Uređenje iz 1986. puk jednostavno nije prihvatio

Miljenko Domijan

Poslužio bih se anegdotama. Slušali smo do sada da postoje samo dva određenja, odnosno dvije vrste struka: arhitektura i kanonsko pravo. A konzervatora nema. A ovdje su konzervatori trebali biti  jedini spas. Da se slušalo konzervatore, oltar bi bio na mjestu i ovoga okruglog stola danas ne bi bilo. Najopasnija stvar je kad svećenici bilo koje razine postaju arhitekti, a arhitekti svećenici koji najbolje razumiju liturgijske potrebe i promjene. A rezultat je, unatoč svoj dobroj namjeri, ovakav kakav jest.

Kao mlađi, svi smo učili od – u dobroj vjeri – „genijalaca“ koje je maloprije spomenuo arhitekt Prtenjak i svi smo hrlili k novom Svetištu Katedrale u Dubrovnik, da vidimo to nadahnuto ostvarenje novog u starom, i svaki put bismo uz uzdah rekli: „Ajme meni, majko moja!“ Takvo je definitivno određenje. A namjere su sve bile dobre, ili samo donekle, jer dobrim dijelom su pogrješno tumačile naslijeđeno.

Zamislite kako je nama konzervatorima: svećenici te muče, stišću te od biskupa do zadnjega seoskog popa, a arhitekti ti dođu solit' pamet. A ispred tebe stoji baština, očuvana. I onda dobijemo ovakve rezultate. A s dobrom namjerom, sve. Zato ćemo sad napraviti stanku.

[nakon stanke] Još jedan osvrt na izlaganje arhitekta Prtenjaka i našu diskusiju uz izložbu njegovih crteža u Zavodu za obnovu. Nema dileme da je njegovo promišljanje bilo pozitivno usmjereno. Međutim, ne bi bilo ovoga Okrugloga stola da je ono u svijesti ljudi: i dubrovačkoga puka, i konzervatora, i svećenika, i svih drugih – prihvaćeno. Jednostavno, nekako se omaklo da se ta dobra namjera pretvorila u organizaciju prostora kakva jest i koja je izazvala i održavanje ovoga Okruglog stola da se pokuša vratiti izvorni oltar i izvorni izgled Svetišta prije zadnjega zahvata.

Sve promišljanje i analiza koje je Arhitekt rekao su izvrsni, na teorijskoj osnovi dragocjeno. Uvažavamo i kompatibilnost njegove intervencije u povijesnu građevinu u usporedbi s njegovim novim ostvarenjima u sakralnoj arhitekturi na Boninovu i drugdje po Hrvatskoj.

Inženjer Prtenjak je doživio moj osvrt negativnim s pretpostavkom da je on kriv za sve. Definitivno nije. Obrnuto! On je u ovom slučaju bio tumač ideje pokojnoga dubrovačkoga biskupa i elitnih strukovnih struktura na državnoj razini. Ali pustimo sada to! Jutros sam uvodno rekao da je to povijest – i magistar Prtenjak je rekao da se s time slaže – ne bih rekao da je to povijest zaštite spomenika, nego povijest tretiranja Katedrale u kompleksnosti njezine obnove, a znamo da opera del duomo traje koliko traje i sam duomo, sama katedrala. I vjerojatno će se slične rasprave odvijati i za 350 godina, daj Bože da toliko potraje. Ivane, nema nikakva pejorativnog određenja prema tvom poslu.

Na Okruglome stolu u Dubrovniku 17. veljače 2012.

Miljenko Domijan je moderirao Okrugli stol. Snimio Ivo Marlais.