Vaše pitanje odnosi se zapravo na vječno pitanje kakav bi odnos vjernik trebao imati prema zlu. Svaki čovjek, pa i svaki vjernik, ima spoznaju i iskustvo da je zlo u najrazličitijim oblicima jedna od vrlo važnih činjenica ljudskoga života te da je neizbježan susret svakoga čovjeka s tom činjenicom. Vjernik kršćanin na činjenicu zla trebao bi gledati očima vjere, tj. u duhu Božje objave. Zlo je prije svega, prema onome što nam je objavljeno, posljedica grijeha, tj. bezakonja koje nije samo izvanjsko prekoračenje neke zakonske odredbe, nego je odbijanje zova milosti, koja je pravi zakon djece Božje. Čovjek kao nesavršeno biće mnogim svojim činima postavlja se neprijateljski prema Bogu i naravnom zakonu, koji je Bog ugradio u svekoliku stvarnost.

Objava također otkriva vjernicima da Bog nije ostavio čovjeka sama u toj tjeskobnoj situaciji nesavršenosti, slabosti i prestupanja, nego je poslao svoga Sina da svojom smrću i uskrsnućem pobijedi grijeh i zlo. Stoga je bitna spoznaja svakog vjernika kršćanina da zlo nema niti će imati posljednju riječ u povijesti i vječnosti, nego da je ono već pobijeđeno, ali nije još posve dok se posve ne ostvari kraljevstvo Božje, kraljevstvo ljubavi, slobode, pravde i mira. Spoznaja da je zlo već pobijeđeno, ali ne još posve, upravo je ključna za prepoznavanje uloge ili zadaće koju ima svaki Isusov učenik, tj. da sudjeluje u borbi protiv zla, i to prvenstveno ostvarivanjem dobra. Čovjek vjernik, kao pojedinac, bori se dakle protiv zla u prvome redu tako da u svom životu ne da prostora grijehu, a to postiže najbolje ako svoj život ispuni dobrom. Ako se u ljudskoj slabosti ipak dogodi koji grijeh, vjernik zna da ga se može osloboditi iskrenim kajanjem, najbolje u sakramentu pomirenja, te popravljanjem onoga što je eventualno u svojoj slabosti narušio.

Glede grijeha drugoga Isus nas je učio da upozorimo svoga brata koji je pogriješio i da smo, ako nas posluša, stekli brata. Ako ne posluša, uči dalje Isus, onda ga treba opomenuti pred jednim ili dvojicom svjedokom. Ne posluša li ni opomenut pred svjedokom, treba ga reći vjerničkoj zajednici. Ne posluša li ni vjerničku zajednicu, »neka ti bude kao poganin i carinik«. Isus, naime, kaznom na izolaciju želi još na jedan način pružiti priliku grešniku da se obrati. No, ako grešnik usprkos svega ostane tvrdokoran u svom grijehu, onda više nema za vjernika sredstava da bi se na njega utjecalo, nego preostaje da se takvoga podnosi, ali u nadi da će kad tad progledati i shvatiti.

Pokušamo li taj Isusov nauk primijeniti na Vaše konkretno pitanje, trebalo bi najprije razlikovati jesu li oni za koje mislite da potkradaju, odnosno na nezakonit način stječu materijalnu dobit, članovi Vaše župne zajednice, odnosno članovi Katoličke Crkve ili nisu. Ako bi to bili članovi Katoličke Crkve, trebalo bi pokušati postupiti upravo po Isusovom uputstvu. Nažalost, takva praksa, koliko nam je poznato, baš i nije previše učestala izvan formalnih katoličkih zajednica, tj. izvan manjih organiziranih crkvenih zajednica, bilo redovničkih bilo laičkih organizacija, no to ne znači da se ne bi trebalo pokušati. Možda je upravo naš povijesni čas, kad relativno mnogi iznose deklaracije o svom vlastitom »velikom katolištvu«, onaj pravi trenutak kad bi navedeno Isusovo uputstvo trebalo početi primjenjivati.

Razumije se da je za svaki takav korak najprije potrebno steći moralnu sigurnost, pa čak i doći do neoborivih argumenata da je određeni subrat zaista u nečemu krivo ili nečasno postupio, pa da bi se moglo tako postupiti. Pri tom je očito sljedeće: vjerniku, koji bi pokušao pomoći subratu koji je pogriješio da to shvati i popravi, ne bi se moglo dogoditi ozloglašavanje, kao što bi se to dogodilo kad biste to, kako pišete, »objelodanili«. Moguće je da takvim svojim postupkom u duhu Isusova uputstva prema subratu koji bi pogriješio ne biste postigli željeni učinak, no imali biste mirnu savjest i zadovoljstvo da ste učinili što ste kao vjernik, katolik, trebali učiniti, te da ste na takav način iskazali svoju odgovornost za opće dobro.

Ako je pak riječ o osobi koja nije član Crkve a koja nezakonito stječe materijalna dobra, onda Vam preostaje uobičajeni postupak odgovornoga građanina. No, kao vjernik biste pritom trebali biti daleko osjetljiviji od drugih ljudi za eventualno ozloglašavanje ili za grijeh ogovora. Trebalo bi stoga, ako je to u konkretnim uvjetima ikako moguće, načelno progovoriti o svim aspektima što je dobro za ustanovu ili poduzeće. Takav govor vjerojatno neće postići velike rezultate, ali je važno da se dogodi, da se stvara javno mnijenje u kojem žive prave vrijednosti kao što su: pravednost, poštenje, poštivanje tuđega.

Kao vjernik, a ni kao građanin, osim ako se radi o šteti sa strahovitom posljedicom za više drugih ljudi, niste dužni posezati za podnošenjem tužbe odgovarajućem društvenom tijelu, i na taj način riskirati svoje radno mjesto. Poznato je da društvene zajednice imaju svoja tijela zadužena za sprečavanje i kažnjavanje zloporaba i zakonskih prekršaja. No, poznato je također da je društvena zajednica nesavršena zajednica, te da su i njena tijela nesavršena, pa tako i tijelo za sprečavanje i kažnjavanje zakonskih prekršaja. To je realnost, ne samo u našoj zemlji, nego na čitavom svijetu. Baš zbog te ljudima svojstvene nesavršenosti na ovome svijetu nije ni moguća posvemašnja pravda.

Stoga razboritost zahtijeva da se ulazi u istjerivanje pravde kad se radi zaista o općem dobru i kad postoje izgledi da se koliko toliko pravda zadovolji. A što se kod nas puno govori o pravnoj državi i socijalnoj pravdi - to je vrlo dobro i trebalo bi se govoriti još i više, da se i pritiskom javnoga mnijenja odgovorne prisili da odgovornije promiču zakonitost, bez koje nije moguće ostvarivati zajedničko opće dobro.

Glas koncila