S OKRUGLOG STOLA SOS TELEFONA
|
|
Što je to strah? Troje govornika na godišnjem okruglom stolu koji je protekle subote u Puli održan u organizaciji SOS telefona, pokazali su da neke stvari još nisu sasvim jasne. Okrugli stol otvorila je predsjednica SOS telefona Ivanka Leto, a moderatorica skupa bila je Ingrid Šandorov.
- Broj osoba koje imaju problema sa strahom je u porastu pa se može govoriti i o pravoj epidemiji, započeo je pesimistično svoje izlaganje doktor Hazim Mulić, neuropsihijatar. »Kroz medije se stvara dojam da je strah nešto što nas napada, ali strah je normalna ljudska emocija. Urođeni strah je naš anđeo čuvar, jer kada ga ne bi bilo, ne bi bilo ni opreza«, objasnio je dr. Mulić, no onda se zapitao: »Ako je to normalna pojava, zašto je potrebna pomoć?«. Određena količina straha nas štiti, a ozbiljan problem nastaje kada se ona poveća i počne stvarati neugodne simptome.
- O strahu danas znamo dosta, ali paradoks je da se mnogo ljudi tim saznanjima ne koristi i ne javlja nam se danas kada se strahovi mogu uspješno riješiti, napomenuo je dr. Mulić. Racionalni strahovi se javljaju kada reagiramo na stvarnu opasnost, recimo kada nas napadne pas na ulici. Zbog iracionalnih strahova osjećamo se ugroženi a da za to ne postoji objektivan razlog. Takve su fobije. Velik broj ljudi zna da nije u opasnosti, ali se ne može nikako riješiti tog straha.
Dr. Mulić je naveo jedan paradoks iz vlastite prakse: »Kada ljude koji imaju fobiju od lifta, pitam ih čega se boje, ispada da se ne boje stvarne opasnosti da im pukne uže i da lift padne, već se boje da se ne uguše, iako se to u liftu ne može dogoditi. Znači, takve strahove potiče i neznanje. Kad strah raste, on blokira razmišljanje pa se svi jednako ponašaju - trče da se spase iako nisu ugroženi. Ljudi su premalo informirani da prepoznaju strah i ne znaju da postoji pomoć. Iracionalni strahovi su rješivi«, tvrdi Mulić.
Tijelo i strah su povezani. Osoba koja zbog lupanja srca protumači da je ugrožena, njen organizam automatski snažno reagira, a što strah više raste, tjelesni su simptomi intenzivniji. Lakše se liječi akutni strah nego kronični, zato dr. Mulić apelira da se osoba što prije javi stručnoj osobi. Upozorava da pacijenti često napuštaju tretman jer očekuju da se ti problemi mogu riješiti preko noći, a zapravo treba više vremena.
Danas su najčešće socijalne fobije. Kroz odgoj se počinju usađivati i strahovi kada se govori »nemoj ovo ili ono, pazi« i to je u redu, ali se to pretvara u socijalni strah, pa ako je netko dobivao takve upute i stalno pazio što će drugi reći, postao je nesiguran. S tim u vezi bio je zanimljiv kasniji odgovor na pitanje mogu li se strahovi nasljeđivati. Dr. Mulić veli da se strah genetski nasljeđuje, ali to nije dokazano za fobije. No, može se dogoditi da, primjerice, dijete koje odrasta pored hipohondra i samo postane hipohondar, pa taj strah prenese svojoj djeci i tako dalje.
Na kraju je rekao da često riječ strah zamjenjujemo riječju briga, a bez njih ljudi danas ne mogu zamisliti život, navikli su se na to. »Od straha se ne umire, ali se pati«, zaključio je dr. Mulić.
Socijalna radnica Denise Vojvoda Scrobe opisala je svoja iskustva s djecom, ali i s roditeljima koji se boje i pitaju se jesu li negdje pogriješili u odgoju. Ona je i članica udruge Odiseja koja je pokrenula projekt kojim pomaže profesorima i nastavnicima da prevladaju svoje unutrašnje strahove, strah od učenika i kolega te da stvore ugodno okruženje za rad.
- Strah je čovječuljak koji u nama spava, ali uvijek je jednim okom budan pa nas brani, slikovito je opisala. Govorila je o preuveličanom strahu koji se zasniva uglavnom na pretpostavkama, a ne na činjenicama. »Strah ima negativnu stranu kada nas blokira i koči, postajemo agresivni i pakosni, ali i pozitivnu stranu kada nas štiti i čuva pa time podižemo kvalitetu života«, smatra Vojvoda Scrobe. Veli da se čovjek čak i kada izađe iz tog stanja preuveličanog straha i dalje ponaša kao dresirani slonić u cirkusu - i kada ga odvežu, on se i dalje kreće istim putem kao da je vezan, jer su ga tako naučili. Zato je njena poruka da riskiramo i napravimo prvi korak, jer nije sve tako crno.
Psiholog Dževdet Hadžiselimović je svoje predavanje započeo pričom da su prvi ljudi spavali čučeći jer su se bojali da ih ne zaskoči neka životinja. »Idemo novim stazama u nepoznato, a nepoznato uvijek implicira strah«, rekao je i potom s blagom dozom ironije primijetio da se ljudi više nigdje, izgleda, ne osjećaju sigurnima, ni u avionima, ni u kazalištima, ni igdje. Neki se samo zatvore i niti ne izlaze van, a mediji i vijesti dodatno proširuju strah.
Uz strah od tehnike ide i ovisnost o njoj: »Suviše smo se zbližili s tehnologijom pa ne znamo što ćemo ako neki virus izbriše podatke na kompjuteru, kriza je ako samo i nestane struje na pet sati«, primijetio je psiholog. Osvrnuo se i na strahove potaknute trenutnom ekonomskom krizom te je citirao Günthera Andersa koji je rekao da nas, ako ništa drugo, racionalni strah može potaknuti na akciju da trenutno loše stanje promijenimo.
- Broj osoba koje imaju problema sa strahom je u porastu pa se može govoriti i o pravoj epidemiji, započeo je pesimistično svoje izlaganje doktor Hazim Mulić, neuropsihijatar. »Kroz medije se stvara dojam da je strah nešto što nas napada, ali strah je normalna ljudska emocija. Urođeni strah je naš anđeo čuvar, jer kada ga ne bi bilo, ne bi bilo ni opreza«, objasnio je dr. Mulić, no onda se zapitao: »Ako je to normalna pojava, zašto je potrebna pomoć?«. Određena količina straha nas štiti, a ozbiljan problem nastaje kada se ona poveća i počne stvarati neugodne simptome.
- O strahu danas znamo dosta, ali paradoks je da se mnogo ljudi tim saznanjima ne koristi i ne javlja nam se danas kada se strahovi mogu uspješno riješiti, napomenuo je dr. Mulić. Racionalni strahovi se javljaju kada reagiramo na stvarnu opasnost, recimo kada nas napadne pas na ulici. Zbog iracionalnih strahova osjećamo se ugroženi a da za to ne postoji objektivan razlog. Takve su fobije. Velik broj ljudi zna da nije u opasnosti, ali se ne može nikako riješiti tog straha.
Dr. Mulić je naveo jedan paradoks iz vlastite prakse: »Kada ljude koji imaju fobiju od lifta, pitam ih čega se boje, ispada da se ne boje stvarne opasnosti da im pukne uže i da lift padne, već se boje da se ne uguše, iako se to u liftu ne može dogoditi. Znači, takve strahove potiče i neznanje. Kad strah raste, on blokira razmišljanje pa se svi jednako ponašaju - trče da se spase iako nisu ugroženi. Ljudi su premalo informirani da prepoznaju strah i ne znaju da postoji pomoć. Iracionalni strahovi su rješivi«, tvrdi Mulić.
Tijelo i strah su povezani. Osoba koja zbog lupanja srca protumači da je ugrožena, njen organizam automatski snažno reagira, a što strah više raste, tjelesni su simptomi intenzivniji. Lakše se liječi akutni strah nego kronični, zato dr. Mulić apelira da se osoba što prije javi stručnoj osobi. Upozorava da pacijenti često napuštaju tretman jer očekuju da se ti problemi mogu riješiti preko noći, a zapravo treba više vremena.
Danas su najčešće socijalne fobije. Kroz odgoj se počinju usađivati i strahovi kada se govori »nemoj ovo ili ono, pazi« i to je u redu, ali se to pretvara u socijalni strah, pa ako je netko dobivao takve upute i stalno pazio što će drugi reći, postao je nesiguran. S tim u vezi bio je zanimljiv kasniji odgovor na pitanje mogu li se strahovi nasljeđivati. Dr. Mulić veli da se strah genetski nasljeđuje, ali to nije dokazano za fobije. No, može se dogoditi da, primjerice, dijete koje odrasta pored hipohondra i samo postane hipohondar, pa taj strah prenese svojoj djeci i tako dalje.
Na kraju je rekao da često riječ strah zamjenjujemo riječju briga, a bez njih ljudi danas ne mogu zamisliti život, navikli su se na to. »Od straha se ne umire, ali se pati«, zaključio je dr. Mulić.
Socijalna radnica Denise Vojvoda Scrobe opisala je svoja iskustva s djecom, ali i s roditeljima koji se boje i pitaju se jesu li negdje pogriješili u odgoju. Ona je i članica udruge Odiseja koja je pokrenula projekt kojim pomaže profesorima i nastavnicima da prevladaju svoje unutrašnje strahove, strah od učenika i kolega te da stvore ugodno okruženje za rad.
- Strah je čovječuljak koji u nama spava, ali uvijek je jednim okom budan pa nas brani, slikovito je opisala. Govorila je o preuveličanom strahu koji se zasniva uglavnom na pretpostavkama, a ne na činjenicama. »Strah ima negativnu stranu kada nas blokira i koči, postajemo agresivni i pakosni, ali i pozitivnu stranu kada nas štiti i čuva pa time podižemo kvalitetu života«, smatra Vojvoda Scrobe. Veli da se čovjek čak i kada izađe iz tog stanja preuveličanog straha i dalje ponaša kao dresirani slonić u cirkusu - i kada ga odvežu, on se i dalje kreće istim putem kao da je vezan, jer su ga tako naučili. Zato je njena poruka da riskiramo i napravimo prvi korak, jer nije sve tako crno.
Psiholog Dževdet Hadžiselimović je svoje predavanje započeo pričom da su prvi ljudi spavali čučeći jer su se bojali da ih ne zaskoči neka životinja. »Idemo novim stazama u nepoznato, a nepoznato uvijek implicira strah«, rekao je i potom s blagom dozom ironije primijetio da se ljudi više nigdje, izgleda, ne osjećaju sigurnima, ni u avionima, ni u kazalištima, ni igdje. Neki se samo zatvore i niti ne izlaze van, a mediji i vijesti dodatno proširuju strah.
Uz strah od tehnike ide i ovisnost o njoj: »Suviše smo se zbližili s tehnologijom pa ne znamo što ćemo ako neki virus izbriše podatke na kompjuteru, kriza je ako samo i nestane struje na pet sati«, primijetio je psiholog. Osvrnuo se i na strahove potaknute trenutnom ekonomskom krizom te je citirao Günthera Andersa koji je rekao da nas, ako ništa drugo, racionalni strah može potaknuti na akciju da trenutno loše stanje promijenimo.
Mladen RADIĆ
bglavac
edin.kecanovic
