Česta je priča o djevojci Mori koja muči noću; vile se dijele na dobre zlatokose i zle crnokose; prije nekoliko desetljeća viđeno je ‘metar široko, metar visoko jednooko čudovište’

piše vito perić / EPEHA

Vile i vilenjaci, vampiri, troglave zmije, zmajevi i ostala neobična i čudovišna stvorenja obitavaju i u Cetinskoj krajini.

To smo otkrili nakon što je, zahvaljujući pojavljivanju tajanstvenog stvora u Peručkom jezeru, poraslo zanimanje za neobična stvorenja i pojave. Bake u selima Cetinske krajine rado pričaju te priče koje se prenose s koljena na koljeno.

Jedna od poznatijih svakako je priča o borbi svetog Jure i ognjenog zmaja. Borba se odvijala u Miloševu jezeru u Hrvacama: sveti Jure je nakon dugotrajne i iscrpljujuće borbe ubio zmaja i raskomadao ga svojim mačem na stotinu komada te ih razbacao po cijeloj Cetinskoj krajini.

Legenda kaže kako je zmajev rep sv. Jure bacio u Glavice; rep je tako smrdio da je taj predio nazvan Smradovo. Kažu, inače, da je to najplodnija zemlja u Sinjskom polju.

Mora na samaru

U Cetinskoj krajini česta je i priča o “Mori”, koju stari opisuju ovako: “To ti je jedna cura koja se prikazuje u snu i dolazi i odraslima i djeci. Muči ih i zahtijeva od njih štošta.

Jednom dječaku su bradavice narasle velike i tvrde jer Mora zna preko noći sisati bradavice i crpiti iz njih snagu,” priča jedna baka koja dobro poznaje ‘materiju’.

Mora se ukazala i jednom seljaku iz Glavica prije skoro jednog stoljeća. Dojahala je na samaru dok je on u polju čuvao stoku. Dušila ga je, ali on ju je prepoznao kao jednu djevojku iz Glavica.

Mora mu je obećala donijeti darove (čarape, terluke) ako je ne otkrije. I vile se pojavljuju u dolini Cetine i po okolnim planinama, najviše na Dinari. Narod u tom kraju vile dijeli na crne i bijele. Prve su zle, a druge dobre.

U potkamešničkom zaseoku Podi postoji priča o vilama koje su u noći za punog mjeseca izlazile na poljanu i plesale kolo. “Očevici” ih opisuju kao lijepe djevojke dugih zlatnih kosa, odjevene u bijele haljine, ali su, umjesto vitkih nogu, imale magareća kopita.

Zanimljiva je priča iz Glavica koja kaže kako su seljaci preko noći ostavljali konje u polju, a ujutro bi ih dočekalo iznenađenje: konjske grive i repovi bili su gusto i čvrsto spleteni u pletenice.

Pastiri koji čuvaju ovce i koze u Kamešnici i Dinari pričaju o vilama, od kojih su one sa zlatnom kosom koje se češljaju dobre, dok su one crne kose zle. Kada spazi pastira, vila se pretvori u staru babu ili u pticu, a kako bi prikrila identitet, zna se pretvoriti u stablo ili kamen.

U Cetinskoj krajini - za razliku od Istre - nema toliko vampira i vukodlaka. Osim nedavne misteriozne pojave “stvora iz Peruče”, u narodu zvanog Karakondžula, najopasnija stvorenja viđena u ovim krajevima su troglave zmije (jedna “viđena” 1953. godine na brežuljku Pavića nebesa kod Sinja), te čudovište “metar široko i metar visoko s jednim okom” u Lučanima.

Djed koji se susreo s tim čudovištem ispričao je kako je htio razgovarati s njim, ali monstrum se, kad je shvatio da ne razumije jezik kojim je djed govorio, okrenuo i otišao.

Vilinski konj s praporcima

U Lučanima je zabilježena i priča o vilinskom konju. Prije nekoliko desetljeća skupina dječaka išla je u krađu povrća na predjelu Beguša; jedan od njih spazio je vilinskoga konja koji je na sebi imao tisuću praporaca i galopirao je u krug, a potom su djeca pobjegla.

U samom gradu Sinju postoji priča o Manjinjorgu, zločestom čovjeku kojim su bake plašile unuke kad ne bi htjeli jesti. Ne tako mistična, ali svakako smiješna je i sinjska priča o ptici Kumbajo, koja živi na Pavića nebesima, jede brokve i iz stražnjice izbacuje papar.

Stariji kažu kako mitovi i legende odumiru jer su mladi zabavljeni drugim stvarima: nitko se među njima nije dosjetio zapisivati ove bajkovite i čudnovate priče, što će nam svima jednog dana možda biti žao, jer i maštanje je, kao i zbilja, sastavni dio života.

Bake iz Cetinskoga kraja često pričaju priče o čudnim bićima / VITO PERIĆ

Vile nastaju od kapi rose - Vile i vilenjaci su, prema predanjima, neblagoslovljena Božja djeca. Vilenjaci su, kaže legenda, došli na zemlju jer su bili previše dobri za Pakao, a previše loši za Raj. U Engleskoj je u 12. stoljeću postojalo vjerovanje da se djeca koja umiru nekrštena nakon smrti pretvaraju u vilenjake. - Vile nastaju od rose na travi, odnosno od kapi koje se cijede s rosne vlati trave. Vole maslac, med i janjetinu, a obožavaju ples. Na mjestima gdje plešu u šumama, gljive izrastaju u krug, a ako ih netko vidi za vrijeme plesa, pretvaraju ga u kamen ili drvo. Vile su šumske, vodene i planinske. Šumske su najstarije. U mitovima starih Slavena postoje i vile oblakinje koje su čuvale boga Peruna. - Hrvatski književnik iz 16. stoljeća Petar Zoranić u svome djelu “Planine” opisao je kako su ga, kad je zalutao u Paklenici, vile odvele do Velebita i pokazale mu put. Možda je zato u našem narodu česta uzrečica “pronosale ga vile”.