Često govorimo o zvijezdama, planetima, životinjama, nebu, zemlji, vodi, snijegu, a zaboravljamo stvarni smisao i značenje riječi Univerzum. Čovjek se pita o sveukupnoj prirodi kojoj i on sam pripada, ali obično gubi iz vida osnovnu ideju na koju se pitanje odnosi.

Riječ Univerzum označava ono što teži cilju, a ono što mi moramo otkriti je kamo.

Ovakvo je možda bilo prvo gledište čovječanstva. Sve su se drevne civilizacije pitale, kroz svoju religiju, metafiziku i svoje filozofe, o tome kamo ide Univerzum i koji je smisao toga.

Međutim, nova otuđenja materijalističkog tipa, posebno u postkartezijanskom razdoblju, donijela su nove pristupe i čovjek je počeo analizirati Univerzum, njegovu veličinu, oblik, težinu.

Ljudi kažu da poznaju Univerzum jer su dali imena zvijezdama, izmjerili udaljenost između Zemlje i Mjeseca, poznaju veze među kemijskim elementima, karakteristike fizičkih sila, a ipak su se ovakvim načinom usavršavanja znanja, iako se ono produbilo na svakom području, ta područja počela međusobno sve više udaljavati.

Iz mineralogije, na primjer, učimo o različitim karakteristikama stijena, o orogenskim pomacima koji su uzrokovali promjene na površini Zemlje, a ipak, ne učimo o temeljnom smislu materijalnih stvari.

Pretpostavimo da držimo u ruci neki predmet i da ga bacimo. Primijetit ćemo da on pada i u padu traži uvijek najniže mjesto. Uvijek postoji prirodno privlačenje između nekog malog komada materije i onog velikog na kojem se nalazimo. Ova materijalna privlačnost je neumorna.

Što, dakle, možemo zaključiti o prirodi mineralnog svijeta? Možemo istaknuti čvrstoću, ustrajnost u ispunjenju vlastite svrhe. Tko bi od nas mogao reći da za vlastitom svrhom traga poput stijene? Kad se susretnemo s nekom poteškoćom, obično se borimo neko vrijeme, a ako poteškoća ne posustane, posustanemo mi. Stvari u prirodi, kamenje na primjer, posjeduju ustrajnost koja ih uzdiže iznad vremena i omogućuje da stalno teže ostvarenju svoje konačne svrhe.

Djecu se podučava o različitim karakteristikama biljaka, upoznaje se fenomen, na primjer, kako u biljci djeluje klorofil, ali se prelazi ovlaš preko toga da osim svjetlosnih fenomena biljka ima sposobnost čekanja i rasta. Jedna mala sjemenka zakopana u zemlji strpljivo ispod snijega čeka dolazak proljeća. Kad ono stigne, ona klija tražeći zrak i sunce. To je, s filozofskog stajališta, još jedna pouka o ustrajnosti i vertikalnosti s obzirom da nas zanima konačna svrha kretanja stvari.

Isto vrijedi za vodu: gdje god da je izlijemo, ona teče prema moru, isparava, ponovno se penje, kondenzira i iznova započinje svoj veliki ciklus. Čitav Univerzum ima svoj cilj.

S novim obilježjima posljednjih stoljeća, otuđenjima zbog materijalnih stvari, s psihologijom proizvodnje i potrošnje, čovjek je očigledno zaboravio na prirodne elemente i njihovo značenje. Drevni se ljudi možda nisu tako djelotvorno pitali o udaljenosti između Zemlje i Mjeseca, ali su pokušavali razumjeti što Mjesec znači u Univerzumu. Uz pomoć drevnih znanosti, poput astrologije i drugih, pokušavali su objasniti ovaj prirodni fenomen i sagledati na koji je način povezan s fenomenom koji se naziva čovjek. To je u davnim vremenima čovjeku davalo osjećaj da je okružen inteligentnim bićima, te da je i on sam inteligentno biće.

Naš problem danas je taj što se osjećamo sami usred Univerzuma, odnosno, toliko smo u dodiru s umjetnim elementima da smo izgubili sposobnost pronalaženja svrhe stvari, a dramatično je to što smo izgubili sposobnost pronalaženja svrhe vlastitog života. Živeći samo od trenutka do trenutka, izgubili smo teleološki smisao života, svoje pradavne korijene i svrhu koju život ima. I tako smo sebe učinili prolaznima, podvrgnutima vremenu, sigurnima da smo stvoreni slučajno te da možemo bilo kada nestati, a ta nas podsvjesna misao zastrašuje i boli.

Umjesto da pokušamo objašnjavati prirodu, mi pokušavamo stvarati čitav niz posredničkih, potpuno umjetnih elemenata.  

Jesu li krila leptira slučajno slična cvijeću i lišću da ih ptice ne bi mogle uhvatiti? Je li možda slučajnost da krila ćukova i sova ušara završavaju percima kako ne bi proizvodili nikakav šum pri noćnom letu i tako iznenadili kuniće? Je li slučajno to da glodavci imaju zabačene uši kako bi mogli uhvatiti i najmanji zvuk progonitelja? Je li možda slučajan broj boja u spektru na koji se razlaže bijela svjetlost? Je li možda slučajan način na koji klasificiramo tonove?

Očigledno je da je čitav Univerzum uređen tako da bude jedinstven, da posjeduje neku vrstu piramidalne svrhe postojanja, u kojoj stvari, iako mnogobrojne, sve teže istom cilju; sve se kreće težeći istom, a svime upravlja ista Inteligencija.

U II. svjetskom ratu avijatičari su naučili da je avione dobro rasporediti u obliku slova  V, odnosno držati ih u V-formaciji, jer se pokazalo da ovo povećava brzinu eskadrile. Jato pataka leti u obliku velikog slova V, te tako najjača patka koja se nalazi na vrhu formacije pomaže ostalima time što prva siječe zrak.

Ne možemo misliti da je sve ovo slučajnost. Čovjeku su trebala stoljeća da to shvati. Mogli bismo navesti mnogo primjera koji nam pokazuju da je priroda osmišljena. Ne možemo sve te primjere nazivati slučajnošću, već bismo u tome morali prepoznati zamisao univerzalne inteligencije. Ako to prihvatimo, morali bismo se tada zapitati: zbog čega? Nezamislivo bi bilo reći da je sve to nastalo tek tako, a da nije osmišljeno. Ako jest osmišljeno, tada bi bilo dobro pokušati otkriti koji je smisao Univerzuma, zašto je osmišljen, odakle dolazimo, kamo idemo.

***

Postoji sedam principa ili sedam osnovnih zakona vezanih uz prirodne aspekte Univerzuma.

1) Prvi princip, najviši u prirodi, je princip jedinstva. Čitava priroda je uređena, odnosno, tvori životno jedinstvo i ništa iz tog jedinstva nije izuzeto. Život jednog elementa ne uništava sve ostale, već im omogućuje život. Kad vuk progoni srnu, ne lovi mladu, nego staru, bolesnu, onu koja bi mogla prenijeti bolest na ostatak krda. Odnosno, čak i ono što nam izgleda kao čin destrukcije, čak i ono što nam izgleda kao čin okrutnosti, provodi se tako da se vrsta može održavati.

U prirodi ne postoje sumnje, ne postoje dijalozi oprečnih mišljenja. Sve je savršeno uređeno i teži jedinstvenom cilju.

 2) Drugi je princip iluminacije. Sve u prirodi sadrži ovaj princip, bilo da se radi o fizičkoj ili o duhovnoj iluminaciji. Realiteti postoje, ali im je potrebno intelektualno ili duhovno svjetlo kako bi ih se moglo razlikovati. Kad ponekad kažemo da istine ne postoje, da se nemamo na što osloniti, da smo sami, tada se nalazimo u mraku i potrebno nam je ponovno otkriti princip iluminacije.

3) Princip iluminacije kao posljedicu ima treći princip diferencijacije. Sve stvari u prirodi su diferencirane. Ne postoje dvije potpuno jednake stvari. Ovaj princip postoji, iako ga ponekad ne vidimo. Sve stvari su različite, čak i zrnca pijeska koja gledamo dok koračamo pješčanom obalom, koja nam izgledaju potpuno jednaka, a nisu. Ako ih pažljivo pogledamo kroz povećalo, vidimo kako svako ima neku malu razliku, svoju malu karakteristiku. Zato moramo oprezno koristiti riječ "jednak". Možemo biti jednako vrijedni, možemo biti slični, ali ne i jednaki. Ovo ljude ne odvaja, ne dijeli ih i ne uništava, ovo ih obogaćuje poput mozaika različitih boja koji može imati slične nijanse, ali ne i apsolutno jednake. Takav način gledanja izmislio je čovjek. U prirodi ne postoji jednakost.

4) Četvrti princip je princip organizacije. Stvari su organizirane. Svi vidimo stablo: čvrsto deblo koje se uzdiže nad zemljom i podupire krošnju punu grana, punu ptičjih gnijezda. Ali ne vidimo drugu krošnju koja se nalazi ispod zemlje, a koja također svojim drvenastim grančicama podupire sve ostalo. Ona zaranja u tlo; nema ptica, ali ima gusjenica i druge životinjice koje hrani. Sve je savršeno organizirano, sve je osmišljeno tako da postoji pomoć i suradnja među svim elementima. Pogreške koje mi ljudi obično činimo nastaju zbog nedostatka organizacije. Organizacija ne znači utapanje u masi u kojoj jedni iskorištavaju druge; organizacija je pomaganje. Ruke se nalaze na suprotnim stranama, a ipak se organiziraju kako bi nešto dohvatile, primile. Kad bismo imali obje ruke na istoj strani, teško bismo mogli uhvatiti neki predmet. Dakle, trebamo prepoznati ovaj princip organizacije čak i kad se nečemu suprotstavljamo. Ovaj princip nam omogućuje da radimo zajedno, a da time ne prestanemo biti ono što jesmo. To je ono što trebamo primijeniti u svom životu, ovdje i sada.

5) Peti princip je uzročnost: svaka stvar je nečemu uzrok i posljedica nečega od prije. Svi mi potječemo odnekud i uzrokujemo nešto. Svaka stvar, bilo gdje, rezultat je nečega i uzrok nečemu, čak i prividno nežive stvari. Ništa nije samo uzrok ili samo posljedica, sve je povezano. Iza dana dolazi noć, a iza noći dan.

6) Šesti princip, vitalnost, govori nam da su sve stvari žive. Apsolutno sve. Od prošlog do polovine ovog (XX.) stoljeća govorilo se o živom i neživom svijetu. Danas još uvijek zbog inercije ovo ponavljamo jer kažemo da je nešto živo kada se kreće, leti ili raste. Oduvijek su se stvari smatrale živima, ne samo ukoliko djeluju, nego i ukoliko odolijevaju. Sve stvari se nalaze u stalnom kretanju, iako mi ne možemo vidjeti molekule ili atome koji kruže zrakom, dio su naših ruku ili kostiju. Sve je prožeto vitalnošću koja se na Istoku naziva "prana", život koji prodire u sve stvari, koji se ne zaustavlja, tako da čak i stvari za koje kažemo da su mrtve, nisu mrtve, one su samo u drugačijem stanju, drugačijem obliku, drugačijem načinu postojanja.

7) Naposljetku, princip periodičnosti. Otkad smo se rodili, primjećujemo da se u prirodi izmjenjuju dan i noć, a unatoč tome, ne uviđamo dok ne pročitamo Platona ili dok nas netko ne poduči, ili dok to u sebi ne probudimo, da se i mi nalazimo unutar ove periodičnosti. Svi ovi ciklusi uključeni su u veliki ciklus koji nazivamo ljudski život. Ali, zašto bismo se tu zaustavili? Zašto ne bismo uvidjeli da je ovaj ljudski život kratak dan u kojem smo budni unutar velikog života?

Zakon ciklusa obuhvaća sve stvari i ne zaustavlja se. Sve je ciklično. Ciklično kruže zvijezde na nebu, a ciklično se gibaju i malene čestice unutar atoma. Ova periodičnost omogućuje stalan život i pulsiranje. Trebamo pokušati razaznati u prirodi sve što nije lako uništiti. Moramo čuvati ono što nije samo naš fizički dio jer, u kojoj mjeri čuvamo našu psihu? Koliko svaki dan uzimamo mentalnu hranu? Koliko uzimamo duhovnu hranu?

Moramo čuvati naše snove. Došli smo do takvog stupnja materijalizma da pazimo na to da se ne bi razbio neki vrč, ili automobil, a snovi, težnje, nastojanja? Što se dogodi sa staklenim pticama snova kada se razbiju? Ostaju komadići i ranjavaju nam ruke.

Trebamo imati hrabrosti i pretvoriti u prah naše razbijene snove i s tom staklenom prašinom snova stvarati nove ptice. Vrijeme je da shvatimo da ne moramo samo puzati svijetom poput kornjača ili zmija, već da trebamo naučiti letjeti snagom krila.

Filozofija nije nova špekulacija. To ne znači sjedeći iz kuta promatrati kako prolazi život, niti je to disciplina tuge i osamljivanja. Filozofija traži zauzeti stav prema životu, razumjeti fenomene, to znači moći pobijediti strah u sebi, pobijediti smrt, doći do svakog čovjeka, doprijeti do svačije duše. Često se kaže da čovjek kada umre prelazi u nevidljivo, ali čovjek je uvijek nevidljiv; on se nalazi iza stvari koje radi, iza svog tijela, iza vlastitih riječi, iza vlastitih djela. Čovjek je veliko pitanje, velika zagonetka.

Odgovor se nalazi u samom ovom Univerzumu u kojem živimo. Zapisan je na zidovima povijesti i Univerzuma koji nas okružuje. Moramo ga samo naučiti čitati. To je prirodan čin, nije suprotan nijednom vjerovanju, nije suprotan nijednoj postavci. To je vraćanje prirodi.

Posjedujemo sposobnost razlučivanja, a ipak nam nedostaje u mnogim prilikama. Kome bi se sviđao automobil koji vozi samo povremeno? Nikome. A ipak prihvaćamo ideje koje su samo povremeno dobre, principe koji se primjenjuju povremeno, poštenje koje se izražava samo povremeno. Moramo ponovno početi upotrebljavati onaj isti zdrav razbor koji koristimo na fizičkom planu. Na duhovnom planu moramo od sebe i od svijeta koji nas okružuje ponovno zahtijevati vrijednosti koje su potpuno jednostavne. Vrijednosti koje se mogu jednostavno razumjeti, održavati, usvajati, koje nam omogućuju ispravno shvaćanje Univerzuma.

Potrebna nam je nova znanost koja će nas osloboditi od nedostataka koje donose interesi, u kojoj ne postoji nasilje. Potrebna nam je umjetnost koja će nas ponovno sjediniti s ljepotom, koja se ne temelji na tjeskobi, već na istinskom istraživanju. Potrebna nam je politika koja ljudima može donijeti suživot i dostojanstvo, a ne međusoban sukob i umjetno zajedništvo.

Naposljetku, potreban nam je novi svijet. Međutim, taj svijet već postoji: to je sam Univerzum, to je priroda. Jedino što mi trebamo napraviti je intenzivno živjeti trenutak koji nam je sudbina dodijelila. Biti poput ključa koji ulazi u ključanicu Univerzuma, prolazi kroz vrata povijesti i ulazi u drugu dimenziju, prelazi u svijet koji nas čeka. Svijet koji mora biti ne samo novi, već i bolji.

Sa španjolskog prevela Ana Jončić

Jorge Angel Livraga

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 57

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Filozofija/Detail.aspx?Sifra=21205240909