''Ja sam Bernarda Jug, živim u malom mjestu pokraj Virovitice, učiteljica sam i predajem engleski jezik u više malih škola. Uključila sam se u ovo jer loše odluke političara tiču se svih nas. Gledam svaki dan kako naš narod odlazi iz zemlje. Odlazim raditi u sela u kojem imate jednog, dva najviše pet-šest učenika, doslovno u nekim selima su samo još ptice ostale. Radim u školama od sredine Podravine pa do srca Slavonije, na potezu od oko 150 km. Svaki dan gledam pustoš i duša me boli. Mislim da je dužnost škola, dužnost učitelja koji su nekad bili lideri naroda, na prvom mjestu da dignu glas. Svi čekaju da nas netko povede. Tko će nas povesti. Pa učitelji nas moraju povesti, ali oni šute, uplašeni su, svakim dan gledam taj strah u očima tim ljudi.

Prestanite se bojati, počnite voditi narod. U Japanu se svi klanjaju caru, samo učitelji ne. Kod nas je potpuno obrnuto. Mene plaća ovaj narod i smatram da odgovaram samo ovom narodu, a ne ministarstvu i ovoj pokvarenoj politici. Prvo odgovaram svojoj savjesti, onome što vjerujem i u koga vjerujem, onda odgovaram narodu koji sve to plaća. Ja idem s ciljem da tu djecu naučim engleski, ali se pitam što će im u selima taj engleski. Odlepršati će van prvim avionom. Ja trebam šutjeti, neću šutjeti. Putin je išamarao svoje učitelje upitavši ih kad su zadnji put učili djecu o domoljublju. U četvrtom razredu osnovne škole, gdje predajem, nikada nisu čuli za pjemu od stoljeća sedmog. Želim reći narodu da je u negovim rukama moć, poticati učitelje i tražiti od njih da vas povedu. Pozivam sve svoje kolege i kolegice iz prosvjete da prestanu šutjeti, da prestanu čekati da ih netko spasi.

Ja nisam jedna od onih koji čekaju da ih netko treći spasi i ovaj narod ne treba čekati da ih netko treći spasi. Učitelji koji kukaju da žele veće plaće, jedini je razlog zašto prosvjeduju. Nikada nisu prosvjedovali radi pedagoškog standarda, nikada se nismo radi toga digli, a sindikati o tome ne žele razgovarati iako je sada pravi trenutak za to. Kad doživim korupciju u prosvjeti, a stalno se dešava, odmah reagiram. Tako sam otišla direktno ravnateljici i upitala je zašto ja nisam dobila taj posao, a uzeli su osobu koja nema papire, još nije završila fakultet.

''Oprosti Bernarda politika me stiskla, nisam ništa mogla'', odgovorila mi je ravnateljica. ''Recite mi kako vas je to stiskla politika? Kako to izgleda, ja nisam nikada doživjela da mene netko stisne i da ja moram postupiti protivno svojoj savjesti. Jesu li vam držali nož pod vratom, pištolj na slijepočnici, jesu li vam prijetili samo foteljom? Ako su vam prijetili samo foteljom u čemu je onda problem'', upitala sam je?

To kad vam kažu politika me stiskla, lažu, lažu. Iza toga se krije osobni interes. Nitko nije moćan dok mu narod ne da moć. Ako se vi nekog bojite vi ste njemu dali moć. Ja se ne bojim nikoga, ni smrti. Kako se toga možeš bojati ako imaš čistu savjest. Rekla sam ravnateljici: ''Vi se bojite za vlastitu fotelju? To nije isprika za korupciju. Ako ostanete bez fotelje, jer ste se suprotstavili korupciji, vratiti ćete se razredu, učenicima gdje ste i prije bili''. 

No, za takve koje je ''stiskla politika'' vračanje u školske klupe učenicima, je kao smrtna kazna. Politika je uvijek jedan pojedinac kojemu se majmuni klanjaju.

''Recite mi ime i prezime i idem direktno toj osobi''. Ravnateljica je samo šutjela. Otišla sam direktno gradonačelniku Virovitice pitati kako se zove ta politika i tražila sam ime i prezime. ''Recite mi gdje moram spaliti diplomu jer ona očito smeta pri zapošljavanju. Želite da nam podučavaju djecu ljudi koji putem korupcije dolaze do radnog mjesta''. I on je samo šutio. I to u prosvjeti gdje sam mislila, dok sam studirala puna ideala, da nema korupcije, da su tamo sve časni ljudi, divni, oni koji će srušiti državu ako treba, za kap nepravde. Da imamo časne učitelje nebi bilo u državi ovoga što gledamo svaki dan. I dužnost je svakoga od vas zahtjevati od profesora, prosvjetara da se dižu, da ne urlaju samo kad traže povećanje plaće koja je uistinu niska. Ako mora tako biti neka se i Kolindi spusti plaća, neka se svima spusti plaća na ovaj nivo, neka suci budu plaćeni kao i mi. I nema problema. Ako mi treba još za tisuću kuna spustiti plaću, spustite mi, ali neka se svima spusti i idemo izvući državu iz govana.

Ali oni to ne žele. Zašto ne žele?

Kao student dobila sam posao preko studenskog centra - pomoći djeci (treći i sedmi razred osnovne škole koja su imali ogromnu rupu u znanju) jednoj elitnoj obitelji koja je bila u vrhu politike. Ti bogataši ostali su mi dužni 2 tisuće kuna. To je najmanji problem, žena nije htjela platiti. Zato što sam joj rekla da ja ne mogu sudjelovati u odgajanju njezine djece koja žive u objesti, koja ne znaju što će, koji kažu da su im roditelji rekli da je biti častan isto što i idiot. Kada sam to vidjela nema tog političara kojemu ću se ja klanjati. Rekla sam majci djece da ne mogu sudjelovati u odgajanju djece čiji roditelji ismijavaju niže slojeve.

Bila sam na ručku na kojem je pozvala još dva sina za koje nisam znala. Majka ih je, dok smo jeli, upitala: ''Hajde recite profesorici gdje ono vi studirate''. ''Vani'',odgovorili su. ''Zašto vani, zašto ne u Hrvatskoj,'' upitala sam ih. ''U Hrvatskoj, što je Vama, nikad, nisu ludi, ti fakulteti ne valjaju ništa, to je šund'',odgovorila je majka umjesto sinova . Njezin suprug, najbliži Tuđmanov suradnik samo je šutio. Ništa nije reako. Nije rekao ženi nemoj pričati gluposti, nemoj mi trovati djecu. Još mi je rekla. ''Vidite kad oni završe te fakultete vani, oni će se vratiti u Hrvatsku i biti će glupim Hrvatima direktori''. Digla sam se sa stola i rekla: ''Tražili ste studenticu da podučava Vašu djecu. Kako ću ih podučavati kad su fakulteti u Hrvatskoj loši''.

To im je bilo preagresivno pitanje i ja sam tada shvatila da indokrinacija zapravo kreće od malih nogu. Kako je moguće da oni mrze vlastitu Domovinu? Kako je moguće da su nas toliki političari do sada gotovo svi izdali? Pitam se što njihove mame i tate rade? Što su oni s njima radili doma? Što je toj djeci u glavama? Što su radili učitelji s njima? Odakle njima ta mržnja prema vlastitoj zemlji? Odakle im ta beskrupuloznost? Ja to doma nisam naučila. Moj tata je branitelj koji nema mirovinu. Kada je krenula agresija na Hrvatsku često je zvonio telefon. Uvijek sam, kao šestogodišnja živa djevojčica, trčala da se prva javim na telefon. Ljudi iz sela, znam koji, zvali su na kućni telefon. Kad bi se mama javila poklopili bi slušalicu, a kad bih ja podigla slušalicu rekli bi: ''Ubit ćemo ti tatu ako će ići braniti Hrvatsku. Reci to tati i mami''.

Srpski plaćenici i domaći izdajnici pobili su ove i mnoge druge hrabre branitelje koji su dali život za Hrvatsku

To su mi govorili ljudi iz sela. Hrvati. Naši neprijatelji nisu Srbi. Naši najveći naprijatelji su naši izdajnici Hrvati koji žive među nama? Ti ljudi iz mog sela imaju danas velike mirovine. Oni su ''branitelji''. Moj tata nije jer nije uzeo veliku mirovinu. On je stolar, ima obrt, plaća veliki porez. Mi smo naučili davati ovom narodu. Svatko mora kroz svoj poziv vračati narodu. Kad bi svi ljudi dignuli svoj glas protiv korupcije, nepotizma, mi ne bi bili ovdje gdje jesmo. Moramo svi shvatiti da nema spasitelja. Ako će dvije trećine naroda šutjeti i prešutno podržavati korupciju onda nam nema spasa. Kurikularna reforma treba biti kućni odgoj, prave vrijednosti, domoljublje, a ne indoktrinacije, pričice i ovo što nam se nameće. Moje iskustvo sa elitnom obitelji kojoj su dvoje starije djece, danas mojih godina, vjerojatno u politici. Da nisam došla pod njihov krov možda ne bih to spoznala i shvatili zašto se sve ovo danas događa.

Ja se često pitam: 'Zar Plenkovićevu mamu nije sram. Ženo, zar te nije sram, stvarno te pitam, evo? Da je to moj sin ja bih ga zatukla'.

Otvorio je vrata zločinačkom Monsantu i GMO-u, prošla mu je i Istanbulska konvencija. Što je slijedeće?

Pa ne možeš to raditi narodu. Ne možeš izdavati narod. Mi ih plaćamo i oni nam moraju odgovarati. Mene plaća hrvatski narod, ja nisam plaćena da bih izdala hrvatski narod. Hrvatske političare plaćate vi. Mi za dijalog više vremena nemamo. Ja sam za razgovor i za rješavanje problema do koji ne treba ni dolaziti ako ćemo biti normalni i pošteni, a ne sitne duše. Mene muči to što su nas izdali, mene muči to što nam prodaju hrvatske šume, vode, što su nam zatrovali vodu, Mene mući što ljudi moraju odlaziti vani, meni mući što rade genocid. Ovo sada je veći genocid nego u domovinskom ratu. Živimo u totalitarnom sistemu. Sjeverna Koreja je mala beba za nas.

Nemojte se bojati. Jer oni se boje. Kada sam uletjela u ured ravnatelja, gradonačelnika sa pitanjem kakva je ovo korupcija vidjla sam u njihovim očima strah. Jer da su čista srca ne bi se bojali. Otkažite poslušnost, stisnite ih, vidjeti ćete starh u nihovim očima Ja razgovaram direktno kada vidim da je dijete zapušteno. Zovem roditelje i kažem im da ću im ja sjesti za vrat jer neću dozvoliti da se uništi to dijete. Ne želim zvati socijalnu službu. I nakon toga su mi roditelji zahvalni. Ako je Pilipović jedan, ako je jedan mrav podigao toliko prašine, zamislite koliko bi prašine diglo nas 5, 10, 100. Nemojte se više bojati. Oni su u strahu, usranih gača svakog dana. Pogledajte im oči, bilo kojem ministru, saborskom zastupniku.

Treba ih šamarati, facebookom, našim lajvovima, to je početak ulice. Znači to puno. Boje se oni toga. Strah nikad nije bio veći. Nikada, vjerujte mi. Nekada su učitelji dizali revolucije, a mi danas slavimo radi 1% povećanja plaće. Prestanite se iseljavati. Ako netko mora ići van, to su oni, Vremena za dijalog više nemamo. Ono što je slijedeće nakon što probudimo svijest naroda, samo je toljaga. Ja ne pozivam na nasilje, ali drugog načina nema. Pilipović je sam došao pred sabor, jeste li vidjeli kako političari bježe.

 

45-te su nas ubijali mecima, danas, 70 godina kasnije, njihova djeca ubijaju nas ekonomski - opljačkali su nas, ovršili su nas, lihvare nas, truju nas chemtrailsom, GMO-om, a počeli su i vodom  

Prekinite glasovati za smeće, prekinite glasovati za izdajnike. Čega se bojite, prekinite se bojati. Idite na zborove građana i postavljajte prava pitanja. Dužni su odgovoriti na njih. Vidjeti ćete kako bježe. To su bijednici koji ne mogu završiti dobro. Nažalost, ovo je dobar narod. Da smo mi barabe, njih davno nebi više bilo. Uporno čekamo da oni shvate da griješe. Nikada se oni neće ispričati. Treba im uzeti svu imovinu, njihovoj djeci, ženama, ljubavnicama i istjerati ih van iz države. Sve se o svakom sve zna.

Prekinite se na radnom mjestu ulizivati guzičaru koji je dobio šefovsko mjesto preko veze. Počnite lupati, dizati glas, educirajte se. Morate puno učiti. Ja svaki dan učim svoju djecu pravim vrijednostima. Ovo nije aktivizam nego moj posao i vračanje narodu koji me plaća. Tako trebamo svi mi, posebice mi u prosvjeti jer mi smo prosvjetitelji. Moj cilj, zašto sam se obratila hrvatskom narodu, je vratiti odgovornost, snagu pojedincu, educirati pojedinca, ojačati pojedinca.

Jak pojedinca je jaka država. Svaki pojedinac mora ustati protiv nepravde. Ne možete očekivati da će Kolinda primjetiti da vas je netko na radnom mjestu odštetio. Niti je nju briga za to. Da je bilo briga mogla je napraviti puno. Nikoga od njih nije briga za tvoj mali život jer oni misle da smo mi mali, nebitni. Zahvaljujući tome što predajem i Romima doznala sam da oni ne žele raditi jer primaju socijalnu pomoć preko 6 tisuća kuna, veću nego što je moja plaća!!??

Želim državu u kojoj će svaki pojedinac biti odgovoran pojedinac. Nema spasitelja, mi smo spasitelji. Spašavajući državu spašavamo sebe, svoju obitelj i slijedeće generacije'', završila je hrabra učiteljica Bernarda Jug.

Moramo si pomoći sami pa će nam i dragi Bog pomoći.

https://www.facebook.com/bernarda.jug/videos/10213668816808264/

/poslušajte u živo učiteljicu Bernardu Jug/

 Izvor: istinomprotivlaži