Kada bismo krenuli nabrajati sve moguće oblike manipulacije s kojima se svakodnevno susrećemo na kraju bismo se zasigurno zapitali postoji li uopće nešto što nije manipulacija? Hodamo ulicom, a našom percepcijom dominiraju dobro složene boje i precizno osmišljeni sadržaji reklamnih poruka. Dok slušamo radio ili gledamo TV našim mislima kolaju stavovi vodećih političara, a dok se spremamo na posao našim umom viđaju unutarnji dijalozi sa zamišljenim šefovima. Postavlja se pitanje što je zapravo od svih tih unutarnjih sadržaja naše, a što njihovo7. Što je ono što bismo mogli nazvati svojom psihom, ličnošću, bićem, a što je ono što nam je od okoline nametnuto kroz procjepe naših perceptivno-umno-emotivnih šupljina?

MANIPULACIJA STRAHOM
Brojna su istraživanja iz područja razvojne psihologije pokazala da su čovjeku urođene samo dvije reakcije straha: strah od jakog zvuka i strah od iznenadnog gubitka podloge. Po svemu sudeći, bojati se svega ostalog učimo odrastanjem. Američki psiholog John Watson je, u eksperimentima provođenim 1970tih, upotrijebio ovaj spomenuti urođeni strah - strah od jakog zvuka - u jednom od najosuđivanijih eksperimenata u povijesti psihologije, u tzv. eksperimentu s malim Albertom. Mali je Albert bio jedanaestomjesečni dječačić koji je (iz nekog, nama nepoznatog razloga) često boravio u Watsonovom laboratoriju. U laboratoriju su, osim Alberta, iz mnogo poznatijih razloga boravili i bijeli štakori. Kako su bijeli štakori na kojima je Watson vršio često vrlo brutalne eksperimente ustvari vrlo umiljate životinjice, mali Albert se s jednim od njih volio igrati. Watsonu je, gledajući dječaka kako se igra, na um palo da svaki put kada mali dodirne štakora kako bi se poigrao, udari o gong. Na taj je način kod dječaka izazivao urođenu reakciju straha, što je uskoro dovelo do toga da se ovaj, bez obzira što udarca gonga više ne bi bilo, svaki put kada bi ugledao svog, do tada omiljenog štakora, automatski prestrašio. Uskoro mali Albert ne samo da se bojao bijelih štakora, već je reagirao napadajima straha i plača na bijele kuniće, bradu Djeda Mraza, krzneni ogrtač svoje majke itd. U stvari, bojao se svega što gaje podsjećalo na bijelo krzno.
John Watson, ohrabren rezultatima svog eksperimenta, nakon toga je izjavio: "Dajte mi tucet zdravih beba i otvorene ruke i garantiram vam da ću po slučajnom izboru od svakog od njih napraviti liječnika, odvjetnika, umjetnika, trgovca, prosjaka ili lopova, bez obzira na njihove sposobnosti, sklonosti, zanimanje

Ohrabren rezultatima svog eksperimenta John VVatson je izjavio:"Dajte mi tucet zdravih beba i otvorene ruke i garantiram vam da ću po slučajnom izboru od svakog od njih napraviti liječnika,
odvjetnika, umjetnika, trgovca, prosjaka ili lopova, bez obzira na njihove sposobnosti, sklonosti, zanimanje i rasu njihovih roditelja."
i rasu njihovih roditelja." Na svu sreću, John nije dobio tucet zdravih beba, a daljnjim eksperimentiranjem na malom Alber-tu dokazao je kako, osim što zna podučavati, zna i odučavati od straha. Na dječaku je proveo tzv. sistematsku desenzitizaciju, proces uparivanja podražaja koji je ranije izazivao strah s podražajem koji izaziva ugodu (npr. čokolada). Na taj način je bijeli štakor kod dječaka ponovo počeo izazivati radost. Iz ovog eksperimenta vidimo da čovjek može naučiti bojati se doslovce svega - od bijele brade Djeda Mraza, preko lijepih žena do vječnog pakla. Međutim, jednom kada prestanemo biti nezaštićena novorodenčad, kada prestanemo biti mali Alberti i navršimo godinu, dvije, trideset pa i pedeset - što je glavno oružje takve vrste manipulacije? Djed Mraz, lijepa žena, vlasnik vrućih kupki vječnog pakla ili ono najgore od svega - naš vlastiti strah?

STRAH KAO SREDSTVO GLOBALNE MOĆI
Strah može biti, kako na individualnoj tako i na globalnoj razini, izrazito efikasno oružje psihološke manipulacije. Neki od čestih psihičkih poremećaja suvremenog čovjeka temelje se upravo na paranoidnom osjećaju izmanipuliranosti od strane velikog, svemoćnog, hladnog stroja s kojim se poistovjećuje sav vanjski svijet. Michael Moore je u svom poznatom dokumen-tarcu Ludi za oružjem izvrsno prikazao načine na koje se, lansiranjem kontradiktornih i zbunjujućih informacija, u narodu potiče strah od kriminala, terora i masovnih katastrofa kako bi se izazvao globalni osjećaj nemoći i ovisnosti o prividnim snagama vlade.
Činjenica je da čelni ljudi velikih korporacija, politički i vjerski lideri zaista, u svrhu stjecanja moći i zgrtanja materijalnog bogatstva, manipuliraju masama. Kako je podložnost takvoj vrsti manipulacije u svakodnevnom životu jednostavno neizbježna, u težnji za objašnjenjima osjećaja te opće frustriranosti i izmanipuliranosti osmišljene su brojne tzv. teorije zavjere. Općepo-znati prototip globalne teorije zavjere prikazan je u filmu Matrix. Baš kao što su generalni manipulatori ljudskom sviješću u Matrbcu moćni, oživjeli, inteligentni strojevi, tako se u raznim teorijama zavjere 'krajnjim vlasnicima iluzije u kojoj živimo' često smatraju razna demonska, izvanzemaljska ili astralna bića koja djeluju kroz nas na način da okupiraju i upravljaju našom životnom energijom.
Manipulacija strahom odvija se na tisuće različitih načina: od lansiranja informacija o opasnim bolestima kako bi se prodalo što više lijekova do poticanja straha od nezaposlenosti radi što efikasnijeg iskorištavanja radne snage, pri čemu izgleda gotovo nemogućim stalno imati 'prave informacije! odnosno znati što predstavlja realnu, a što izmišljenu opasnost.

SUBLIMINALNA PERCEPCIJA
U knjizi The Hidden Message that Breaks Habit («Skrivena poruka koja lomi naviku») R. C. Morse i D. Stoller navode rezultate istraživanja provedenog u jednom kinu u New Yer-seyu. Za vrijeme predstave na ekranu su projicirane dvije pisane poruke: 'Žedni ste? Pijte Coca-CoM' i 'Gladni ste? Jedite kokice!'
Poruke su se na ekranu pojavljivale svakih pet sekundi, ali uz tako kratko vrijeme ekspozicije da ih ljudi uopće nisu bili svjesni. Uprava kina tvrdila je da je potrošnja kokica porasla za 58%, a potrošnja Coca-Cole za 18%.
Šezdesetih godina 20. stoljeća kada je istraživanje bilo provedeno ova vijest postala je udarnom u američkim medijima, i mnogi su se zgražali nad mogućnošću da se na naše ponašanje može utjecati a da toga uopće ne budemo svjesni. Sublimi-nalne poruke predstavljaju sve one namjerno odaslane sadržaje koje naš perceptivni sustav registrira, ali su ispod 'praga čujnosti' ili 'ispod praga vidljivosti', pa ih ne registriramo na svjesnoj razini. Nakon toga jedna je radio stanica počela emitirati subliminalnu poruku 'Televizija je dosadna', a jedna robna kuća u Torontu se pokušala subliminalnom porukom Äko ukradete nešto, bit ćete uhvaćeni'boriti protivkradljivaca. U istraživanju opisanom u Subliminal Conditioning of Attitudes (Subliminalno oblikovanje stavova) psiholozi Krosnick, Jussim i Lyn 1992. opisali su istraživanje u kojem su ispitanicima prezentirani dijapozitivi devetoro nepoznatih ljudi. Od ispitanika se tražilo da procjene koliko su im simpatični ljudi na slikama, no, prije svake slike prikazali su im ili emocionalno pozitivnu ili emocionalno negativnu scenu, ali tako kratko da to ovi nisu mogli svjesno opaziti. Emocionalno pozitivne slike prikazivale su mačiće ili zaljubljeni par, a emocionalno negativne leševe ili vukodlake. Iako, dakle, nisu mogli svjesno opaziti ove slike, ispitanici su pozitivnije procjenjivali ljude uz čije slike

Neki od čestih psihičkih poremećaja suvremenog čovjeka temelje se upravo na paranoidnom osjećaju izmanipuliranosti od strane velikog, svemoćnog, hladnog stroja s kojim se poistovjećuje sav
vanjski svijet

su bile vezane emotivno ugodne scene. Ljudi na slikama izgledali su simpatičniji ako su slijedili iza subliminalno prezentiranih, a svjesno neopaženih mačića, nego ukoliko su slijedili iza subliminalno prezentiranih, a svjesno neopaženih leševa.

Nakon tih otkrića jedna radio stanica počela je emitirati subliminalnu poruku Televizija je dosadna', a jedna robna kuća u Torontu pokušala se subliminal-nom porukom 'Ako ukradete nešto, bit ćete uhvaćeni' boriti protiv kradljivaca
Većina do danas provedenih istraživanja ukazuje na to da ljudi na određeni način zaista opažaju subliminalne podražaje koji onda mogu imati utjecaja na njihovo daljnje ponašanje. No, većina istraživača ljudske psihe ipak je sklona razmišljanju da se ljude na nesvjesnoj razini ne može samo tako nagovoriti na ponašanje kakvo svjesno ne bi poduzimali. Koliko je utjecaj subliminalnih poruka zapravo bitan i presudan za neko ponašanje još uvijek nije dovoljno istraženo.

MANIPULACIJA NESVJESNIM
Na individualnoj razini neverbalne i verbalne subliminalne poruke svojih stavova, emocionalnih stanja, namjera, želja i očekivanja u svakodnevnoj komunikaciji odašiljemo gotovo neprestano. Ovdje bismo izraz 'subliminalna percepcija' mogli proširiti na sve one namjerno i nenamjerno odaslane poruke koje detektiramo i na koje reagiramo po nekom 'unutarnjem automatizmu, tj. nesvjesno. U svakodnevnom životu vrlo često možemo primijetiti težnje ljudi za oblikovanjem tuđih stavova, emotivnih, pa i tjelesnih reakcija. Ukoliko je namjera 'manipulanta svjesna, tada on točno zna što želi, odnosno kakvu reakciju želi izazvati. Bilo da se svjesno želi uzrokovati, određena promjena u dimenziji misli (nametanjem npr. određenih političkih uvjerenja), u dimenziji emocija (izazivanjem npr. sažaljenja ili ljubomore) ili dimenziji tijela (izazivanjem npr. seksualnog uzbuđenja), riječ je o potrebi za manipulacijom nad drugom osobom. Takva uobičajena, 'normalna manipulacija može se provoditi i na mnoge druge načine: sistemom nagrađivanja i kažnjavanja, 'obećanjem svijetle budućnosti' itd. Nesvjesni 'manipulant' će - za razliku od onog koji namjerno tj. svjesno želi isprovocirati određenu reakciju - djelovati iz vlastitih nesvjesnih sadržaja kao što su npr. nakupine emotivne boli ili zanos tj. snažna euforija. Na taj će način čovjek svojim ponašanjem (recimo, razgovorom) nekog udaviti' ili ga 'ponijeti'. Osoba koja nesvjesno manipulira najčešće to radi 's najboljim namjerama, jer se poistovjećuje s, recimo, političkom ili vjerskom ideologijom i želi 'pomoći' ili 'spasiti'. Naravno, često smo izmanipulirani i vlastitim nesvjesnim sadržajima. Samim time nesvjesno ih lansirajući na druge, i ti drugi bivaju izmanipulirani, a oni opet nesvjesno nastavljaju lansiranje manipulativnih obrazaca ponašanja dalje, prema nekim novim drugima. Naposljetku, stvar se toliko komplicira da se postavlja pitanje - tko tu pije, a tko plaća? Što jest, a što nije manipulacija? Tko je uopće manipulant, a tko izmanipulirani?

LOKUS KONTROLE
Postoje ljudi koji vjeruju da je ono što im se u životu događa uglavnom 'njihova zasluga' odnosno rezultat njihovog djelovanja, dok s druge strane postoje oni koji za sve što im se događa pronalaze uzrok izvan sebe - u sreći ili nesreći, sudbini, društvenoj situaciji ili drugim ljudima. Za prve se smatra da imaju tzv. unutarnji lokus kontrole, a za ove druge da imaju tzv. vanjski lokus kontrole. Brojna istraživanja pokazuju kako su ljudi s unutarnjim lo-kusom kontrole mnogo zadovoljniji od onih s vanjskim. Isto se tako pokazalo da postoji određena veza između lokusa kontrole i sklonosti gledanja TV-a. Po istraživanju Alana Rubina, ljudi koji imaju vanjski lokus kontrole mnogo više vremena provode pred televizorom od onih s unutarnjim lokusom kontrole. Na temelju toga možemo zaključiti da izloženost TV-sadržajima koji su jednosmjerni i s kojima nemamo nikakvu mogućnost interakcije izaziva određenu pasivnost koja u nama stvara osjećaj kao da nam se 'svijet događa', bez našeg stvarnog učešća u njemu.
Osjećaj izmanipuliranosti životnim okolnostima i nepostojanja mogućnosti izbora jedan je od najčešćih problema suvremenog zapadnog čovjeka. Postavlja se pitanje: na koji način, kraj svih tih stvari, ljudi i pojava koje nas svjesno/nesvjesno, ovako/onako, ovim/onim manipuliraju ići ka ostvarenju osobne slobode? Jedna od osnovnih stvari bila bi uopće osvijestiti mogućnosti izbora. William Glasser u svojoj knjizi Teorija izbora ističe kako je jedino što od nekog možemo primiti i što nekome možemo dati informacija. Znači, jednostavnije rečeno, zazvoni li telefon, nismo se javili zato što je telefon zazvonio, već zato što smo se odabrali javiti. Dobili smo informaciju i na nju smo odabrali na određeni način reagirati. Na isti je način i nečiji politički stav ili nečija ljutnja samo informacija na koju mi, ukoliko smo svjesni mogućnosti izbora, možemo odreagirati na tisuću različitih načina. Međutim, temelj generalnog osjećaja izmanipuliranosti i nedostatka osobne slobode upravo je u tome što su naše reakcije, kao nekim nevi-

Prema istraživanju Alana Rubina ljudi koji imaju vanjski lokus kontrole mnogo više vremena provode pred televizorom od onih s unutarnjim
lokusom kontrole

dljivim ljepilom, vezane uz pojedine tipove 'informacija'. No, istražujući podrijetlo tog nevidljivog ljepila, ono bi s vremenom trebalo popustiti i prestati nas vezivati uz određene načine reagiranja. Ili, drukčije rečeno, shvatimo li prirodu 'sveprisutne manipulacije', možda ona za nas više neće ni postojati. ;: