipak, ono što je nekada bilo, danas se spominje s nostalgijom. Kao Tito za kojim je zavapio jedan od prodavača nakon što je shvatio da naš novinarski blok nije blok nekakve inspekcije koja ga je došla tjerati.
　　　

Sjećanje na maršala

– Ustani Tito! Ustani jer više ovako ne možemo. I nije me strah Tita zazivati. Što više imam izgubiti? Nekada ljudi nisu znali što je igla, a danas se djeca bodu u žilu. Eto, tako nam je, zavapio je prodavač i unatoč manirama dobrog ponašanja koja priječe pravo na sjećanje i nostalgiju za boljim vremenima požurio do kartonske kutije, uzeo stari i požutjeli prilog Vjesnika i s ponosom se slikao s Titovom fotografijom.
　　　 Tita više nema, a kako stvari stoje, neće biti ni Vjesnika kojih zadnjih godina nemilice troši prostor na fotografije premijerke Jadranke Kosor. Nekako sumnjamo da će netko za 30 godina recentna izdanja čuvati u nekim kutijama po buvljacima i prkosno ih pokazivati uz vapaj: »Ustani Jadranka!«
　　　 – Kako neću kukati za Titom. Ja sam, čovječe, prehranjivao obitelj 15 godina radeći u 3. maju. Onda su me jednog dana poslali na čekanje, a s čekanja se nikada nisam vratio. Gdje danas radim? U najvećoj firmi – Deponija, »Deponija mila majka«, pojasnio je nostalgičar dok je većina prodavača oko njega s odobravanjem potvrđivala njegove teze.
　　　 Njegov kolega po poslu kojim se trenutno bavi, Bajram Bajruti dodao je da je preko 30 godina šljakao u 3. maju, a da sada i on ima radnu knjižicu u poduzeću »Deponija mila majka«. Treba li naglašavati da je i on ponosno pokazivao na maršala koji ih je gledao s goblena na štandu preko puta njih. Bilo je i kupaca koji su dodavali da čovjek ima pravo i da gorih vremena od kada se ono sjećaju nije

Ej, nokia 3310!
　　　
　　　 Ej, nokia 3310! Kakav je to mobitel bio. Pa, onaj preklopni soni erikson, onaj mali i debeli. Bucko su ga od milja zvali. Tko je imao ta čuda tehnike bio je prava faca. A danas na improviziranom štandu prelučkog asfalta leže ljepotani i nitko ih ne želi kupiti.
　　　 – Rade, majke mi, stvarno rade. Ako ne rade, vraćam pare. Ne možeš sada isprobati jer treba napuniti bateriju – uvjeravao je jednog skeptičnog kupca prodavač muzejskih primjeraka mobitela starih ni pet-šest godina.
　　　 Teško da će ih itko kupiti. Danas su moderni pametni telefoni koji će, iako sad neki misle da će vječno biti face zbog iphonea, također u kontejner da bi ih netki izvadio i izložio na Preluku kako bi se krug zatvorio. Kada ne idu mobiteli, kako će tek ići knjige. Čak ni one o Titu.
　　　 – Koja vas zanima. Ona deblja. Jedna je 30 kuna, a ako hoćete sve tri dobit ćete popust – neuspješno je mamio kupca čovjek koji je imao tri knjižurine o Josipu Brozu.
　　　 Ništa bolje ne prolaze ni ploče. Čovjek ih je cijenio 20-ak kuna komad, ali one i na buvljaku samo prašinu skupljaju. Odzvonilo je i prženim CD-ovima, odzvonilo je i pornićima na VHS-u. Ni erotika više ne diže moral. Uglavnom, odzvonilo je.
　　　
　　　 Umiremo od straha od onih inspekcija
　　　
　　　 – Sramota je ovo, brate. Sjedimo tu, pržimo se na suncu i umiremo od straha od onih inspekcija. Jel' sigurno da vi niste iz neke? Ako ste stvarno iz novina napišite ovako. Bio sam ja u Njemačkoj. Tamo nije sramota prodavati na buvljaku, Njemačka se toga ne srami. A mi smetamo svima, zovu policiju, tjeraju nas. Jel' to u redu, nije, naravno da nije. Nije mi jasno zbog čega ne omoguće jedno mjesto svim ovim jadnim ljudima koji prebiru po kantama i prodaju za pet-deset kuna stvari da prežive. Da vidite kako je tek na Brajdi. Već je i onim jadnim policajcima sramota tjerati sirotinju. Toliki grad, a za nas nema nigdje mjesta, ogorčena su dva mlada prodavača koji su inzistirali da žele da ljudi znaju kako je prodavačima s buvljaka teško.

bilo.
　　　

Sve je skupo

Pedeset godina svoga života na prijepodnevnom suncu izložio je Dragutin Župančić koji je s 80 godina na plećima iz Karlovca potegao u Rijeku. Čini se uzalud.
　　　 – Prodajem stare alate koji nekada nitko nije htio jer im je sve iz dućana bilo bolje, a danas kad bi ljudi i uzeli nešto od onoga što sam prikupio, nitko nema novca. Imam etnografsku zbirku s preko 400 komada starih alata koje sam skupljao 50 godina. Danas mi djeca prigovaraju što će mi to i oni bi najradije sve bacili. A šteta je. Gledajte ovu sjekiru za meso. Stara je preko 100 godina i izrađena je iz dva dijela jer je nekada sve bilo drugačije. Nije bilo tehnologije, sve je to kovano. Dao bih ja neke stvari za 50-60 kuna, ali nitko nema novca. Ljudima je danas sve skupo. U zadnjih nekoliko mjeseci nešto sam i prodao, pa sam tim novcem financirao dolazak na Preluk. Mislim da mi se neće isplatiti jer neću ni troškove pokriti, a kamoli zaraditi – procjenjuje Župančić.
　　　 Da je kriza udarila po svemu živome, potvrdili su i prodavatelji polovnih automobila. Onih koji gledaju ima dosta jer dođu na Preluk u šetnju, ali onih koji će izvaditi novčanik nema ni za lijek. Novčanik će se još nekako naći, ali u njemu jedva da ima za žuju ili kavu.
　　　 – Vidite i sami. Dođu ljudi proštetati, dok im žena skuha ručak. Kukaju, valjda im je tako lakše. A nekada ovdje nije bilo mjesta za sjesti ni za živu glavu – priča konobarica iz kafića. Žali se na cirkus koji je stigao na Preluk.
　　　

Nitko neće Franju

– Em zauzima mjesto, em su ulaznice preskupe. Najjeftinija ulaznica 50 kuna, a one malo bolje i po 100. I sada ti odvedi djecu u cirkus. Čula sam da nije loš, da ima svih čudesa, ali nemaju ljudi ni za pivu. Cirkus je luksuz – izjadala se konobarica.
　　　 Mislili smo da će žena koja radi na ovjeri kupoprodajnih ugovora ispričati neku malo ljepšu priču, priču koja budi optimizam. Jer, ako ljudi nemaju za nove, možda kupuju polovne automobile.
　　　 – Nema godinu-dvije ovdje smo radile kolegica i ja. Nismo stajale od sastavljanja ugovora. Sada sjedim i čekam. Ima nedjelja kada ni jedan ugovor ne sastavim. Moja je procjena da je u odnosu na prije godinu prodaja pala 70 posto, a u odnosu na prije 10 godina ovo je sada igrarija. Išli su krediti, išla je prodaja. Sada sjedim i hladim se, rezignirana je službenica iz kioska u kojemu se (ne)ovjeravaju kupoprodajni ugovori.
　　　 Kada smo ušli na Preluk, bilo je na štandovima nekoliko Titovih fotografija i jedan goblen. Bio je i jedan uokvireni poster na kojemu su prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i papa Ivan Pavao II. Kada smo odlazili, Titovog goblena nije više bilo, našao se kupac koji će ga objesiti na zid dnevnog boravka.
　　　 Uokvirena fotografija Franje Tuđmana i pape Ivana Pavla II. ostala je neprodana.

　

Preuzeto iz Novog Lista, 06.07.2010.　　　 http://www.novilist.hr/

-----------------

lp, boro

http://budan.blog.hr/