Dugo sam se mučila da si jednostavno objasnim što je recesija (osim da si bio i osto' goljo) kad me neki dan prosvijetliše na televiziji. Vele oni da je pouzdani znak za to kad lovu koju nemaš prebacuješ s jedne kartice na drugu da bi kobajagi pokušao popuniti bezdan koji je svakog dana sve veći. Odmah sam se oduševila i ustvrdila da me se recesija ne tiče jer život koji mi se sveo na pretakanje jednog minusa u drugi osobno vodim već godinama. Dakle, u svijetu, a bogami doma i u vlastitoj kući, ja recesiju nazivam stilom života pa mi se, eto, ništa nova nije ni dogodilo. Recesija je to, objašnjavam ja sinu, kada primjerice Abramovič s pedeset padne na trinaest milijardi dolara. Jadan čovjek, pomislih i krene mi suza.
Kad već govorim o suzama koje su mi bile i ostale jedan od najboljih saveznika, poglavito kada nemam što pametno odgovoriti - bilo da se smijem od sreće ili plačem od tuge, imam osjećaj kao da su mi se izlizale. Ne znam ima li to veze s godinama pa mi je, kako mi moji vele, srce bliže dupetu pa plačem li ga plačem. Eto, baš neki dan skoro pa zaplakah kad je On mrtav-ladan nakon što je čitavom svijetu priznao da je bratu preoteo ženu, tu istu ljubljenu u TV studiju javno zaprosio. Trenutak je bio toliko dirljiv da mi je malo falilo da ne isplačem dušu. No, s obzirom na to da u dnevnom boravku nisam bila sama, ipak sam se suzdržala. 'Tja ti to ili ne, to je život, zaključila sam i nastavila peglati plahte.
Kad već govorim o suzama koje su mi bile i ostale jedan od najboljih saveznika, poglavito kada nemam što pametno odgovoriti - bilo da se smijem od sreće ili plačem od tuge, imam osjećaj kao da su mi se izlizale. Ne znam ima li to veze s godinama pa mi je, kako mi moji vele, srce bliže dupetu pa plačem li ga plačem. Eto, baš neki dan skoro pa zaplakah kad je On mrtav-ladan nakon što je čitavom svijetu priznao da je bratu preoteo ženu, tu istu ljubljenu u TV studiju javno zaprosio. Trenutak je bio toliko dirljiv da mi je malo falilo da ne isplačem dušu. No, s obzirom na to da u dnevnom boravku nisam bila sama, ipak sam se suzdržala. 'Tja ti to ili ne, to je život, zaključila sam i nastavila peglati plahte.
Suze nevjerice gotovo da mi potekoše i koji dan kasnije kada je društvo najpametnijih predložilo da se emisije tipa »Trenutak istine« ukinu jer kao truju narod nemoralom. OK. O moralu neću jer ne želim da ispadne prava se javila, ali hoću o mogućnostima pa predlažem - daljinski u ruke i pritiskom na drugo dugme prebacite se na kvalitetniji, znanstveniji i obrazovaniji program. Primjerice, na Sabor u kojem će nam naši vrli sabornici, recimo, objašnjavati kako bi oni, da je sreće i prilike, a srećom nije, umjesto Obame vodili Ameriku.
S druge strane, ako nam je bare i preko glave, sugeriram opetovano preslušavanje izjave nadahnutog i domaćeg sabornika koji predlaže da se neudanim ženama onemogući in vitro začeće. Ma što će im dijete kada nisu u stanju naći ni muža, a kamoli istog, kakvog-takvog zadržati, vjerojatno na glas razmišlja, srećom po nas, bivši ministar zdravstva.
Kada smo već kod silnih zabrana i ograničavanja koje će nam zasigurno omogućiti da uskoro postanemo poznata mala zemlja za velike gluposti, podsjetimo se samo gdje je i kada počeo naš početak kraja. Podsjećam javno i glasno - sa zabranom pušenja na javnim mjestima i radom nedjeljama. Pitam se samo kamo li će nas sve to odvesti. Recimo u sam raj. No, do raja ostaje nam tek nekolicina prepreka. Najvjerojatnije je jedna među njima i zabrana prijelaza međunarodne granice. Uvjerena sam da bi taj zakon naši sabornici veoma lako opravdali željom za ostankom pametnih mozgova u zemlji. S druge, pak, strane više se bojim da bi se i naši susjedi s tom zabranom lako mogli usuglasiti - ponajviše zbog opasnosti od možebitnog kontaminiranja njihovog životnog prostora.
bglavac
edin.kecanovic
