Poruka Sedmome svjetskom kongresu dušobrižništva turizma

U prigodi Sedmoga svjetskog kongresa o dušobrižništva u turizmu, koji će se održati u Cancúnu u Meksiku od 23. do 27. travnja, želim vam uputiti srdačan pozdrav koji proširujem na časnu braću u biskupstvu i na sudionike ovoga važnog skupa. Na početku ovih dana promišljanja o pastoralnim pothvatima koje Crkva ostvaruje u ozračju turizma, želim potvrditi svoju duhovnu blizinu sudionicima. S poštovanjem pozdravljam građanske vlasti i predstavnike međunarodnih organizacija koje su nazočne ovom događaju.

Turizam je svakako fenomen koji obilježava naše doba, i po važnim dimenzijama koje je već postigao i po ​​izgledima koji se naziru za budući rast. Poput svake druge ljudske zbilje, i njega treba prosvijetlili i preoblikovati Božjom riječju. Zbog toga uvjerenja, s punim razumijevanjem o važnom utjecaju koji ova pojava ima na ljudsko biće, Crkva ga svojom dušobrižničkom skrbi prati od samih njegovih početaka, potiče i promiče njegove mogućnosti, a istodobno ukazuje i na rizike i odstupanja te nastoji da se oni poprave.

Turizam, zajedno s odmorom i slobodnim vremenom, povlaštena je prigoda za tjelesnu i duhovnu obnovu, olakšava okupljanje ljudi koji potječu iz različitih kultura, nudi mogućnost zbližavanja s prirodom, a time otvara put slušanju i razmatranju, snošljivosti i miru, dijalogu i skladnosti usred raznolikosti.

Putovanjem se očituje naše postojanje kao homo viator-a [čovjeka-putnika], dok istodobno podsjeća na drugi, dublji i smisleniji put kojim smo pozvani kročiti i koji vodi do našega susreta s Bogom. Mogućnost koju nam putovanja nude: diviti se ljepoti naroda, kultura i prirode, može voditi k Boga i biti prigoda da se iskusi vjera: „Jer prema veličini i ljepoti stvorova možemo, po sličnosti, razmišljati o njihovu Tvorcu“ (Mudrost 13, 5). S druge strane, turizam, kao i svaka druga ljudska stvarnost, nije izuzet od opasnosti i negativnih elemenata. Riječ je o zlu kojemu se treba žurno suprotstaviti, jer pogađa prava i dostojanstvo milijuna muškaraca i žena, osobito među siromašnima, potom manjina i osoba s invalidnošću. Seksualni je turizam jedan od najnižih oblika takvih skretanja koje moralno, psihološki i zdravstveno pustoše život osobe, tolikih obitelji i ponekad čitavoga društva. Nažalost, u brojnim sklopovima turizma i dalje se nastavljaju trgovina ljudskim bićima radi seksualnog iskorištavanja ili skupljanja organa, kao i iskorištavanje maloljetnika prepuštenih u ruke nesavjesnih pojedinaca, podvrgavanje zlostavljanju i mučenju. Sve to mora izazvati one koji se posvećuju svijetu turizma pastoralno ili od njega žive, kao i čitavu međunarodnu zajednicu, kako bi se povećala budnost, a ta zastranjivanja sprječavala i suzbijala.

U okružnici Caritas in veritate htio sam ukazati na stvarnost međunarodnoga turizma u sklopu cjelovitoga ljudskog razvoja. „Moramo, dakle, razvijati drukčiji turizam, koji je u stanju promicati istinsko uzajamno razumijevanje, ne uzimajući prostor odmoru i zdravoj zabavi“ (br. 61). Neka vaš skup, okupljanje pod geslom Turizam koji čini razliku, pridonese razvoju dušobrižničkih pristupa koji će postupno i čvrsto voditi tom „drukčijem turizmu“.

Želim naznačiti tri područja na koja pastoral u turizmu mora usredotočiti svoju pozornost. Prvo, osvijetliti tu pojavu socijalnim učenjem Crkve, promičući kulturu etičkoga i odgovornog turizma, tako da dosegne poštovanje dostojanstva osoba i naroda, da bude pristupačan (otvoren) svima, pravedan, održiv i ekološki prihvatljiv. Korištenje slobodnoga vremena i povremeni godišnji odmori su prilika kao i pravo. U okviru svoga djelokruga Crkva želi nastaviti nuditi iskrenu suradnju, tako da to pravo postane stvarnost za sve ljude, posebno za skupine u nepovoljnijem položaju.

Drugo, pastoralno djelovanje nikad ne smije izgubiti iz vida via pulchritudinis, „put ljepote“. Mnogi su izričaji povijesne i kulturne religijske baštine „pravi putovi prema Bogu, Vrhunskoj Ljepoti, štoviše oni nam, u molitvi, pomažu rasti u odnosu s Njim. Riječ je o djelima koja se rađaju iz vjere i koja izražavaju vjeru“ (Opća audijencija 31. kolovoza 2011.). Važno je pobrinuti se za ugodan doček turista i ponuditi im dobro organizirane posjete uvijek poštujući sveto mjesto i liturgijski čin zbog čega su mnogi od tih pothvata nastali i ostaju biti njihovom glavnom svrhom.

Treće, pastoral turizma treba pratiti kršćane dok uživaju na odmoru i u slobodnom vremenu tako da pridonese njihovu ljudskom i duhovnom rastu. Doista, to su „trenutci prikladni za opuštanje tijela, ali i za davanje hrane duhu ostavljanjem više vremena za molitvu i meditaciju, kako bi rastao u osobnome odnosu s Kristom te sve više živio u skladu s njegovim učenjem” (Gospino pozdravljenje 15. srpnja 2007).

Nova evangelizacija, na koju su svi pozvani, traži od nas da imamo na umu i da dobro iskoristimo brojne prigode koje nam turizam pruža da se usmjerimo Kristu kao konačnom odgovoru na temeljna pitanja čovjeka današnjice.

Stoga vas potičem da pastoral u području turizma s punim pravom postane sastavi dio organskoga i redovnog dušobrižničkog djelovanja Crkve. Na taj način, uz koordinaciju projekata i nastojanja, s većom ćemo vjernošću odgovoriti na Gospodinov misionarski nalog.

S tim osjećajima, povjeravam plodove ovoga kongresa moćnom zagovoru presvete Marije, Gospe Guadalupske, a kao zalog bogate božanske naklonosti, svim sudionicima od srca podjeljujem zamoljeni apostolski blagoslov.

Iz Vatikana 18. travnja 2012.