Dragi svi. U subotu smo imali daršan u selu Springen. Sala je bila puna kao i uvijek. Bila je tu i jedna grupa od tridesetak talijana koju su nam se pridružili u pjevanju te su izveli nekoliko bhajana na talijanskom jeziku.

(Slijedi transkript Swamijevog govora. Hvala Phalguni na proptnom prevodu.)

Jai Gurudev! Postoje dva pitanja koja me ljudi često pitaju. Prošli tjedan netko me pitao „Swamiji, jesi li vidio Boga? To je prvo pitanje, a drugo je bilo „Vjeruješ li u smrt?“ Dobro pitanje. Što se tiče prvog pitanja. Da, ne samo jedan put, zapravo svaki dan. Svaki dan vidim Božansku Majku i vidim Boga, jer Božansko je unutar svih bića koja dišu. Zato je Darshan Božanskog uvijek prisutan. Ako imaš oči da to vidiš, onda ćeš vidjeti. To je Krist rekao, zar ne? Odakle cjelokupno mnoštvo bića dolazi? Zar ne dolazi od Boga?

I gdje svi oni idu? Idu prema Bogu. Neki kažu da smo kažnjeni, u što ja uopće ne vjerujem. Mi sami sebe kažnjavamo. Sami sebe činimo nesretnima. Kada smo daleko od svjetla, u tami smo, zar ne? Mi imamo taj izbor. Ako želite biti u svjetlu, onda ćete vidjeti svjetlo. Ali ako odbijate vidjeti svjetlo, ne žalite se da ne vidite svjetlo. Ako sjedite u mračnoj sobi i kažete „Mračno je, mračno je“ i ne želite se preseliti u susjednu sobu, u kojoj je svjetlo, zašto se onda žalite? Ista stvar: Božansko je uvijek prisutno. Ako želite vidjeti Božansko, onda ćete Ga vidjeti, ali morate biti iskreni u svojoj želji.

Mnogi ljudi kažu „Swamiji, ja želim vidjeti Božansko, ali…..teško je.“ Ali, samom spoznajom da je Bog uvijek prisutan, imat ćete Njegov darshan. Kao što sam jednom rekao: „Ne radi se o tome ako vidite svjetlo, da to svjetlo možete nazvati Bogom. Dobro je ako On dođe u obliku svjetla. Budite sretni zbog toga. Ali ipak, svjetlo ima ograničenje. A Konačni nema granica. Vi udišete Konačnog. Vi živite Konačnog. Vi ste dio Konačnog i to je pravi darshan. Zato nema smisla tražiti nešto što ima ograničenje. On je u vama. Zato: „Da, svaki dan imate Njegov darshan sa svakom osobom koju sretnete. Svakim poslom koji obavljate, vi služite Boga i ako samo kažete sebi „Da, vidim Božansku Majku svaki dan u svakom biću“, uistinu ćete vidjeti Božansku Majku u svakom biću.“

Što se tiče drugog pitanja, je li vjerujem u smrt. Pa, ne, ne vjerujem. Koliko vas vjeruje u smrt? Molim vas budite iskreni. Podignite ruku. Koliko vas vjeruje u smrt? Nitko? Oh, napokon jedna osoba koja je iskrena. Vrlo dobro. Jeste li sigurni da ne vjerujete u smrt. Rekao sam, iskreno, eh? Budite malo iskreni, samo malo prema sebi. Dajte mi odgovor molim vas (Osoba 1: Guruji, ovisi na što gledamo. Ako gledaš tijelo, postoji neka promjena koju možemo nazvati smrću. Ako gledaš dušu, može biti drugačije.)
Osoba 2: Da, sličan odgovor. Rekao bih da vjerujem u smrt, ali ja vjerujem da smrt sve mijenja. A ono što ostaje je transformirano, a to je također Bog.“ )

Da, vrlo dobro. Dakle, rekao sam da ne vjerujem, jer ja znam da ne postoji. To je jedna od iluzija, kao i mnoge druge iluzije koje je Bog stvorio. Zato sam rekao „Ne vjerujem u smrt.“ Ja znam da sam vječan i besmrtan. Naravno, pritom ne mislim na tijelo. Tijelo ima svoje granice. Podsjeća me na Sri Paramahamsu Ramakrishnu. Ako niste čuli za njega. Postoji lijepa knjiga koja se zove „The Gospel of Sri Ramakrishna“. Pročitajte je. Vrlo je inspirativna. Mnogo će vam pomoći na duhovnom putu. Sri Ramakrishna je živio u 19. stoljeću. Umro je 16. kolovoza 1886. U hinduističkoj tradiciji je običaj: kada umre muž, žena mora razbiti ili ukloniti sav nakit. Pretpostavljam da je i ovdje ista stvar? Ili se još više nakite? Dakle, u hinduističkoj tradiciji je tako. Treba ukloniti sav nakit. Tako je Sarada Devi, žena Ramakrishne uvijek nosila narukvice, koje je dobila od Ramakrishne na vjenčanju. Kada se oženio Saradom Devi Ramakrishna je imao 23 godine, a njegova žena pet. Šokantno, zar ne? Ali u to vrijeme to je bilo normalno. Ramakrishna je umro u 50-oj godini. Punih 27 godina nosila je taj nakit na ruci i nikad ga nije skidala. Narasla je i naravno nakit je postao jako uzak na njezinoj ruci. Zato se pitala kako će razbiti te narukvice i odlučila da će ih sasjeći. Kad ih je krenula odsjeći, začula je glas Ramakrishne kako joj govori „Sarada Devi, što radiš? Zašto razbijaš te narukvice koje sam ti ja dao? Misliš li da sam mrtav? Ja nisam mrtav. Još sam živ. Samo sam se preselio iz jedne sobe u drugu.“ Isto kao sunce. Kada zalazi, svi kažemo da je mrak, zar ne? Ali kada sunce zalazi, negdje drugdje je dan. Ista stvar: Kada se dogodi smrt, negdje drugdje se događa rađanje, u drugim sferama ili drugim razinama duhovnosti. Stoga, u stvarnosti nisi mrtav.

Da se vratim na tvoje pitanje: Mi previše pripisujemo smrt tijelu, ali svijest ima Božju moć da stvori novo tijelo ako želi. To možete vidjeti u životima svetaca, koji, iako su mrtvi, mogu se pojaviti u fizičkom tijelu osobi koja im se molila. Nitko ne može izbjeći smrt. Svi znamo za smrt, ali je ne želimo vidjeti, ne želimo u nju vjerovati. Kada vjerujemo u nju, onda vidimo samo njezin najstrašniji i najužasniji dio, ali ne vidimo njezin prekrasni dio. Ne vidimo taj most, kada nas Voljeni zove i kaže „Dođi, prijeđi most i dostigni me.“ Zato uopće nije užasna. Kao što je Sv. Franjo rekao u trenutku umiranja „Dobrodošla sestro smrti“. To šokira smrt, jer odagnaš svu moć straha i stvaraš tu veliku radost. Ta velika radost spoznaje da se krećeš prema višem stupnju, da se krećeš prema svom Voljenom (Bogu).
Jai Gurudev!

05.10.2009.

www.vishwananda-cro.blogspot.com