Tunjokolja - najkrvaviji biznis na Jadranu. Je li još uvijek i najisplativiji?
Piše: Ilija Matanović
Foto: Jure Mišković/CROPIX
Stari dobri Winston Churchill ostavio je traga i u hrvatskom ribarstvu. Njegova slavna izjava o tome kako svojim sunarodnjacima može ponuditi samo krv, znoj i suze postala je prava mantra ribara koji sudjeluju u onome što sami nazivaju klanje tuna, a službeno se naziva izlovom. Pritom suze i znoj prolijevaju ribari, a krv - pogađate - tune.
Najteži posao u ribarstvu
- Kad se približi, recimo, deseti mjesec i znaš da uskoro dolazi klanje, svi se hvataju za glavu - kaže jedan od radnika koji već godinama radi na farmi nedaleko od Zadra. - To je daleko najteži posao u ribarstvu. Stvarno je krv, znoj i suze.
Najteži posao u ribarstvu
- Kad se približi, recimo, deseti mjesec i znaš da uskoro dolazi klanje, svi se hvataju za glavu - kaže jedan od radnika koji već godinama radi na farmi nedaleko od Zadra. - To je daleko najteži posao u ribarstvu. Stvarno je krv, znoj i suze.
Ako nešto ne poduzmemo, za pet godina ulovit ćemo zadnju tunu
Hrvatsko tržište plavorepe tune vrijedno je 70-80 milijuna dolara
Hrvatsko tržište plavorepe tune vrijedno je 70-80 milijuna dolara
Prije nekoliko dana završila je sezona klanja. Svake godine traje različito, nekada samo dva ili tri dana, a nekada i dvadeset, ovisno o tome koliko je sezona dobra. Ova je bila dobra. Plavorepe tune koje iz nekog od šest hrvatskih uzgajališta odlaze na japanske burze ribe uglavnom su svoj život na slobodi skončale negdje oko otoka Jabuke (uz neznatnu količinu uhvaćenu oko Dubrovnika i nešto riba koje dolazi iz uvoza).
Nakon ulova, mlade žive tune u mrežama se dotegle do kaveza uzgajališta, gdje ih se hrani srdelom, skušom i norveškom haringom, ali se taj švedski stol zatvara krajem svakog prosinca. “Tulum” je službeno gotov onog trenutka kad prvi ronilac skoči u kavez i počne zabijati šipku u glave golemih riba. Izvještaji o tome da ronioci plivaju u moru crvenom od krvi pretjerani su, ali bi se za taj komadić obale, najblaže rečeno, teško dobila Plava zastava za čistoću.
Najteže je roniocima
- Ljudi koji to nisu vidjeli ne mogu ni zamisliti. Krv na sve strane, posebno na brodu. Najteže je roniocima, oni sigurno imaju najviše posla, ali svaki dio je težak. Ronioci skoče unutra, njih šest, sedam ili deset, kako kad, i od tih sedam, osam tisuća glava koliko ih ima u kavezu mrežom odvoje komad ribe, jedno dvije tisuće kao dio koji će se ubiti taj dan. Sve ih stisnu na prostor od nekoliko četvornih metara. I onda ih ubijaju jednu po jednu, hvataju ih, rone za njima, nekad i do 30 metara. Probiju ih puntarolom, to je kao dugačka, šuplja cijev koja se zabija u živčani sustav tune da iscuri krv, da se ne zgrušava unutra, jer tako meso ostaje kvalitetnije. Ubijene tune stavljaju na cijev koja vodi do broda, mornar je zakači i na ruke diže na brod - objašnjava ribar.
Na brodu je posao organiziran kao na tekućoj traci, a osnovni je zadatak iscijediti krv do kraja. Radnici noževima probadaju tunu s lijeve i desne strane, ispod peraja, gdje se nalaze žile. Kroz rupu koju je tuna donijela sa sobom iz mora riba se probada ponovno, ovaj put tankom šipkom, duljinom cijele kralježnice. Iscijeđena tuna šalje se dalje, gdje sljedeći radnik vadi drob, škrge i ostale viškove, opere se i prebacuje na drugi brod koji, napunjen sa 150 do 200 riba, odlazi prema japanskom brodu, usidrenom otprilike kilometar dalje. I tako deset do petnaest puta dnevno tijekom tunokolje, morske verzije svinjokolje ili kolinja. Japanski ribari, koji su i osmislili ovu tehnologiju izlova, imaju posebne metode konzerviranja ribe kako bi gotovo pa svježa stigla na njihove burze. Putovanje ipak traje oko 45 dana ako se izbjegava prolazak sueskim kanalom i piratima nakrcanom obalom Somalije - što Japanci prakticiraju sve češće. Svaku tunu koja dođe na brod prvo izvažu - legenda kaže u dekagram - a taj posao nadgledaju i “naši ljudi na terenu”, službenici Uprave za ribarstvo koji paze na to da nijedna riba ne teži manje od propisanih 30 kilograma. Potom se pale pile za filetiranje ribe, koja odmah odlazi na led.
 |
 |
 |
 Sushi |
Na rubu izumiranja
- Japanci na svom brodu tune trančiraju kao pršut, recimo. Otkinu ih na dva komada, bace glavu, a ostalo zalede i pravac Japan - objašnjava naš sugovornik, koji se ne uzbuđuje na optužbe zaštitara životinja, posebno u inozemstvu, da se radi o osobito okrutnom postupku lova:
- Nema tu što biti okrutno ili nehumano. Stvar je jednostavna, to je isto kao da na pijaci kupite srdelu i ubijete je. Samo što iz srdele iscuri kap krvi, a iz tune 50 litara. Riba je riba, jedan život je jedan život.
U sve većem globalnom apetitu za sushijem i sashimijem postoji jedna tamna - vrlo tamna - strana medalje. Plavorepa tuna dovedena je pred rub izumiranja, od biznisa koji godišnje okreće oko milijardu i pol eura teško je očekivati brigu za okoliš. Alain Fontenau, morski biolog iz Instituta za istraživanje razvoja u Montpellieru, nedavno je tjedniku Time dao vremenski okvir:
- Ako ne učinimo nešto, za pet godina ulovit ćemo posljednju plavorepu tunu.
I nešto je i učinjeno: Međunarodni konzorcij za zaštitu atlantske tune (International Consortium for the Conservation of the Atlantic Tunas - ICCAT), čija je članica i Hrvatska, u Maroku je donio odluku da se smanje izlovne kvote na 22.000 tona u 2009. godini i 19.950 tona 2011. godine. Tunama, s druge strane, na ruku ne ide pad cijena na tržištu, jer takav trend neminovno dovodi do porasta potražnje.
Više nema ekstraprofita
- Prodajno tržište je puno lošije nego što je bilo - kaže Božo Jusup, vlasnik zadarske Maritune. - Cijene su u padu, posebno u Japanu, a to je zemlja koja diktira promet. S druge strane, uvjeti dobave su promijenjeni, posebno ako kupujete na Mediteranu, cijene su veže za 100 posto u odnosu na prošlu godinu. To znači da je razlika između kupovne i prodajne cijene smanjena, nema ekstraprofita i dolazimo do granice profitabilnosti. Osim što nam je kvota izlova tune smanjena na 620 tona, vrijeme ribolova skraženo je, traje od 15. travnja do 15. lipnja, a nama na Jadranu pogoduje kasnije vrijeme. Doduše, mi i Baski jedini smijemo loviti i manje tune, od osam do 25 kila, ali loša je strana toga što onda mora proži dvije godine da dođe na tržište.
Došli smo do toga da je profit od tune niži nego od jadranske plave ribe. Inače, vlada velika potražnja za plavom ribom, koja je, kao što je poznato, bogata omega-3 masnim kiselinama i osim dva mjeseca u kojima smijemo loviti tunu, ostatak godine smo na srdelama i skušama. Tu isto postoji problem što nismo do te mjere izgradili kapacitete da možemo izvoziti prerađenu ribu, nego je izvozimo svježu, što automatski znači manju cijenu. Tuna u osnovi više nije toliko atraktivna koliko je bila i teško je vjerovati da že se to vrijeme vratiti. Taj biznis danas nije atraktivan, ali mislim da že cijene ipak rasti jer že biti sve manje tune - optimističan je ipak Božo Jusup.
Medeni je mjesec, dakle, gotov, Japanci plažaju i 20 posto manje nego prošle godine. Hrvatsko tržište plavorepe tune vrijedno je, prema nekim procjenama, između 70 i 80 milijuna američkih dolara, svake se godine u Japan izveze između 3,5 i 4 tisuže tona.
Kad Jusup govori o tome da uzgajanje tuna danas nije atraktivan posao, u glavi ima usporedbu s nekim drugim vremenima. Vlasnik Maritune početke tog biznisa u Hrvatskoj usporedit že, štoviše, sa zlatnom groznicom na Divljem zapadu.
- U početku je to bilo točno tako: kao otkriti zlatnu žilu. Prvi su došli ribari australski Hrvati, još tijekom rata, a posao je posebno cvjetao nekih šest, sedam godina nakon rata. Naša bluefin tuna je vrlo cijenjena, ima je i u američkim i u europskim restoranima. Išlo se na ulov i dohranjivanje, davala im se, kao i danas, vrlo kvalitetna hrana, srdele, skuše, sve ostalo što se ulovi, plus haringe koje su jako masne i pogoduju brzom dobivanju kilaže. Tržište je tad bilo jako, nabavne cijene niske. Ostvarivala se takva razlika u cijeni da je profit bio... boli glava. Sram te nekad izreži koliko. Puno ljudi je krenulo u to, i to oni koji se nikad prije time nisu bavili - prisježa se Jusup.
Devedeset posto za izvoz
A, usput rečeno, dok se tune “s domovnicom” smrzavaju u potpalubljima japanskih brodova što upravo jezde prema dalekom Istoku, svi koji negdje u Hrvatskoj požele pojesti sushi ili odrezak od prave domaže tune imaju veže šanse kupiti mobitel koji nije proizveden u Kini - dakle vrlo male. Statistika kaže da deset posto riba ostaje ovdje, jer ostalih devedeset posto odlazi u Japan gdje že biti prodavane i za 90 eura po kilogramu.
Ekstraprofit je, ipak, ekstraprofit, a sve i da nije, prehrambene navike Hrvata mahom se temelje na nekim drugim namirnicama.
bglavac
irida
edin.kecanovic
