Treba se dogoditi više, a ne samo vraćanje glavnoga oltara

Miljenko Domijan*

Kako vas je lijepo viđet svih ovdje! Zahvaljujem ovomu mladom čovjeku, gosparu Ivanu Viđenu, njegovim kolegama, prijateljima i cijelom Župnom vijeću i upravi dubrovačke Prvostolnice što su senzibilizirali dubrovački puk.

Od 1988. bio sam najprije mladi, novi član Stručnoga savjetodavnog povjerenstva za obnovu Dubrovnika, da bih onda postao i njegov predsjednik. U onim vremenima to je bio intenzivnije djelovanje, a sada je manje i blaže. Naime, zahvaljujući popuni toga segmenta društvenih aktivnosti, a to su konzervatori, u Dubrovniku se došlo do toga da Povjerenstvo više nije onako nužno kao što je bila ratnih i poratnih godina. Imajući uz konzervatore Zavod za obnovu Dubrovnika, pa sad i Restauratorsku radionicu, razina zaštite je narasla, postala puno viša i pretvorila se od one pasivne (kojom se mogao čuvati grad kao što je Dubrovnik bio čuvan prije rata, zabranama) u aktivnu, jer kad se dogodi potres i rat, zaštita nužno postaje aktivna.

U tom smislu u Dubrovniku je učinjeno doista mnogo u obnovi baštine. Ponovit ću riječi profesora Michaela Petzeta, predsjednika (1999.–2008.) Međunarodnoga vijeća za zaštitu spomenika i povijesnih predjela (International Council on Monuments and Sites, ICOMOS) koje je svjetski strukovni pratitelj UNESCO-a, da je poslijeratna obnova Dubrovnika najbolja obnova nakon ratnih razaranja koju je on vidio u svijetu. Možemo biti ponosni, a naravno i nezadovoljni svim onim segmentima za koje smatramo da su se mogli bolje napraviti. Zato ponovno zahvaljujem tajniku ovoga Okruglog stola što je senzibilizirao puk i struku jer je to najbolja podloga za nas koji se bavimo zaštitom spomenika kulture. Taj psihološki čimbenik, identifikacija puka s vlastitom baštinom je više nego dragocjena podloga i pretpostavka za naš rad.

To što se dogodilo u Svetištu Katedrale, zbog čega ono danas izgleda ovako kako izgleda, već bih nazvao poviješću odnosa prema očuvanju baštine. U tome je bilo kompromisa na svim razinama i među svim strukturama, a koji su proizašli iz shvaćanja nekih određenja Svete Stolice i Drugoga vatikanskog sabora, da se položaj slavitelja bogoslužja promijeni – iz onoga kad je svećenik bio leđima okrenut puku u ovaj aktualni kad neposredno komunicira s pukom. To je nas konzervatore često puta stavilo u preveliko iskušenje i pod pritiske crkvenih vlasti, od biskupa do zadnjega seoskog popa. Često smo puta doživljavani neprijateljima i s velikim smo naporom morali objašnjavati zašto bi trebalo očuvati cjelovitost sakralne baštine. Upravo zato jer je to jedini izraz njezinog integriteta i autentičnosti.

Kako takve zahtjeve pomiriti sa zatečenim baštinskim oblicima? Pokazat ću jedan primjer, zadarski, i uz nekoliko natuknica na nekim drugim spomenicima, gdje smo imali velike pritiske kojima smo stjecajem okolnosti odoljeli. No, ne bih rekao da smo mi konzervatori pobijedili, nego pobijedio je razum, spoznaja kad znate upotrijebiti način kako uvjeriti vlasnika spomenika kojemu je nužna takva funkcija koja se odvija sukladno aktualnim liturgijskim pravilima. Dostojanstveno smo očuvali samobitnost prostora, ne eliminirajući i ne nadograđujući ništa. Naravno uz kompromise i prihvaćanje onih koji vode službu, a to su najčešće, a pogotovo kad su katedrale u pitanju, biskupi. Zajedno smo ustvrdili da su to doista najbolja kulturna dobra i to upravo zato što posjeduju autentičnost sakralnoga u različitim povijesnim vremenima. Nisu ga takvim izmislili i ostvarili konzervatori, povjesničari umjetnosti ni suvremeni arhitekti.

U tom kontekstu, don Stanko, Vama hvala, a posebno Vama, oče Biskupe. Vaša je dobra namjera u ovom trenutku oprečna onoj Vašega prethodnika. Njega opet ne treba osuđivati jer su okolnosti bile takve kakve su bile. Postojeće stanje proizašlo je iz tumačenja da tako valja bogoslužiti i da u tom bogosluženju oltar i ansambl zatečenoga liturgijskog inventara „smeta“ aktualnoj liturgiji.

Mislim da će ovo sve voditi u dobro i da praktično većih problema, pa čak i strukovnih, ne bi trebalo biti. Makar o strukovnima treba jako dobro, puno, iscrpno i konstruktivno razgovarati i djelovati.

Pokazao bih primjer iz Zadra, tj. obnovu glavnog oltara u svetištu crkve Svete Marije u samostanu benediktinki. Također se tiče glavnoga oltara.

Crkve Sv. Marije u Zadru do bombardiranja u Drugome svjetskom ratu.

Unutrašnjost crkve prije ratnih razaranja. Jedina je razlika što je zadarska Sveta Marija, crkva benediktinki iz XI. stoljeća, najprije u renesansi promijenila izgled, a onda i u kasnom baroku 1740-ih godina, pa je u XIX. stoljeću pregrađena i u neorenesansnim štukaturama obnovljena donja zona interijera. Barokne štukature i samo svetište su iz sredine XVIII. stoljeća. To je zatečeni izgled prije ratnih razaranja.

Glavni oltar napravio je oltarist Lorenzo Bon 1742. godine. Najvrsniji kipar mletačkoga rokokoa ili barochetta, Giovanni Maria Morlaiter (1699.–1781.), autor je skulptura. Dragocjeno spomeničko ostvarenje oltaristike u Dalmaciji.

Crkva je djelomično porušena u savezničkom bombardiranju Zadra od studenog 1943. do listopada 1944. (ostali su samo vanjski zidovi).

Unutrašnjost Sv. Marije u Zadru godine 1980. nakon obnove od rata.

U obnovljenoj crkvi nema oltara, nego samo njegova menza premještena na novo mjesto sukladno novom rimskom obredu. Odluka je bila donesena konsenzusom svih čimbenika. Nadbiskup se nije puno pleo jer je crkva redovnička, ali jest časna majka Benedikta Braun (1895.–1991.), opatica, koja je preživjela sve užase rata, ali i radosti obnove, te je dočekala devedeset sedmu godinu kad je sve u samostanu bilo obnovljeno.

Menza povijesnoga, baroknog oltara pomaknuta je naprijed za bogoslužje na novi način, ali što sa zidom? Jadne časne sestre su stavljale palme uza zid. Jer svima nam je bilo u glavi da nešto nedostaje.

Određenje je bilo vrlo čvrsto: oltar nam više ne treba, što ćemo ga vraćati? A oltar je, na nesreću, bio drukčije pohranjen nego što je ovaj vaš u Svetome Roku (s izvrsnom dokumentacijom). Jedina loša stvar koju smo prihvatili od kad on leži tamo jest da na crkva Sv. Roka služi kao skladište. Ako vratimo oltar u Katedralu, rehabilitirat ćemo i revitalizirati samu crkvu Svetoga Roka.

Mi konzervatori smo vršili pritisak, te umjesto da koludrice pritišću nas mi smo uporno zahtijevali od njih vraćanje oltara na izvorno mjesto. Komadi oltara ležali su po dvorištu koje još nije bilo uređeno: komadi ruke, glave, korpusi anđela, skalini, dijelovi svetohraništa. To je bio bitno zahtjevniji posao nego što je ovaj u Dubrovniku koji je opsežniji, jer je oltar veći. U Zadru je bilo i teorijskih dilema, neke su stvari nedostajale, glave i ruke kipova, pa smo i to prebrodili, rekomponirali, djelomično rekonstruirali prema Morlaiterovim skicama. Ugledniji, stariji i informiraniji kolege bolje će od mene reći što znači središnji oltar u baroknom poimanju crkve – on je zapravo sve, u njega se sve projicira. Sada cijelo to Svetište ima smisla u svakom pogledu. Ima svu oblikovnu i funkcionalnu opravdanost. Kulturna javnost i crkvena zajednica su to prihvatili, štoviše smatra se jednim od boljih konzervatorskih i obnoviteljskih zahvata u unutrašnjostima sakralnih građevina.

Ponovno složen cjeloviti oltar s retablom i svetohraništem u crkvi zadarskih benediktinki, djelomice obnovljen, djelomice rekomponiran izvornim dijelovima.

Ovo su pritisci koje svakodnevno doživljavam. Bazilika Svete Stošije u Zadru: gotički kor mletačkoga drvorezbara Mateja Moronzona iz 1418. do 1436. Svatko vidi da smeta aktualnoj liturgiji. Ali tko ima srca maknuti ga? A želja je bila stalna pokojnog nadbiskupa Ivana Prenđe (1939.–2010.) i prije njega nadbiskupa Marijana Oblaka (1919.–2008.). Uspjeli smo tome odoljeti. Osim toga, gdje bismo pohranili i kako prezentirali ovo drvorezbarsko remek-djelo, koje je definitivno najbolji proizvod liturgijskoga trenutka onoga vremena i dio povijesne slojevitosti? To je činjenica kojoj se treba prilagoditi suvremena funkcija, a ne zbog suvremene funkcije mijenjati karakter spomenika.

Pričestna ograda ili balustrada u svetištu katedrale Sv. Jakova u Šibeniku djelo je kipara Nikole Firentinca. Biskup Ante Ivas vrlo je odlučno zahtijevao njezino uklanjanje ili bar preoblikovanje zbog nespretnoga i neodgovarajućeg komuniciranja njega kao slavitelja s pukom. Na kraju smo ga razuvjerili, te se i dalje moli Boga u ovaj crkvi kao i prije petsto godina.

U ovom, dubrovačkom slučaju, imamo drukčije određenje Pastoralnoga vijeća, Župnika i Biskupa: hoće vratiti oltar. Onako kao što smo mi nagovorili benediktinke u Zadru.

Tema katedrale danas je isto toliko široka koliko je uvijek bila. Jer katedrala nije samo kuća i građevina, katedrala su svi mogući sadržaji oko nje: od kaptola, bratovština, vijećā do sirotišta koje su katedrale nekad imale uza se, te su djelovale kao bitan društveni čimbenik u gradu. Katedrala i danas ima više sadržaja, i u ovom kontekstu treba se dogoditi više, a ne samo vraćanje glavnoga oltara. No, kako je, Bogu hvala, oltar najznačajniji u liturgijskom određenju crkve, neka on bude simbolični početak da do kraja završimo i prezentiranje onih povijesnih slojeva koji su marom naših istraživača došli, ne još na svjetlo dana.

Danas je u cijelome svijetu prezentacija najaktualniji segment našega posla, kao više nema nikakvih znanstveno-stručnih problema u konzervaciji, nego je bitna prezentacija jer je puk jako senzibiliziran. Nekad su pripadnici moga naraštaja (rođen sam 1946.) mogli ikakvih bez problema vidjeti Davida kad bismo došli u Firencu ili Vatikanske muzeje, a danas treba čekati red od pet ura i onda tek ući u Vatikanske muzeje u peteroredima. Ovo određenje treba sagledati kao afirmativno za baštinu, te ga možemo očekivati u Dubrovniku (ukoliko i sada nije već tako). Ono će nam omogućiti stjecanje sredstava i njihov povratak u očuvanje i održavanje baštinjenog. Zašto da sutra to ne bude i u Dubrovniku?

Na Okruglome stolu u Dubrovniku 17. veljače 2012.

glavni konzervator Republike Hrvatske, profesor povijesti umjetnosti

i filozofije, rođen 1946. u Rabu; miljenko.domijan@min-kulture.hr

Naša Gospa (Dubrovnik), XVIII (2012.) 46, str. 64-65.

www.tonimir.hr/NasaGospa46.pdf