Eve Hillary © 2004
E-mail: evehillary@smartchat.net.au

Samo totalitarno društvo može apsolutnu sigurnost smatrati vrijednim idealom, jer ona zahtijeva potpunu kontrolu države nad životima građana. Slobodu ne čini sigurnost. Slobodu čini sposobnost građana da žive bez upletanja države.

Propadanje društva

Tek sam nedavno došla SAD, ali već se počinjem navikavati na čekanje u beskrajno dugim redovima za ukrcavanje u avion. Sredovječna sam bijela žena među ljudima svih boja kože, poslana u red za detaljan pregled zbog svoje «strane» osobne iskaznice. Nekoć sam bila Amerikanka, ali odavno sam kao svoju domovinu prihvatila Australiju, «Sretnu zemlju», i ona je prihvatila mene.

Čekamo, svi u čarapama ili bosonogi, napaćenog i zbunjenog izraza, okruženi neljubaznim, u crno odjevenim muškarcima koji izgledaju poput paravojske, i službenicima s gumenim rukavicama. Naprijed u redu pretražuju jednu latinoameričku djevojčicu od jedva tri godine, njen plišani medo pao je na pod. Grube ruke ga podižu i gnječe, tražeći zabranjene predmete. Ništa ne nalaze. Dijete plače. Red je očajno spor. Stopala mi se lede na linoleumu. Moj izraz lica zacijelo odaje gnušanje koje osjećam. Ljudi razgovaraju šapatom. Okreću se oko sebe i traže kamere, pažljivo skrivajući usta od njihovih ispitivačkih leća. Jedan crni gospodin pomaže mi razumjeti. «Jedanaesti rujna», jedva čujno šapće. Drugi mu se pridružuju.

Svaki put dok stojim u redu s ljudima, oprezno se počinju širiti razne priče. Počinje spontani sat sociologije. Nečiji prijatelj s arapskim imenom uhićen je i nestao je na nekoliko tjedana, ali nikada nije optužen. Netko drugi poznaje učiteljicu koja je na satu govorila o ustavu i doživjela cenzuru. Studenta koji je u učionici iznio svoja politička mišljenja posjetio je FBI. Čovjek je zadržan u pritvoru jer je na aerodromu čitao krimić na čijoj je naslovnoj strani naslikan pištolj. Dok je nečija sestra bila u zatvoru zbog manjeg prekršaja, vlasti su njeno dijete strpale u dom za nezbrinutu djecu. «To ne može biti istina» – kažem iz svoje perspektive sredovječne bijele Australke. Svi oko mene se smiju. «Ako nemaš novca ideš u zatvor, čovječe. Takav je zakon» – objašnjava mi smeđi muškarac s dreadlocksima. Kasnije sam otkrila da je od 80.000 žena koje su trenutno u američkim zatvorima, oko 70% počinilo nenasilne prekršaje, a 75% njih ima djecu. Cijele skupine zatvora širom svijeta u rukama su privatnih korporacija. Biznis je u procvatu. Cijene dionica rastu do neba – odlična investicija za bogate. Multinacionalne zatvorske korporacije izgradile su i vode zatvorske centre u Australiji, u kojima mi, u nekoć Sretnoj zemlji, držimo zatočenima izbjeglice iz trećeg svijeta. U zatvorima SAD-a nalazi se više od dva milijuna ljudi, što je najveća zatvorska populacija u svijetu – veća od one u Rusiji.¹ Od njih je 70% nepismeno, 50% su Afroamerikanci, a 80% su narkomani i alkoholičari, pomiješani s beskućnicima, mentalno bolesnima i nenasilnim prekršiteljima. Zatvorske korporacije ne pružaju nikakvo liječenje bolesnima, ni bilo kakvu pomoć beskućnicima. Naprotiv, bolesni i siromašni pomiješani su sa sociopatima svih vrsta.

Objavljen je poziv na ukrcaj u moj avion. Osjećam olakšanje što se red skratio. Ja sam na redu. Dvije uniformirane osobe s gumenim rukavicama mašu mi da priđem stolu. Primjećujem da su gumene rukavice vrlo popularne ovih dana. Pokazuju mi da raširim noge i ispružim ruke. Krupan muškarac istresa sadržaj moje torbe na obližnji stol. Moj novčanik se otvara i kovanice se rasipaju. Jedan novčić se dokotrljao pred moja bosa stopala. Na njemu vidim riječ «Sloboda». Refleksno pružam ruku kako bih spriječila da se sadržaj moje torbe razleti po podu. Krupni muškarac munjevito podiže ruku, dajući mi znak da se zaustavim. Drugom rukom poseže za pojasom, koji je načičkan svakakvom opremom. Zauzimam stav «mirno». Prilika za demonstraciju sile prolazi.

Službenica počinje s pretraživanjem. Detaljno me ispipava, posvećujući posebnu pažnju međunožju kako bi se uvjerila da tamo ne krijem kakvo oružje za masovno uništenje. Nakon što je završila, vadi kuglicu vate, poput onih koje se koriste za skidanje šminke. Pažljivo briše vanjske rubove mog ruksaka i stavlja vatu u stroj pored sebe. Rečeno mi je ostanem stajati na mjestu. Nitko ne objašnjava što se događa. Pitam se što to traže? Pokušavam se prisjetiti što sam radila. Jesam li nedavno bila u botaničkom vrtu? Možda imam tragove umjetnog gnojiva na torbi? Možda je moju torbu uprljala neka druga? I što se događa s milijunima putnika koji se sada voze cestama umjesto da lete? Da li su na ceste postavili kontrolne točke i barikade? Da li kraj cesta pretresaju bake i curice?

Još uvijek u stavu mirno, pitam se što se dogodilo s Amerikom iz mog djetinjstva i djevojaštva, s obiteljskim piknicima u parku. I tada je postojao terorizam u svijetu, ali Kennedy je predsjedao Bijelom kućom bez barikada. Sada je odgovor na sva pitanja 11. rujna. Ali nitko još nije dao zadovoljavajući odgovor na pitanje tko je pravi krivac za 11. rujna. Jedno je sigurno: on je doveo do globalnog opsadnog stanja.

Moć Domoljubnog zakona

Svaki novi zakon stvara nove kriminalce.

– Lao Tzu, Tao Te Ching

Razmišljam o svojim pravima i pitam se po čijem nalogu moram ovdje stajati poput zarobljenika kad nisam učinila ništa loše. Ukrcala sam se na desetke letova prije 2001, ali iznenada se sve promijenilo. Sada sam postala osumnjičenik, kao i trogodišnja curica s medom ispred mene.

A onda se prisjećam da je u jedva 45 dana od 11. rujna, Domoljubni zakon od 350 stranica napisan i usvojen od Kongresa, a da ga nitko osim Rona Paula i nekoliko afroameričkih kongresnih zastupnika nije ni pročitao. Političari ne moraju čitati zakone, ali od građana se traži da svake godine zapamte 100.000 novih zakona koji stupe na snagu u Sjedinjenim Američkim Državama, jer «nepoznavanje zakona nije opravdanje». Domoljubni zakon tvrdi da se duge ruke njegove moći ne protežu samo na Amerikance, nego i na sve ljude u svim zemljama svijeta. Ljudi u cijelom svijetu trebali bi početi čitati. Čini se da je ovo dobra prilika da se ukratko prisjetim onoga što znam o zakonima.

Sjećam se da Domoljubni zakon od mene traži da se uzdržim od napadanja, podmetanja vatre ili onesposobljavanja sustava masovnog prijevoza, i širenja otrova ili biološkog ili radioaktivnog oružja za masovno uništenje. Zakon također nalaže da se moram suzdržati od napada na nuklearna postrojenja i unošenja oružja, uključujući i škarice za nokte, u avion. Ništa od spomenutog meni neće biti problem. Međutim, Domoljubni zakon II oslobađa korporacije od poštivanja ovih istih zakona. I od njih se ne traži da odaju informacije o otrovima te biološkim ili radioaktivnim tvarima. Nadalje, svaka osoba koju se uhvati u ometanju, čak i nenamjernom, bilo kakve opskrbe, kompjutera ili cjevovoda do američkih postrojenja u ili oko više tisuća američkih baza (ili američkih korporacija) razmještenih širom svijeta na tlu drugih suverenih zemalja, smatrat će se «neprijateljskim borcem» i krivim za terorizam. Može ih se zadržati u pritvoru na neodređeno vrijeme, bez optužnice, suđenja ili razumnog uzroka. To također uključuje i ljude koji se nađu na krivom mjestu u krivo vrijeme, kao što su djeca mlađa od 16 godina koja su zatočena na neodređeno vrijeme u zaljevu Guantánamo.² Postaje mi jasno da je za svjetsku mrežu zatvora za «neprijateljske borce», poput Guantánama, zaslužan Domoljubni zakon. Čini se da Ženevska konvencija više ne štiti ratne zarobljenike. Mučenje je sada dopušteno.

Domoljubni zakon također od mene traži da prijavim svakoga za koga znam da bi mogao na bilo koji način «zaprijetiti» vladi SAD-a, ili čak i razmišljati o tome. Za to su potrebne posebne telepatske sposobnosti, ali kazna za to što ne znate što drugi misle je strogih 10 godina boravka u američkom federalnom zatvoru. Osim toga, ako bilo tko u bilo kojoj zemlji svijeta misli o tom stvarima, od mene se traži da ih prijavim vlastima SAD-a. Njih se tada može špijunirati u njihovoj vlastitoj zemlji uz pomoć lokalne verzije antiterorističkih zakona, koje su sada mnoge zemlje odobrile u svojim parlamentima. Skrojeni su tako da se savršeno nadovezuju na Domoljubni zakon, što omogućuje da se njegova moć proteže na ljude drugih zemalja, a da o tome nitko nije raspravljao, glasao za to ili pristao na njegove ovlasti. Izgleda da se smatra da bi suverenim nacijama cijelog svijeta trebao vladati strani zakon. Možda je došlo vrijeme da referendum pokaže što ljudi misle o tome – dok je još dopušteno glasati.

Osobe osumnjičene prema Domoljubnom zakonu mogu biti prebačene iz vlastite zemlje u SAD ili na bilo koju drugu nepoznatu lokaciju, uz konfiskaciju njihove imovine. (Opet odjeci Guantánama: planet se pretvara u veliki zatvor za misaone zločine, kao što je prorekao Orwell.) Kad bih otkrila lokaciju na kojoj se osobe drže u tajnosti i bez suđenja, također bih mogla biti proglašena teroristom, a kazna za to mogla bi biti i smrt. Ako propustim prijaviti da netko misli ili govori o "prijećenju" SAD-u, moja bi imovina mogla biti zaplijenjena prema članku 806 Domoljubnog zakona, bez obzira na to u kom dijelu svijeta živim.

Iznenada shvaćam da smo svi unovačeni u globalnu policiju. Od mene se traži da otkrivam bilo kakve postupke koji bi "mogli rezultirati predvidljivim opasnostima", u bilo koje vrijeme prije nego što je Domoljubni zakon stupio na snagu (kurziv dodao autor). Počinjem uviđati, dok bosonoga stojim na aerodromu, koliko taj zakon zapravo zahtjevan. Morala bih razmisliti o proteklih četrdesetak godina; za to bi mi trebalo dosta vremena. Oh, ali to nije sve. Prema Zakonu, potrebno je uzeti uzorak DNK svakoga tko razmišlja o uroti. To znači da je osoba kriva za zločin samim time što je pomislila na njega. To će biti velik broj uzoraka.

Zatim, postoji zabrana "domaćeg terorizma". To znači, bilo kojeg čina koji "ostavlja dojam da se njime želi zaplašiti ili izvršiti prisilu nad civilnim stanovništvom" (kurziv dodao autor). (Pitam se da li bi se ono pretraživanje mojih prepona moglo nazvati "zaplašivanjem".) Zakon također zabranjuje da se na vladinu politiku utječe "zaplašivanjem". Teoretski, to uključuje i aktivnosti Greenpeacea. Međutim, još uvijek je legalno da korporacijski lobiji "utječu na vladinu politiku" kupovanjem političara.

"Domaći terorizam" se također definira kao "vršenje utjecaja na ponašanje vlade putem masovnog razaranja, ubojstava ili otmica". Pitam se da li je invazija na Irak bila kršenje Domoljubnog zakona. Domoljubni zakon II, horor-nastavak Domoljubnog zakona I, člankom 403 proširuje definiciju "oružja za masovno uništenje" na svaku aktivnost koja utječe na međunarodnu trgovinu SAD-a ili njihov izvoz. Čini se da su korporacije sjele na mjesto vlade dok nitko nije gledao.

Stroj mojoj kuglici vate daje zeleno svjetlo, i ja dobivam dozvolu da pokupim razbacani sadržaj svog ruksaka i ukrcam se u avion. Zahvaljujući Domoljubnom zakonu, moji suputnici i svi Amerikanci mogu se osjećati puno sigurnijima sada kad su moje prepone pretražene.

Znate, nekada davno je biti lud nešto značilo.

Danas su svi ludi.

KO BOLOVI POTRAJU, OBRATITE SE SVOM DOKTORU ZA PROPAGANDU

Živimo u prljavom i opasnom svijetu. Postoje stvari koje šira javnost ne treba i ne smije znati. Vjerujem da demokracija cvjeta onda kada vlada može poduzeti legitimne korake da sačuva svoje tajne, a tisak može odlučiti da li da objavi ono što zna.

Susret s dr. Špiclom

Putnički avion bio je pun i težak, ali pilot je izveo savršeno uzlijetanje. Sjedila sam kraj nabijenog muškarca u ranim četrdesetim, s malo izraslom američkom vojnom frizurom. Čekao nas je dug let.

Ubrzo sam shvatila da taj čovjek o utjecajima leta na ljudsko tijelo zna više i od profesionalnog civilnog pilota. Sati su prolazili. Popio je bocu Aussie Reda. Činilo se da dobro poznaje Australiju; ne Sydney ili Melbourne, nego udaljene krajeve središnje Australije, u blizini baza. Počeli smo razgovarati o invaziji na Irak.

"Oslobađanje? To je dobra stvar za Australce… mi više ne kupujemo francuska vina."

Bilo je to prvi put da se nasmijao.

"Ali ankete pokazuju da australska javnost ne želi rat" – pobunila sam se.

Ali dosad sam već znala da govorimo različitim jezicima. Još jednom se podrugljivo nasmijao kao da sam upravo ispričala vic. Bilo je jasno da je koncept birača smatrao smiješnim i nebitnim. Iz njegove perspektive, nije bilo nikakve veze između onoga što žele glasači i onoga što radi vlada.

"U čemu je problem?" – upitao je. "Mi [SAD] smo ionako platili australske avione, a oni [Australci] su dobili ugovore za obnovu."

Tišina. Na neko vrijeme smo se povukli svako u svoj kut, praveći se da spavamo. Oboje smo već prilično dobro procijenili ono drugo.

Pitao me koje je moje konačno odredište. Slagala sam. I on je to znao. Rekla sam mu da sam pozvana da održim govor.

Taj dio je bio istinit. Pitao me čime se bavim.

Rekla sam mu – "Pišem o politici zdravstvene industrije, između ostalog; rušim mitove."

"Kako to mislite?" – zainteresirao se.

Iako me na trenutak obuzeo osjećaj da je besmisleno podijeliti moje nazore s njim, ipak sam nastavila.

"Kako je čudno što nam 'oni' govore da svjetska populacija i dalje izmiče kontroli, kad je prirodni prirast na Zapadu već godinama blizu nule, a više od 80% afričkog stanovništva zaraženo je HIV-om i umire od AIDS-a, gladi i ratova."

Pravio se da ga to ne zanima, ali je nagnuo glavu prema meni.

Nastavila sam. "Kako je čudno što nam 'oni' govore da se naš životni vijek produžava zbog dobre zdravstvene zaštite, kada rak hara u epidemijskim razmjerima, skoro 42% Amerikanaca umrijet će od srčanih bolesti, a zapadno zdravstvo je postalo ubojicom broj jedan na Zapadu.^3,4,51 Astma, alergije i autoimune bolesti porasle su za 40%; AIDS i druge epidemije, stare i nove, izmakle su kontroli. Gojaznost, mentalne bolesti, Alzheimerova bolest, ovisnosti i samoubojstva poprimili su razmjere epidemije, a četvrtina djece na Zapadu i većina djece u trećem svijetu sada živi u siromaštvu bez osnovnih potrepština i zdravstvene zaštite. Zar od toga nitko ne umire? K tome, 86% američke djece ne može proći na standardnom testu tjelesnih sposobnosti. Nije li više nego očito da se očekivani životni vijek ne produžava ni u svijetu ni u SAD-u?"

Na licu su mu se pojavili lagani tikovi. "U zabludi ste" – rekao je. "Smrtnoj zabludi."

"U pravu sam" – tvrdoglavo sam odvratila.

"Ne, niste" – rekao je. "Ja sam radio kao Pentagonov analitičar. Ja analiziram informacije."

Eto, otkrio se. Zastala sam na trenutak da to probavim.

"Što radite s informacijama?" – upitala sam, ne očekujući odgovor.

"Odakle ste vi dobili vaše informacije?" – upitao je, ignorirajući moje pitanje.

"Sve je to dostupno javnosti." Nabrojala sam nekoliko studija. "Otkad su farmaceutske kompanije i korporacije preuzele zdravstvenu zaštitu, ona ubija ljude. Milijune" – rekla sam prkosno.

"I vi javno govorite te stvari?" – ponovio je.

"Ali to je istina" – ustrajala sam.

"Nemate nikakvih dokaza" – izazvao me.

"Razmotrite neke dokazane činjenice o američkoj zdravstvenoj zaštiti i spojite točke." – rekla sam. Navela sam izvore koji pokazuju da SAD, čiji su zdravstveni sustav monopolizirale korporacije, ima najviši postotak smrtnosti dojenčadi u usporedbi s 23 druge razvijene zemlje čiji je zdravstveni sustav još uvijek dijelom u državnom vlasništvu. "Američke zdravstvene korporacije su jaki lobisti i velikodušni financijski dobročinitelji političara na Capitol Hillu. SAD imaju 5% svjetskog stanovništva, a na njih otpada 45% ukupne svjetske potrošnje na zdravstvo. Usprkos tome, životni vijek u Americi niži je nego u ostale 23 bogate zemlje, čak je niži nego u nekim zemljama trećeg svijeta, kao što je Costa Rica."^6,7,8,9 "Ali ne zadugo" – spekulirala sam. "Globalizacija izvozi ovaj model u ostatak svijeta." On je izgledao uznemireno, ali morala sam završiti. "To može značiti samo da korporacijski zdravstveni sustav stvara bolest, invalidnost i smrt, i iz toga izvlači profit" – rekla sam.

"Ne možete to govoriti" – prosiktao je.

"Da, mogu" – odgovorila sam.

"Ne, ne možete" – namršteno je ponovio.

"Zašto ne?"

"Zato jer…" Zastao je, tražeći pravu riječ. "Jer je to povjerljivo."

Uslijedila je duga tišina. Popio je i posljednju kap crvenog vina iz svoje plastične avionske čaše. Zavalila sam se u svoje sjedalo, nastojeći izgledati opušteno. Možda je to bilo glupo od mene, pomislila sam. Ali barem sam otkrila tko su to "oni".

Ali u tome i jest bit korporizacije: pokušati isključiti javnost iz donošenja odluka o njenoj sudbini, ograničiti javnu raspravu, kontrolirati mišljenje, osigurati da fundamentalne odluke koje određuju upravljanje svijetom – u proizvodnji, trgovini, distribuciji, filozofiji, socijalnoj politici, vanjskim poslovima, svemu – ne budu u rukama javnosti, nego u rukama visoko koncentrirane privatne moći. Zapravo, tirana koji ne polažu račune javnosti.

 – Profesor Noam Chomsky, u intervjuu za Corporate Watch

http://www.svjetlost-online.com/